Gradska galerija Orsola, Buje
Silvia Cindrić
Ka horizontu
od 01. 06. 2012. (u 19.00 sati)
Ka horizontu
Piše: Eugen Borkovsky
Panoramu, slikovni prikaz određenog teritorija, možemo pratiti od davnih vremena. Kroz povijest pejzaž je često zastupljen motiv likovnog stvaranja. Radovi Silvie Cindrić svojevrsni su kontrapunkt klasično obrađenim panoramama na koje smo naviknuli. Ona predstavlja novije radove u tehnici akrila na platnu. Pred nama je serija manjih formata istih dimenzija i jedan izdvojeni rad divovskog formata. Na svim je slikama prisutna obrada teme pejzaža.
Istraživanje, igranje Silvie Cindrić nosi karakteristike intuitivne razrade. Od sigurne situacije pejzaža, gdje to svjedoče detalji poput stabala ili naselja, autorica se otiskuje u avanturu. Eliminirajući nabrojene odrednice, u konačnici prenosi nam samo valovite konfiguracije koje odišu idejom krajolika. Nižući radove sa sve manje natuknica nudi nam i promjene boja. Radove možemo nanizati polazeći od onih na kojima prevladavaju tamni i hladniji tonovi prema onima žarkijih nijansi. U ovim istraživanjima autorica koristi bijele poteze, gušće namaze boja a ne libi se umetnuti svjetlucave elemente iz dekorativnih resursa. Iako je spektar upotrijebljenih boja izrazito raskošan, autorica ih najčešće slaže u zatvorene oniričke skladove.
Osamljenost sličnih vizura rastvorena je serijom. Radom na nizu, slijedom formata, znakoviti elementi ostaju izostavljeni bez obzira na njihovu moguću deskriptivnu funkcionalnost. Tijekom oblikovanja sukcesivno se zanemaruje prepoznatljivost motiva, premise cijelog ciklusa. Autorica ga želi čistog, oljuštenog od hotimičnosti i predznanja. Silvia Cindrić igra se asocijacijama, fragmentima koji oponašaju realne oblike a nas ostavlja pred kompozicijama koje odražavaju stanje igrača.
Promatrač želi percipirati ponuđeni artefakt. Autorica se ne trudi postići perspektivu pejzaža već ga predočuje nizanjem elemenata oslanjajući se na promatračevo vizualno prediskustvo. Uz prve oblikovne asocijacije na naivno stvaralaštvo moramo prihvatiti ideju o umjetničinoj borbi za oblik. Shvaćamo da je u pitanju nabrajanje trenutaka. Čini se da je autorica, nezadovoljna svijetom oko sebe, prebjegla u svijet ideja. To rezultira nizom duševnih pokrajina. Iako ona strogo kontrolira, čak prikriva doživljaj, trag intervencije na platnu ostavlja dojam. Umjetnica osjeća sebe u vremenu i reagira. Ona traži svijet oslobođen represivnih stega intelekta i pravila. Iako su u polazištu teme bile maglovita istarska jutra, u konačnici, kreativni proces i uvođenje proživljenog iznjedrilo je upozoravajući niz kojim autorica hrabro progovara o osobnom. Moguće je da problematizira odnos blještavosti metropole u kojoj je provela studije sa skromnošću događanja oko kućnog praga. Nedostaci jednog i drugog signaliziraju poniranje u analizu intime. Tema, u ovom slučaju pejzaž, povod je ka ilustrativnom oblikovanju naznaka inicijacije zrelosti.
Ovaj način analize i eksperimentiranja s oblicima smjera na dekonstrukciju realnog. Izvlačeći iz memorije karakteristične oblike Silvia Cindrić ih transformira i preslaguje na podlozi. To rezultira ritmiziranim površinama koje rijetko imaju oslonac za pogled. Horizontalna raspodijeljenost zaustavlja se naglo pri rubu rada iz kojeg često potez bježi. Tako radovi djeluju kao izresci. Kadrovi su postavljeni u odnos, unutar kojeg ponavljani slijed sličnih oblika inicira tempo. Horizontalni raster traka boje i linija, pretvoren u slikarsku površinu, glavna je odrednica kompozicije na svim radovima. Kontrolirana slučajnost na nekima od njih svjedoči gestualni pristup.
Na platnima ne nalazimo realne oblike već apstrahirane situacije pejsažnih konotacija. Promatrajući ih shvaćamo nestalnost formi koje naziremo. U slojevima osjećamo odjeke oblika. Umjetnica istovremeno prikazuje i sakriva. Ovaj bi se ciklus mogao tumačiti potrebom za slikarskim radom koji nije prijenosnik slika realnog a progovara o nevidljivom ali spoznatom pojmu mijene. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike, utječe na percepciju. Sumnja je predznak, odlika promjenjivosti. Dok nema sumnje, stvari su zaustavljene. Onog trenutka kad posumnjamo, pokreće se misao o promjeni. Silvia Cindrić sumnja, razrađujući impresiju okruženja.
Autorica je zanesena mogućnostima ove igre. Njena slika velikih dimenzija podsjeća na srednjevjekovne gobeline, tapiserije. Poput kartona, u proporcijama, spremnog za izvedbu u tekstilnom materijalu. Dimenzije rada dozvoljavaju ulazak, proboj u imaginarni pejzaž. To je autorica i željela: ponuditi promatraču empatični portal. Viđenom krajoliku mijenja se bit i poklanja nova razložnost postojanja. Rezultat je viđenje a ne vidljivo. Naslikana situacija postaje materijalizirana mentalna slika. Autoricu zapravo ne zanima ambijent, konfiguracija terena ili atmosferske prilike. Motiv joj je potreban kao polazište, kao bojno polje na kojem može izgovoriti intimno. Ovu seriju možemo doživjeti kao svojevrstan dnevnik. Dešifriranje iziskuje napor. Možda je bolje pokušati doživjeti nego dešifrirati.
Eugen Borkovsky, V. 2012.
Akademija-Art