L’Apollonide

Đenana Mujadžić
djananouvelles@gmail.com

Pariz: Burna povijest javnih kuća – omiljeni filmski sadržaj

U Francuskoj su javne kuće službeno prestale postojati prije 65 godina ali nastavljaju zanimati, kako književnike tako i cineaste. U Parizu se upravo prikazuje igrani film "L’Apollonide", redatelja Bertranda Bonello koji poput velikog slikara, dočarava unutrašnjost bogate javne kuće iz praskozorja 20. stoljeća.

Grad svjetlosti i danas čuva ostatke tih, nepristupačnih prostora i njihove nikada ne izbrisane tragove. Ako je prostitucija najstarije obrtništvo na svijetu, njime se u Francuskoj bavio nitko drugi, do Louis XI, još u srednjem vijeku. On je i najzaslužniji za otvaranje posebnih "ustanova prostitucije", specijaliziranih i dozvoljenih čiji su prozori, ipak, morali biti zatvoreni da se ne može vidjeti što se unutra događa. Javne kuće su još od Antičkog doba, obilježavane crvenim fenjerima pa se navika održala u Parizu, do predhodnog stoljeća ali u obliku crvenkaste svjetlosti dok su kuće imale veće brojeve, od ostalih, također u crvenoj nijansi. Gradjevine, uobicčajeno privlačnije i uređenije od drugih, su se izdvajale od sivkastog i klasično uređenog susjedstva. Tolerirale su ih policijske prefekture, a u vrijeme oslobođenja Pariza, postojalo ih je 195.
"Bogate javne kuće su često bile najmodernija mjesta galske prijestolnice. Posjedovale su grijanje i gramofone, među prvim stanovnicima" – napisao je arhitekt William Pesson, koji ih je gradio i bio veliki poznavatelj njihove, burne i stoljetne povijesti. Razumljivo, mjesta su imala poseban dekor, okarakteriziran maštovitim, pošto uvijek spojen sa fantazmima i drugačijim svijetom. Zato su postojale hinduske sobe, kineske pa čak i povijesne. Ostvarivale su posebnu reputaciju luksuznih javnih kuća i bile svjedoci umjetničkog bogatstva, često namjerno nepoznatog. Ponekad su ih ukrašavali poznati i priznati umjetnici koji nisu potpisivali "djela" jer je trebalo zaštititi vlastiti ugled, pa osigurati potpunu diskreciju soba koje su istinska remek-djela. Najbolji primjer je japanska soba kuće "Chabanais", jedne od naslavnijih u Parizu, izložene na Svjetskoj izložbi 1900. godine, koja je osvojila i značajnu nagradu.


Pariz, 1900.

Sjaj i bijeda kurtizana

Službeno zatvorene 13. travnja 1946. godine po naredbi poslanice i bivše prostitutke Marthe Richard, neke od javnih kuća su nažalost, ostavile zubu vremena njihovo veliko, arhitektonsko bogatstvo. Pošto ih više nitko nije posjećivao, nije bilo razloga za čuvanje predivnih dekoracija zapuštenih od strane svih vrsta lopova i trafikanata, koji su ih kupili. Sve je bilo skinuto i prodano na aukcijama. Ostali su tragovi koje treba tražiti i dobro poznavati grad. Ali nikakav promotor ih ne može izbrisati.
Savršeno napravljene i prilagođene za lak pristup klijenata, posebno onih koji su iz provincije dolazili u prijestolnicu posjetiti ih, često su smještene u blizini pariških stanica Saint Lazare ili Montparnasse. Međutim nalazile su se i u okolici Kraljevske Palače /Palais Royal/, čiji su vrtovi u 18. stoljeću bili poznati kao povlašteno mjesto za prostituciju. Više prema sjeveru grada, nalazila se kuća "Le Chabanais", smještena u devetom okrugu, što je neprestano djelovala između 1878. do 1946. godine. Bila je dio gradskih čari pa su je posjećivali i predsjednici država, kao važan spomenik. Kako piše Pesson "Kada bi jedan od njih bio u službenoj posjeti Francuskoj, išao bi, obavezno u Chabanais jer nitko nije morao otkriti svoj identitet. Takve posjete su se uvijek nazivale "Posjete predsjedništva Senatu". Ali jednom je u španjolskoj delegaciji bila žena, pa su iz vlade nazvali Senat i obavijestili njegovog predsjednika kako "Večeras prima visoke uzvanike iz Španjolske"!

"Le Chabanais" je sasvim opremljena dvije godine nakon otvaranja , što je stajalo manje od dva milijuna tadašnjih franaka. Izgledala je kao mali, umjetni raj zahvaljujući predvojrju koje je sličilo pećini jer se i u to vrijeme tražio egzotizam. Pored strogih provjeravanja, ugledni posjetitelji su imali zagarantiranu diskreciju jer su izlazi posjedovali poseban raspored, pa se klijenti nikada nisu susretali. Kuća je dekorirana u stilu Nove umjetnosti, suvremena ali s mnoštvom plafonskih ogledala, Jako privlačna, čak spektakularna, mogla se danju posjetiti za pola franka. Posjetitelji iz drugih dijelova Francuske ali i inozemstva, su mogli promatrati kadu za kupanje jednog od najčuvenijih posjetitelja: engleskog kralja Edwarda VI, što je posjedovao vlastite prostorije. Kupljena 1972. godine od strane slijedbenika Salvadorea Dalija, kada je inastalirana u poznati hotel "Meurice", gdje će se ovih dana održavati modne smotre Paris Fashion Week-a.

Danas se nalazi u Dalijevoj kući u Figuèsu i vrtlari iz nje – zalijevaju cvijeće. Zatvorena 1946. godine, kuća "Le ChAbanais", koja se nalazi u ulici istog naziva, na broju 12, rasprodala je pokućstvo 1951. Zanimljivo je da je aukciju ostvario Maurice Rheims, otac poznate fotografkinje Bethine, proslavljene ličnosti "Cijelog Pariza". Sačuvao je samo stepenice i vrata telefonske kabine.

Stjecište umjetnika

Smještena u ulici Provence, također u devetom okrugu, javna kuća "One-two-two" je otvorena 1924. godine. Ime je dobila po broju 122, jer se tako izgovara na engleskom jeziku. Zdanje je imalo sedam katova i 22 sobe, a svaka je posjedovala drugi naziv: egipatska, rimska, potkrovlje od slame, ili ledena galerija, po uzoru na onu što uvijek postoji u Versaillesu. Vlasnici nisu bili štedljivi i sve su podredili ugodnostima posjetitelja koji su dobro plaćali usluge. Postojao je odjel nalik na prekooceanski brod, zatim drugi, uređen kao vagon dok je okolni dekor bio pokretan, jednako kao i pod.
Tu su dolazile poznate filmske zvijezde na čašicu, nakon spektakla pa je kuća upoznala Arletty, Marlène Dietrich, Michela Simona ili proslavljenog pjevača Charlesa Treneta. "One-two-two" je posjedovala restaurant, nazvan "Prošiveni vol". Tu se služio kavijar i isključivo goveđi specijaliteti, uz šampanjac. Svakodnevno se otvaralo 150 boca najboljeg šampanjaca koji je kuća, osobno, proizvodila. Danas je primjetno negdašnje stubište i dizalo, kao i sklonište od bombardiranja, što ne zanimaju turiste.
Pozanti "Le Sphinix" je izgrađen 1931. i odmah je postao direktni konkurent "One-two-two". Dok su ostale kuće renovirane za namjenu, on je jedini imao arhitektonsku namjenu javne kuće. Egipatskog nadahnuća, ličio je poznatom brodu "France", zbog velikog broja istaknutih bow windows. To je poseban paradoks jer institucija, poput ostalih nije smjela otvoriti prozore. Glavni zaštitnik kuće smještene na bulevaru Edgar Quinet u 14 okrugu, bio je ministar unutrašnjih poslova Albert Sarraut. Tu su dolazile slavne osobe poput čuvene Mistinguett, njezin prijatelj Joseph Kessel ali i pisac polara, Georges Simenon pa pjevačica Fréhel. Upraviteljica Martoune se hvalila kako je 1932. godine primila i Evu Braun, a njezinog zaručnika osam godina kasnije za vrijeme posjete Parizu.


Toulouse-Lautrec

Kuća nazvana "Kod mlinova", koja je imala i drugo ime "Bijeli cvijet" je slavna po poznatom stanaru, Toulouseu-Lautrecu, koji se smjestio u zadnjem periodu života. Šetao bi iz sobe u sobu, a od najveće prostorije je napravio vlastiti atelje u kojemu su pozirale sve djevojke. Mjesto je bilo slavno po gotičkoj nadahnutosti, od koje ništa nije ostalo. U jednoj od soba se nalazio krevet kurtizane La Païve, koja je u 19. stoljeću posjedovala kuću na Jelizejskim poljima, današnji restaurant "Louis 25".

U drugom pariškom okrugu, u ulici Blondel na broju 32, nalazila se javna kuća zabavnog naziva "Kod lijepih koka". Bila je poznata i jako posjećivana za trajanja ludih, 30. godina prošlog stoljeća i sačuvala do danas, neobičnu fasadu od ružičaste keramike. Postala je pariški, povijesni spomenik i još posjeduje nekolicinu jako rječitih freski, napravljenih na keramičkim pločama. Preko puta, na broju 23 se očuvala još jedna javna kuća s karakterističnom drvenom fasadom.
Napokon, u bogatom 16. okrugu galske prijestolnice, nalazila se "Kleberova Zvijezda", kuća vrijedna spomena jer se u njoj smijestila policija za trajanja posjeta važnih osoba svjetskog političkog života. Cabaré-bordel u koji su najradije zalazili pripadnici Gestapoa i oficiri Wehrmachta za vrijeme Drugog svjetskog rata, od 1943. godine redovito je primao Edith Piaf, koja je neko vrijeme stanovala u potkrovlju, poput mnoštva umjetnika koji su radili noću.

Akademija-Art.hr
23.09.2011.