Galerija MRAK, Rudine bb, Buje
kolektivni, selektirani, tematski likovni projekt
Osobno
od 29. 01. 2011. (u 20.00 sati)
Projekt predstavlja Eugen Borkovsky, likovni kritičar
Autori zastupljeni u projektu:
Darko Brajković Njapo, Vedran Burul, Marija Čurčić, Sabina Damiani, Andrea Kustić, Damir Leka, Lovorka Lukani, Nika Petković, Luisa Ritoša, Nina Šperanda, Jelena Tondini
Kustos projekta: Eugen Borkovsky
Organizatorica: Lovorka Lukani
OSOBNO
Osobnost, individualnost je pojam koji određuje jedinstven oblik pojedinca, skup svih svojstava ličnosti. Osobnost je oznaka vanjskog, manifestnog izgleda i ponašanja ali i unutarnjeg, duhovnog života. Identitet je slična kategorija često vezana uz serioznu kategorizaciju. Osim formalnih karakteristika teško je spoznati dubinu obje kategorije a također i uskladiti njihove odnose. Nabrojeno je uvjetovano utjecajima i uvjetima odgoja, okolnostima života i drugim utjecajima a rezultira stilom života po kojem se međusobno razlikujemo kao ljudske jedinke. Osobnost se karakterizira usporedbom, procjenjivanjem razlika dvaju ili više entiteta. Određenu sliku o sebi imamo sami a neku sliku o nama imaju drugi ljudi. Te se slike ne moraju poklapati. Unatoč ovim definicijama, osobnost uvijek ostaje prikrivena poput sante leda u moru. Dio viri iznad površine a ostatak, nepredvidljivo velik, skriven je u moru.
Likovna umjetnost ima u sebi ugrađen pojam osobnog. On se manifestira individualnim pristupom interpretaciji svijeta koji može rezultirati neizmjernim varijacijama, kao stil kojeg promatrač primjećuje. U ovom projektu autori čine slijedeće: osobnim načinom izgovaraju osobno stanje. Neki to čine problematizirajući svoje obličje, neki konceptualnom obradom osobnih predmeta a neki se igraju dosjetkom. Poštujući umjetnikovu namjeru i izbor u Duchamp-ovom smislu, sve za čime su autori posegnuli postaje umjetnički čin. Svi radovi u ovom projektu odražavaju istraživanje oblika. Iako manjina polazi od čistog oblika, rezultati su prepoznatljive situacije koje su prošle niz kreativnih faza. Neki autori završavaju u nadrealističkom ozračju, nekoliko njih kreće na put ka apstrakciji, nekoliko oblikuje ili preoblikuje znak a nekoliko konceptualno upire prstom u socijalno okruženje.
Metaforički pristup, često u dodiru sa konceptualnim, obično osvježava jer je na rubu dosjetke. Korištenje simbola, od geometrijskih oblika preko znakova socijalnih opredjeljenja do predmeta sa uporabnim karakteristikama neke autore privodi narativnom načinu likovnog promišljanja. Ako uzmemo u obzir zapažanje o povezanosti konceptualne umjetnosti sedamdesetih sa suvremenom umjetničkom praksom, čini mi se da ovaj projekt potvrđuje ovaj stav. Možemo se osloniti na Bonamijev zaključak prema kojem “slike nisu više samo slike, već su i antropološke, političke i socijalne izjave” te kako “umjetnici nisu političke vođe ali su vizualni lideri“. Jer, kroz njihove vizije možemo postići veću svijest o situaciji svijeta oko nas.
Likovni projekt koji je pred nama okuplja malu ekipu umjetnika vezanih uz nekadašnji foto klub koji je evoluirao u galeriju Mrak u Bujama. Vrijednim radom Lovorke Lukani i još nekih članova, ovaj prostor je zakoračio u novu fazu aktivnosti. Tako su u ovaj projekt pozvani autori koji gravitiraju ili su likovno stasali djelujući u njemu što je svakako vrijedan zasad za budućnost.
Komentar ove kolekcije radova započinjem abecednim redom prema prezimenima autora. Tako je prvi na popisu Darko Brajkovic Njapo. Ovaj neumorni likovni eksperimentator temu ovog projekta problematizira zaista dojmljivo: iako malih dimenzija, njegov rad predstavlja čovjeka ovješenog na tanku nit. Kao kreativna osoba i kao osoba koja mora funkcionirati u materijalnom svijetu autor se osjeća nesigurno. Ovo stanje možemo uočiti i kod drugih ljudi koje je divlji kapitalizam stavio u ovisnost. Nametnuto nam je ponašanje poput lutaka na koncu. Ovime Brajković osobno stanje prenosi na univerzalni nivo. Umjetnici često na neki način pristaju na način života koji je obilježen rizikom. No, većini redovnih ljudi rizik predstavlja opterećenje nesigurnošću. To je i najsnažnija poruka ovog autora izgovorena likovnom metaforom.
Koprene stanja nadopunjuju se koprenama rituala na radu Vedrana Burula. Osobna previranja plasirana su upečatljivo zapisom plesnog pokreta. Prisutna je energija nemira. Rad oscilira između doživljenog, dokumentarnog i fikcije. Osobno propitivanje iskazano je nemirom plesača, napetim, trzajima prožetim ritmom improviziranog plesa. Dramatika je postignuta velovima, koprenama. Ovaj pokret kao da je ukraden sa dramatski serioznog plesnog performancea. Vedran Burul iznenađuje promatrača. On je majstor trenutka i majstor atmosfere. Snažan ritam, začudne kompozicije i plemenit kolor poigravaju se našom percepcijom iako se radi o zabilježenim trenucima realnosti. Zabilježen je plesni trenutak koji bi, prema uobičajenoj klasifikaciji, trebao biti mistificiran na svaki mogući način. Akter je zaokupljen svojom djelatnošću. Vrijednost ovog rada je da gesta, koliko god bila ekstatična, nema teatralnu premisu. Upravo suprotno, ekstazom obilježen plesni pokret pred nama, tijelo pretvara u znak a osobno stanje u propitivanje identiteta.
Portretskim radom predstavlja se Marija Čurčić. Ona svoj lik obrađuje stilizirano i pojednostavljujući oblike. Mijenja kolorističke vrijednosti motiva pa rad realizira u plavo – zelenom spektru. Rad djeluje kao da je obrađen u kompjuterskom programu, mijenjanjem kolorističkih vrijednosti. Ljubazan osmjeh ovime se pretvara u gestu nalik grimasi. Mali format rada odaje neambicioznost i sklad ideje i realizacije. Autorica naglasak stavlja na oči. Pogled koji je predstavljen intenzivno odvlači pažnju sa ostalih detalja. Pogled je usmjeren da okupira, privuče pažnju promatrača. Graciozna studija za šarm.
Izvjestan fetišizam pomalja se u premisi radova Sabine Damiani. Ona iz ciklusa Inner Spaces uzima dva odlična rada i s njima se predstavlja unutar promišljanja ideje o osobnom. Bijeli odjevni predmeti predstavljeni su na bijeloj podlozi. Ona ih fotografira i oni, printani na ravnu podlogu, postaju odličan diptih koji je sukladan po koloru, tretmanu objekata i po smislu. Intimnost mekog odjevnog predmeta koji se priljubljuje uz tijelo sačuvana je i u interpretaciji. Senzibilnost odnosa prema svijetu, okolini ogleda se na interpretiranim oblicima.
Egoizam, ego – trip česta je odrednica ponašanja suvremenika. Pojmovi nisu bili nepoznati kroz povijest ali su se definirali u klasnoj podjeli. Odličan uradak, koji naglašava svijest o posebnom sebi, nudi Andrea Kustić. On se fotografira pokraj velikog logotipa izvedenog slovima. Od mogućeg izbora u tekstu, on izlučuje samo pojam JA. Postavlja se uz njega i bilježi fotografiju. Samosvijest je naglašena činjenicom da ga ne zanima niti cijeli natpis niti pozadina koju naslućujemo, veliki bijeli brod koji uvijek izaziva sjećanja. Autor čvrsto odlučuje uzeti dio teksta koji ima smisao i koji ima dramatično značenje, kako po formatu, slova su ogromna, tako po smislu. Kustić uspijeva na formatu porodične fotografije za album postići maksimalan dojam. Cinizam je očit i cilja na osvješćivanje i upozorava na egoizam koji destruira ljudsku populaciju.
Osobna stanja često su naporna. Bez svjedoka, u osami svog prostora često nam osobno nezadovoljstvo ispliva kao mora. Reakciju na takvu situaciju predstavlja Damir Leka. On režira scenu aktivnog odnosa ljudske glave i biljke oštrih listova, kaktusa. Na fotografski materijal bilježi samo sjenu tog odnosa koji evocira stanje. Tako dobiva dvostruko značenje: dramatika se pojačava jer nema suvišnih detalja a rad odiše dramatičnim raspoloženjem. Ovaj fotogram, kontrastni rad, poput scene iz teatra sjena, sa dobro raspoređenim likovnim elementima, nudi promatraču sadržaj za razmišljanje. Prepoznavanje i poistovjećivanje svakog od nas sa sličnim stanjima je neminovno.
Rad koji također nosi prizvuke fetišizma predstavlja Lovorka Lukani. Ona nudi diptih, radove na kojima u prvi mah primjećujemo bijele, reljefne šare na bijeloj pozadini. Tek podrobnim promatranjem prepoznajemo motive. Na jednom radu su dijelovi intimnog rublja a na drugom otisci duge kose. Reljefi funkcioniraju likovno stabilno i znalački su raspoređeni unutar proporcija rada. Oba rada su formatirana sukladno ideji autorice. Ona znalački raspoređuje na podlogu osobne i odjevne predmete i provlači ih kroz grafičku prešu. Papir reagira, suptilno bilježi oblike. Uz njih a u režiji umjetnice, pojavljuju se memorijski dojmovi intime. Osobno je ovime postignuto na ispovjedni način. Tema, osobno je, memorijom materijala i tehnologije, potpuno zadovoljena.
U feminističkom pokretu često se koriste fotografije žena sa modricama dobivenim unutar porodičnog kruga. Na tom tragu je rad Nike Petković. Ona podastire fotografiju polovice lica i naoko čedno sakrivenog vrata i gornjeg dijela poprsja. Dramatiku ovog hrabrog izreska portreta daje čipkana košuljica i izraz donjeg dijela lica koji ne odaje sreću i zadovoljstvo već sumnju. Čipka sama po sebi karakterizira lažni moral jer u isto vrijeme pokazuje i sakriva. To je ilustracija kršćanske poslovične licemjernosti. Autorica je željela problematizirati socijalnu situaciju nezadovoljne ženske osobe. Odbljesak svjetla na usni dodatno dramatizira scenu. Promatrač je zbunjen. Izčitavajući sve opisane znakove osjeća određenu solidarnost ukoliko je svjestan ženskog pitanja prošlog i ovog stoljeća. Ukoliko nije, neće razumjeti snagu ovog rada.
Portretne, autoportretne karakteristike nosi rad Luise Ritoša. Ona gradi rad istražujući oblike, pronalazeći ih u interpretaciji svog lica na plošnom materijalu. Koristi slikarski postupak. U izčitavanju rada više dolazi do izražaja nedefinirani karakter osobe / autorice od same vjernosti obliku. Svjedoci smo postupka kreiranja oblika koji je podređen dojmu. Umjetnici, definicija, vjernost obliku nije najvažnija. Mnogo joj je bitniji osobni stav ocrtane osobe prema svijetu oko sebe / nje. Upijanje, razmišljanje, definiranje stava o svemu ili o bilo čemu čitljiv je iz naoko nesigurnog poteza. Upravo je to istraživanje realnog i osobnog oblika, povezano sa istraživanjem svijeta oko sebe, osnovna odlika ovog rada.
Sram kao imperativ vremena, zbog kojeg se podnose ostavke ili gubi posao, problematizira Nina Šperanda. Moram ponoviti da je riječ o izuzetnoj autorici koja nikada ne izlazi pred likovnu publiku a da ne predstavi nešto kvalitetno. Teško je ukratko opisati ovaj diptih s kojim se ovdje predstavlja. Mogao bi se napisati ozbiljan esej. Ali, pokušati ćemo ukratko sažeti komentar. Nina Šperanda svoje tijelo koristi kao poligon za izricanje upozorenja na licemjernost, lažni moral, izmišljenu čednost i ostale karakteristike u vremenu diktature bankarskog kapitala i divljanja fanatičnih vjeroispovijesti. Umjetnica se predstavlja naga ovijena transparentnom folijom. Službeno i formalno ona nije naga. Obučena je u foliju. Ali, folija je transparentna. I što sada? Da li ju treba spaliti ili se praviti da nismo vidjeli ono što smo vidjeli? Evo, gola / obučena žena provocira smiješne moraliste. Da li će i kad će prosječni ljudi shvatiti da su manipulirani moralnim kategorijama kako bi postali frustrirani. Ako su frustrirani onda su i poslušni. Kao takvi, za manipulaciju (su) spremni!
Još jedan rad koji provocira. Ne znam da li smijem ovdje upotrijebiti čak i ime rada. Rad se naime zove Pička. Rad potpisuje Jelena Tondini. Radi se o kolažu sastavljenom od „post it“ papirića na koje pišemo obaveze, podsjetnike. Autorica uzima napadno roza paketić i s njime gradi svoj rad. Otrovna boja i čitka situacija pred nama, u dobroj namjeri podsjeća na Lucia Fontanu. On je neke svoje radove rezao pa su ovaj i njegovi oblici vizualno srodni. No, on je napadao platno napadajući konvencionalni pristup likovnosti. Jelena Tondini ilustrira i pri tom provocira konvencionalni pristup ženi, jebulji, rodilji, domaćici, muzi, sekretarici. U priči o osobnom, ovo je iskreni iskaz obrazovane ženske osobe koja u nekom životnom trenutku prihvaća posao sekretarice. Na kraju njenog autorskog obrazloženja stoji: „WARNING! Ako se odlijepi – poliži!“. Svaki drugi komentar je suvišan.
Eugen Borkovsky
eugen.borkovsky@gmail.com
Akademija-Art.hr
26.01.2011.
