Buje – Orsola: Zemlja


Gradska galerija Orsola, Buje

Kolektivni, tematski, selektirani, likovni projekt
ZEMLJA

Autori zastupljeni u projektu:
Corinne Beatović Kraljević, Marko Beslać, Nataša Bezić, Aleksandar Bezinović, Igor Blagonić, Marijan Blažina, Boris Bogdanović, Atanas Botev, Vedran Burul, Bojana Butković, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Asim Đelilović, Voljen Grbac, Ronald Gubić, Igor Gustini, Nela Hasanbegović, Anne Hausner, Đeko Hodžić, Pamela Ivanković, Goran Kovačević, Jana Kunovska, Andrea Kustić, Eduard Kužina, Gordana Kužina, Miranda Legović, Damir Leka, Lovorka Lukani, Slavica Marin, Željko Marinković, Mirjana Matić, Mladen Milotić, Gail Morris, Zoltan Nagy, Tanja Pečanić, Dalibor Pehar, Nika Rukavina, Krunislav Stojanovski, Adriana Šuran, Bojan Tankosić, Zlata Tomljenović, Jelena Tondini, Claudio Ugussi, Marija Vasiljev, Dragan Vlaisavljević, Roberta Weissman Nagy
Autor projekta: Eugen Borkovsky

Predgovor tematskom likovnom projektu ZEMLJA


Ova izložba predstavlja jedan od niza tematskih projekata u produkciji Gradske galerije Fonticus Grožnjan. Gostovanje projekta u Gradskoj galeriji Orsola u Bujama, što je ujedno i inauguracija novog gradskog izložbenog prostora, velika je čast i odgovornost. U projektu učestvuju i bujski umjetnici. Tako ujedno i domaćini prvi puta izlažu u prostoru koji kreće ka statusu relevantne galerije. To veseli jer likovni život jednog grada treba imati kontinuiran i osmišljen program. Želimo novoj galeriji da to uspješno ostvaruje i čestitamo Gradu Buje na novom izložbenom prostoru!
Pred nama je kolektivni, tematski, selektirani, međunarodni likovni projekt koji se bavi problematiziranjem elementa ZEMLJA. Na inicijalni tekst poziva u projekt odgovorilo je pedesetak autora. Većina autora se odazvala s radovima od kojih je mnogo nastalo ili je domišljeno upravo za ovu izložbu. U projekt je selektirano 46 autora sa 72 rada. Slično kao i u već realiziranim projektima i ovaj postav se s autora Grožnjanskog likovnog kruga proširio do međunarodnog jer u projektu sudjeluju autori iz više zemalja. Iako umjetnost ne bi trebala poznavati granice, ipak možemo podijeliti zadovoljstvo tom činjenicom.
Slijedi nekoliko riječi o elementu zemlja i seriji projekata na temu elemenata. U većini predaja govori se o četiri elementa: voda, zrak, vatra i zemlja. Kineska teorija poštuje pet elemenata: vatra, voda, drvo, kovina i zemlja. Još jedna posebnost je da Ayurveda kaže, da se sve u svemiru sastoji od pet elemenata: zemlja, voda, vatra, zrak i eter. Element zemlja predstavlja materijalnu građu prisutnu u svim stvarima, pa i u onim najtananijim. Majka Zemlja ili Majka Priroda je drevno božanstvo, personifikacija plodnosti. Štovale su ju mnoge religije. Budući da je Zemlja ženski element koji rađa, nebo je bilo muški element. Egipćani čine iznimku: prema njihovoj podjeli, Zemlja je muški Geb, a nebo je Nut, žensko božanstvo. U kršćanstvu i judaizmu Zemlja se ne spominje kao božanstvo, ali to su novije religije koje zapostavljaju prirodno.
Odmah na početku treba upozoriti na odvajanje diskursa: Zemlje kao planeta, zemlje kao elementa i zemlje kao umjetno organiziranog teritorija političke podjele. Prema prispjelim i izabranim radovima, iskristalizirao se projekt. Oslanjajući se na ove odrednice radove možemo grupirati u nekoliko cjelina bez obzira što se mnogi radovi mogu vezati uz više grupa.
Najviše radova obrađuje zemlju kao element vezujući se uz socijalne konotacije. U ovog grupi su autori: Corinne Beatović Kraljević, Marijan Blažina, Atanas Botev, Vedran Burul, Bojana Butković, Asim Đelilović, Voljen Grbac, Đeko Hodžić, Gordana Kužina, Željko Marinković, Zoltan Nagy, Nika Rukavina, Bojan Tankosić, Marija Vasiljev i Roberta Weissman Nagy. Zemlju kao zemljopisnu činjenicu ili planetu obrađuju: Nataša Bezić, Igor Blagonić, Pamela Ivanković, Mirjana Matić, Mladen Milotić, Dalibor Pehar i Claudio Ugussi. Problematiziranje zemlje, kao političke tvorevine države, radi Jana Kunovska. Fascinaciju zemljom kao vizualnim elementom istražuju: Marko Beslać, Nela Hasanbegović, Goran Kovačević, Miranda Legović, Damir Leka, Lovorka Lukani, Krunislav Stojanovski i Zlata Tomljenović. Doživljavaj elementa zemlje kao podršku životu i vezujući ga uz životinjski svijet, izgovaraju Boris Bogdanović i Slavica Marin. Problematizirati zemlju kroz simboliku i znakove odlučuju: Aleksandar Bezinović, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Ronald Gubić, Igor Gustini, Andrea Kustić, Eduard Kužina, Gail Morris, Tanja Pečanić, Adriana Šuran, Jelena Tondini i Dragan Vlaisavljević.
Kolektivni, tematski, selektirani projekt „Zemlja“ dijelom se sastoji od manjih autorskih cjelina. Neki umjetnici prisutni su s jednim radom. Manjina je zastupljena slikarskim radovima. Više autora ponudilo je objekte, instalacije. U projektu ima fotografija, kojima se predstavljaju fotografi, ali i autori kojima fotografija nije primarna. Suvremeni pristup produkciji odrazio se i na tehnikama i materijalima radova u projektu. No, u ovo alter postmodernističko vrijeme to nikoga više ne začuđuje. Kriza vrijednosti, zamjena vrijednosti i sumnja u povijest, reflektiraju se u umjetnosti mijenjanjem i nepoštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta. Upotreba gotovo svega i prepuštanje umjetniku na odlučivanje što će biti a što ne tema ili umjetnički materijal ovim izložbenim projektom dobiva još jedno svjedočenje.
Kao i uvijek, kad je kolektivni projekt predamnom, predstaviti rezultate selekcije odgovoran je pothvat. U projekt sam uveo i radove koji teško idu jedan uz drugi, ali ću taj problem riješiti postavom. Umjetnički rukopis svakog pojedinog predstavljenog rada i nizanje likovnih razmišljanja iste premise u seriju zasebnih projekata nameće sukladan pristup prezentaciji. Postav kao instalacija ne odgovara umjetnikovom razmišljanju ako kustos nije projekt promišljao kao instalaciju. Bolje rečeno: nizovi radova predstavljaju se tako da se sklapaju privremene cjeline.
Zemlja inicira rast i bila je izvor nadahnuća umjetnicima. Autor projekta se nada da će izložba biti zanimljiva promatraču. Zahvaljujem kolegama umjetnicima na kreativnoj suradnji! Kao autor projekta osjećam odgovornost da predstavim svaki rad posebnim komentarom.

Osvrt na svaki rad zastupljen u projektu:

Corinne Beatović Kraljević element zemlju doživljava kao oznaku kraja ljudske jedinke. Ona pregledavajući novine trga stranice s osmrtnicama. Tužne obavijesti ona kolekcionira. Presavijajući ih tako da fotografije dođu u prvi plan i slažući ostatak u pozadinu, rad dobiva reljefnost. Činjenice vezanosti života i elementa zemlje, iz koje jesmo i u koju ćemo se pretvoriti, autorica sažima u sasvim mali format upečatljivog rada. Uvijek kad su osmrtnice u fokusu, pitamo se kome one trebaju? Mrtvima zasigurno ne. Pretpostavlja se da za nečiju smrt čuju svi bliski osobi koja je nestala sa scene života. Objavljivanje u javnim glasilima valjda bi trebalo, za običnog čovjeka, biti nešto značajno. Na žalost, oni o kojima je ovdje riječ, više to ne mogu saznati.

Marko Beslać podastire zanimljivi uradak izveden tehnikom fotografske montaže. Rad prikazuje izrez muškarca sa snažnom rukom u prvom planu. Po njegovom tijelu rasprostiru se pukotine poput onih na zemlji tijekom sušnih perioda. Rad možemo promatrati s dva aspekta. Kao personifikaciju Zemlje koja je u grču zbog nedostatka tekućina ili, prema tumačenju autora, o muškarcu ”prikovanom” za svoj svakodnevni ritual gledanja televizije, osobi čije se tijelo pasivnošću rasušuje poput zemlje. I jedna i druga situacija svjedoče vrijeme u kojem je rad nastao. Od Zemlje izostaju darovi zbog ekoloških promjena a od muškarca izostaje emocionalan pristup životu. I jedan i drugi žrtva su tehnoloških perfidnih ponuda prikrivenih plaštem samoizbora ili demokracije. 

Nataša Bezić predstavlja slikarski rad srednjih dimenzija rađen kombiniranom tehnikom. Autorica element zemlju ilustrira bilježenjem karakterističnih boja zemlje. Iako rad djeluje kao apstraktna kompozicija, razaznajemo da umjetnica perspektivu određuje blisko pogledu iz zraka. Tako rad nosi karakteristike doživljene realnosti. Grubi oblici, slični glagoljaškom slovu, bivaju začinjeni crtaćom čipkom. Ona koristi gusti, široki potez tik uz profinjeni crtež. Zadana tema zabilježena je kao teritorij, okolina, pojam zemljopisnih karakteristika.

Aleksandar Bezinović problematizira temu polazeći od ideje pratvari. Slikajući i koristeći pored akrila na platnu neuobičajenu tehnologiju, aluminijske listiće koje patinira i pali te bitumen, umjetnik slojevito gradi sliku. Vizualni rezultat je maketa plašta kocke. Autor rastvara kocku i pušta joj vidljive stranice za uljepljivanje, spajanje ploha. Bezinović rad naziva Prima materia i to ispisuje na samom radu. Time nas dovodi u začudnu situaciju nudeći dramatično izvedenu sliku maketarski rastvorenog oblika. Promišljajući elemet zemlju on dolazi do simbola kocke koju rastvara u križ. Očito je da autor smatra kocku solidnim geometrijskim tijelom izračunljivih gabarita. Oblik rastvorene makete kocke u prvi trenutak sugerira znak križa. Ovdje dolazimo do Metatron oblika koji sadrži druge geometrijske forme a opisao ju je Platon 400 god prije naše ere. Jedan od pet Platonovih oblika je kocka. Rastvorivši kocku dobivamo dvodimenzionalnu shemu u formi križa. Autor kaže: Crni križ na mom platnu nije projekcija kršćanskog simbola, već isključivo duhovna kategorija koja se ostvaruje susretanjem aktivne vertikale i pasivne horizontale u istom simbolu dajući mu kompleksno značenje. Razgrađujući materiju do njezinog pra – uzroka ili pra – tvari dolazimo do duhovnog i nematerijalnog u iščitavanju simbola.

Let avionom predstavlja poseban doživljaj ljudima kojima nije prirodno dano letenje već samo hodanje. Igor Blagonić na temu zemlja predstavlja fotografski rad koji tematizira odvajanje od zemlje. Cijeli rad sastoji se od dvanaest segmenata. Autor dijelove izabire iz fotografija vlastitog leta i osobnog pogleda iz letjelice. Ovaj odlični kolaž likovno je bogat tonovima i teksturama koje čitamo tek kad se približimo pojedinom segmentu. Tako na segmentima prepoznajemo zemljopisne karakteristike planeta. Ova Zemlja na dlanu, artističku notu dobiva segmentima bijelih oblaka koje autor ne zaobilazi. Oni postaju sastavnica kompozicije cijelog rada. Kolaž dijelova naborane zemljine kore opisuje autorov doživljaj planete kao ugodnog staništa i emanira ljubav prema prirodi. Kao da želi kazati: unatoč nekim urbanističkim intervencijama u pejzažu, Zemlja nam je još uvijek lijepa.

Impresija oblicima pokrajine ostavlja trag. Tako Marijan Blažina zamjećuje jednolično nabrani pejzaž. Osobni dojam vizualnog i socijalnog trenutka vodi autora u specifičnu interpretaciju oblika. Geometrijsko premrežavanje amorfnog oblika siluete horizonta asocira dojmove primorja u kojem nalazimo suhozidom parcelizirani krajolik. Snažan kolor i raster linija u slojevima sačinjavaju dinamičan prostor polja slike. Autor rad naziva Granice pa time određuje percepciju i interpretaciju. Iako su površina planeta i oblici na njoj uglavnom obli ili barem meki, autor uspostavlja oštri nesklad između teritorija i oštrih linija koje se preklapaju i obilježavaju granice područja. On „želi problematizirati ideju postavljanja granica i među ljudima i na teritoriju, prostoru življenja i komuniciranja, prostoru ZEMLJE koji je usprkos političkim i ideološkim podjelama jedna CJELINA“. Tako je još jednom upozoreno na smiješne situacije ograničavanja područja neprirodnim odjeljivanjem koje je uvijek oznaka interesa bilo da je sakriveno pod pojam nacionalne, religijske ili rasne pripadnosti.

Boris Bogdanović već se duže vrijeme bavi promišljanjem malog, zanemarenog, po zemlji gmižećeg svijeta buba. Ova mala bića sastavni su dio strukture Zemaljskog života. Uzori su likovi iz svijeta kukaca. Radovi koje podastire pripadaju velikom i uspješnom ciklusu INSECTARIUM. On izdvaja tri kukcolika predmeta izvedena u zahtjevnoj staroj tehnici terrasigilata. Da bi nam skrenuo pažnju na ova zemaljska bića on ne koristi ubijene i preparirane životinjice već ih sam oblikuje od artificijelnog materijala: keramike i metala. Ovdje se zemlja pojavljuje u dvije situacije: kao materijal od kojeg su skulpture izvedene i kao objekt koji problematizira temu ovog projekta.

Autor obrazlaže: „Projekt počiva na ideji umjetnički oblikovanog svijeta insekata, neistraženog i nepoznatog, koji sve više nestaje s lica planete…“ Ovaj triptih odiše elegancijom i dojmljivošću oblika. Portreti odbačenih vračaju nas k razmišljanju o i međusobnoj povezanosti svih datosti Zemlje. Iako stilizirani, oblici su uvjerljivi i prate moguće geste pokreta insekata. Mala bića koja smo naučili ne voljeti pojavljuju se na galerijskoj sceni tretirana poštovanjem, ljubavlju.

Atanas Botev predstavlja grafički rad, crtež koji prikazuje mozak i ucrtanu vaginu. Autor povezuje dva organa u neobičnu simbiozu. Vagina je ulaz u maternicu što je pojam koji se koristi kao matera – majka zemlja. Autor problematizira duhovno i fizičko. Maternica je prispodoba fizičkog rađanja a mozak duhovnog jer rađa ideje. Dakle, u simbiozi su dvije kreativne situacije: rađanje ideje i rađanje bića. Slično kao jin i yang, mjesec i sunce. Vječna dihotomija materijalnog i duhovnog u ovom je radu sintetizirana u oblik. Pitanje je da li će mozak prije misliti ili će maternica prije ostvariti svoju svrhu. Rađanje ideje i rađanje bića ostaju tako podložni interpretacijama, uostalom kao i sve oko nas. Na Zemlji, u zajedništvu, žive i ideje i djeca. Možda djece ima više no dobrih ideja?

Osobni osjećaji i doživljaji okoline čovjeka uronjeni su u Zemljin okoliš. Znakovite i pomalo sentimentalne doživljaje miljea teško je sa strane komentirati. Tako fotografski rad Vedrana Burula možemo čitati iz nekoliko diskursa. Čini nam se da su dječaci otišli a ostala je vlažna zaravan pred zidom žbunja. Plava lopta i stative improviziranog gola ostali su bez igrača. Na ovoj našoj jedinoj Zemlji odrastanje smo pretvorili u mučno razdoblje puno podozrivosti, nepovjerenja i regulative. Ako se prisjetimo djeci najčešće govorimo: pazi, nemoj… Rjeđa složenica je vjerujem ti, sam odluči, volim te. Tako se ponašamo i kad odrastemo: nepovjerenje u ljude, iskorištavanje podložnog suradnika, nepovjerenje ljubavnom partneru. Sve ovo opravdavamo frazom traženje sebe. Nikako da sebe nađemo na Zemlji, maloj kugli koja nam daje da dišemo i da postojimo. I plava lopta tužno izgleda kada nije u igri. Poput Zemlje koju ne poštujemo. I Zemlja je plava.

Kugla je idealan oblik. I planet Zemlja je okrugao, što znači da je idealnog oblika. No civilizacija bespoštedno ruši ravnotežu i pokušava se sa zemljom obračunati ne bi li Zemlju zasužnjila. Bojana Butković problematizira metalnu ruku ljudskog ludila koja misli da je čvrsto zgrabila planetu. Ovdje neminovno moramo spomenuti prikrivene uzurpatore jer se većina stanovnika planete ne slaže sa ovom uzurpacijom. Pod krinkom slobodnog tržišta, globalizacije i demokracije zadaju se nečuvene rane planetu na kojem živimo i od kojeg ovisimo. Razmišlja se samo o danas i o profitu. Ne razmišlja se o budućnosti i našim potomcima kojima moramo ostaviti mjesto za život. Karikaturalni objekt Bojane Butković upozorava nas da se dok je još vrijeme zaustavimo i pogledamo oko sebe te zapazimo što smo Zemlji učinili. Petparačke slavne sumnjive zvijezde, jeftina glazba, zabavni filmovi… Proizvodnja koju se ne može potrošiti bez napadnih reklama. Sve to Zemlja više ne može probaviti. Quo Vadis.

Bruna Dobrilović tamatizira zemlju oblikujući objekt. Njena razmišljanja oslanjaju se na energiju planeta Zemlja. Ona uzima neuobičajeni materijal: uz glinu upotrebljava metalne žice s izolacijom u bojama. Žicama horizontalno premrežava oblike dva polukruga. Nepravilni tok obojane žice predstavlja energiju koja bi se trebala jednakomjerno izmjenjivati. Ona zaključuje: Zemlja je planet na kojem je sve izmaklo kontroli i na kojoj nastaju poremećaji na svim poljima. Ona locira ekološke, političke, ekonomske, socijalne neugodne situacije koje navode na razmišljanje i zabrinutost s pitanjem: Gdje je nestao čovjek? Svi ovi problemi personificirani su neujednačenim tijekom žica. I naziv određuje smisao rada: Disorder ili Poremećaj.

Element zemlju Slađan Dragojević komentira radom kojem je fotografija osnovica. Autor u prvom postupku snimke pejzaža i površine zemlje kontrastira i oduzima im kolor. Minimalizirani likovni elementi progovaraju bogatim rasterom linija i površina. Kasnije dobivene elemente kolažira u trodimenzionalni oblik kocke. Ova maštovita intervencija izaziva čuđenje jer, kad je Zemlja u pitanju uvijek je to kugla ili su meke, oble forme. Autor nam predstavlja element Zemlju kroz njene teksture. U plasmanu rad podilazi promatraču: sa strane je pejzaž donesen onako kako ga uobičajeno vidimo. Gledajući iz visine na rad, također je pred nama situacija na koju smo navikli. Fotografski postupak i uporaba perspektive izaziva nas na doživljaj. Neuobičajena forma može nas upozoriti na (mudriji) odnos prema zemlji iz koje smo proizašli i u koju ćemo se pretvoriti.


Lirski a ujedno i upozoravajući rad na temu ovog projekta podastire Asim Dželilović. On predstavlja diptih. Na oba rada vidimo oblikovano srce. Na jednom je srce prekriveno zemljom iz koje raste trava i cvijeće. Na drugom je prikazan kamen (pusti predio) s otocima mahovine. Autor ovdje preko elemenata zemlje progovara o ljudskim karakterima. Poruka je prilično jasna kad se osvrnemo na komentar autora i na naslove radova: Srce zemlje i Srce od kamena. No, možemo problematizirati i s ekološkom tezom da je zemlja posuta cvijećem kad ju poštujemo i ne zagađujemo a da se pretvara u pusti predio kad ju mučimo velikom količinom smeća, dima, dugotrajnim zagađenjem. Vrline kojima poštujemo majku zemlju poklapaju se s motivom cvijeća. Izostanak vrlina, sebičnost i ne poštovanje drugog dovode i Zemlju do pustoši. Promatrač je tako izazvan iz dva diskursa koji se ne isključuju.

Voljen Grbac također Zemlju problematizira iz socijalnog, skoro filozofskog aspekta. On na veliku tamnu pozadinu (Svemir) postavlja sićušnu plošnu predodžbu zemljine kugle. Ispred sićušnog detalja montira povećalo. Promatrač doživljava rad kao konceptualnu kompoziciju ili kao poučni humorni komentar na odnos prema elementu. Na malom kružnom / zemaljskom prostoru piše: JUST TO REMIND YOU HOW FUCKING SMALL YOU ARE ili Samo da vas podsjetim kako ste jebeno mali. Autor obrazlaže: Bilo bi nam lijepo na ovom svijetu da nema toliko ljudske bahatosti, gramzljivosti i ostalih niskih strasti, čiji je zajednički nazivnik EGO! Autor locira problem: Sustav vlasti koji vlada svijetom promovira baš te (ne)ljudske vrijednosti potiskujući time dobrotu i plemenitost, najveće tekovine ljudskog roda! Da li smo toga svjesni?

Oblik, boja, vizualne i smislene karakteristike zemlje zanimaju Ronalda Gubića. On fotografira i kadrira granično područje tek izorane i već ozelenjele zemlje. Te dvije situacije konfrontira dijagonalno na formatu rada. Rad zrcalno ponavlja i realizira diptih. Prema autorovu tumačenju likovno se preklapa sa sadržajnim. On problematizira izgled zemlje i funkciju poljoprivrednika, onoga koji je obrađuje. Dijagonala može ići prema gore i prema dolje. Ona može označavati uspjeh ili neuspjeh uroda, sezone, plasmana usjeva. Također može sugerirati odnos prema osobi koja se bavi poljoprivredom posebno od strane ljudi koji žive u gradu. Taj odnos ponekad je neugodan i podaštavajući bez obzira na činjenicu da hrana ipak potječe iz i sa zemlje. Dijagonalna granična linija može biti znak brazde, oranja. Vizualne karakteristike ovog rada vode nas ka znaku. Ovaj kombinirani znak može izgledati radikalnije ili nešto umjerenije što ovisi o postavu. Ovim radom autor uspješno problematizira na socijalnom i vizualnom planu.


Zemlja ima više značenja i kao takva je sklona raznim reinterpretacijama, kao npr.: zemlja domovina, zemlja porijekla, sveta zemlja, zemlja kao građevinska površina, itd… Pojam možemo prepoznati u mnogim situacijama što ovisi o našem senzibilitetu. Igor Gustini prepoznaje zemlju usred urbanog provincijskog velegrada: Zagreba. Usred zvučne i vizualne zagađenosti informacijama u javnom prostoru, na tramvaju uočava oznaku ZET, logotip – skraćenicu od Zagrebački električni tramvaj. Ovaj skromni, zastarjeli logotip asocira ga na promjenu smisla pa slovima daje novo značenje: Zemlja, Earth, Terra. Provokativnim postupkom autor usmjeruje pažnju na odnos ovog društva prema okolini. Tolerancija i ravnodušnost odražavaju isti poriv – odvojiti vanjski svijet od one razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s posljedicama. Informacija nije više usamljeno oružje nego arsenal u kojemu se trajno nalazimo. Da bi se spriječila ravnodušnost koja osiromašuje, Gustini provocira mijenjanjem značenja simbola. Ova zanimljiva igra, logotipom prepoznatljivim u maloj sredini, postaje oznaka cijele Zemlje.

Nela Hasanbegović obrazlaže svoj rad: Svjetlosna instalacija Materna sačinjena je od elipsoidne forme zemlje i kupola unutar kojih se nalazi svjetlost. Zemlja je nijemi svjedok rađanja i umiranja, zemlja je maternica i grobnica, s njom sve počinje i završava. Simbolika majke povezana sa simbolikom zemlje, u tom smislu što su obje stjecišta i maternice života. Svjetlosne kupole predstavljaju sjemena ili plodove, koji u svojoj savršenosti kriju i neku notu hladnoće, patvorenosti nastanka.

Ova instalacija i prema navodu autorice nosi notu hladnoće. Usred područja zemlje smještene su kupole tako da se pojavljuju bijele osvijetljene artificijelne tvorevine. Ova instalacija izaziva nelagodu pri pogledu na izrasline. Tek promišljanjem, percipiranjem naslova rada i autoričinom interpretacijom bivamo usmjereni ka iščitavanju poruke rada. Možemo uvesti pojam „nemjesta“, prostora s kojim ne možemo poistovjetiti svoj identitet, kojeg ne možemo doživjeti kao mjesto susreta a ni odrediti kao povijesni prostor (Marc Augé). To su prostori u kojima se mimoilaze tisuće ljudi a da ne stupaju u prisniji odnos: javni prijevoz, autoceste, zračne luke, robne kuće i sl. Nela Hasanbegović na simboličan i doslovan način problematizira pojmove mjesta i nemjesta. Može se špekulirati da li je maternica „mjesto“ ili je „nemjesto“. Možda mi je draže viđenje ovog rada kao briga za zemlju na kojoj nastaju civilizacijske tvorevine koje su sinonimi „nemjesta“. Snagu ovom radu daje upravo ova kontradiktornost.

Poetika doživljaja rijetko se uspješno interpretira. Anne Hausner pripada autorima koji to slijedom uspijevaju. Ona senzibilno bilježi neznatne pejzaže bez naglašenih formi. Nju zanimaju karakteri površina zemljine kore. Zanima ju igra teksturama. Ona predstavlja različite lokacije s različitim površinama i intenzitetima sklapajući ih u dojmljivu cjelinu. Kao u tragovima prisutne su konfigurativne karakteristika predjela. Umjetnica golica promatračevu maštu plemenitošću izabranog kolorističkog tonskog raspona i tematikom. Ponekad se ne možemo odlučiti da li je u pitanju tekstura zida ili tla. Element rada na kojem je prisutna površina obrađene, vremenom izbrazdane površine drvenih elemenata suptilno se uklapa u kompoziciju.

U određenom trenutku godine nailazi međuigra savršene ravnoteže i sazrijevanja, transformirajući se u energiju Zemlje. U radu Anne Hausner nije dominantan niti YIN niti YANG. Oni su u stanju ravnoteže. Njene teksture uklapaju se u jedinstvenu cjelinu bez obzira da li su bilježene s udaljenosti ili iz blizine. Izrezujući kadrove iz realnosti slažući ih u kompoziciju, Anne Hausner svjedoči o bliskosti mikro i makro svijeta. O nedjeljivosti velikog i malog, važnog i manje važnog. Svi pojmovi i stvari pripadaju istom, najprije zemaljskom a u konačnici univerzumskom skladu.
Analiza povijesti užasnija je od užasa koju proizvodi. Povijest kao konglomerat mitomanije i prijevara želi se pokazati egzaktnijom od fizike, koja je u objektivnosti priznala da njeno područje – fizički svijet – odbija biti objašnjen. No, razne povijesti izazivaju ono od čega se sastoje; svejedno jesu li ličnosti i događaji pravi ili izmišljeni, oni su djelotvorni. Tu kreće tragedija. Ukoliko je Hitler bio ubojica i negativna ličnost onda je to bio, za neke narode ili kategorije građana i Napoleon. Da o vjerskim vođama kroz povijest ili rimskim carevima niti ne govorimo. Ali, u vremenu, oni su pojednostavljeni i danas ih doživljavamo kao junake. Naravno, to ovisi tko piše povijesnu čitanku ili – tko ju financira ili, drugim riječima, tko je na vlasti.

Džeko Hodžić problematizira blisku povijesnu realnost. On na scenu izvodi humanoidne elemente koji su nekom smetali pa ih je pokušao ukloniti. No, zemlja pamti. Tako su ključevi, naočale, osobni predmeti i dijelovi tijela sačuvani. Bez obzira da li su ovo ljudske kosti ili ne, ovaj rad nas osvješćuje poput šamara. Autor želi sačuvati za pamćenje SVE žrtve pa rad ne označuje znakovima religije niti nacionalnosti. Rat kao apsolutna besmislica, osim interesnih rezultata i kolateralne štete drugo i ne polučuje. Kako se ne bismo zapetljali u subjektivne istine tko je kriv a tko je manje kriv, pobrinuo se autor. Njegov rad možemo postaviti na univerzalno područje upozorenja.

Kugla je trodimenzionalno geometrijsko tijelo. Oduvijek je slavljen kao idealni oblik i prije nego civilizacija spoznaje da je planet Zemlja okrugao. Pameli Ivanković ovaj geometrijski oblik polazište je za likovnu igru. Nakon keramičke obrade, ona na obliku slika organskim kistom – konjskom strunom. Plašt geometrijskog tijela Pamela doživljava kao slikarsku podlogu. Umjesto boje upotrebljava temperaturu gorenja. Time, spontanim i dramatičnim postupkom, postiže senzibilne rezultate. Intervencijom na užarenom obliku predmetu daje znakovitost. Prezentirani rad oscilira između enformelne akcije i formalne asocijativnosti. Pamela Ivanković uspijeva održati čistom svoju zamisao čvrsto se zaustavljajući na zadatku: tamni, nježni raster tonova na svijetloj pozadini i elementarni oblik. Umjetnica predstavlja trodimenzionalni oblik koji možemo sagledati kao lirsku apstrakciju ukoliko promatramo u okviru teme. Po Zemljinom plaštu linije i mrlje teku počinjući i nestajući negdje iza vidokruga. Senzibilna gesta donosi oblik prožet energijom. Postavlja se pitanje: da li ova slika slijedi u budućnosti ili je ovo slutnja tijeka formiranja planeta.

Goran Kovačević predstavlja likovni rad sastavljen od niza fotografija. Radi se o isječcima tragova zemlje. Autor iz mogućeg bogatstva linija, tonova i ploha izrezuje kompozicijski stabilne elemente. Šare, potezi na svakom dijelu poliptiha snažno su gestualni. Upravo to radu / dijelovima rada daje snagu. Elementi ne prestaju prije ruba već granice formata prekidaju linijski raster. Apstraktni dojam prvog pogleda bazira se i na dramatičnoj tonskoj gradaciji osvjetljenja. Kao da su u pitanju geološke formacije. Čini nam se kao da su pred nama isječci zemaljske površine snimljeni iz velike daljine. No, radi se o detalju zabilježenom iz sasvim male udaljenosti. Autor se igra mikro i makro kozmosom odnosno njihovim vizualnim karakteristikama. Zemlja je ovdje doživljena kao sastavni dio univerzuma. Sve u svemiru i u mikro svijetu zapravo je slično i, naravno, sjedinjeno uzročno – posljedičnim djelovanjem tijeka. Percepcija je ovisna o promatraču.

Jana Kunovska problematizira zemlju kao geopolitički pojam. Ona na podlogu od zemlje postavlja masku koja je ukrašena simbolima državnosti: maketa zastave SFRJ i povijesne zastave Republike Makedonije dok je ova još bila u zajedničkoj državi južnih Slavena. Nedefiniran, pomalo priglup, nesnađen osmijeh maske i naziv rada: Fantom teritorij, određuju tematiziranje ovog rada. Umjetnica je rođena u gradu i u okruženju koje je realnost. No, administrativni idiotizmi ih anuliraju ili mijenjaju. Tako se pokazuje istinita teza da su nacije, vjere, administrativna djeljenost zapravo besmislene. Začudno je da povijest Europe cijelim svojim trajanjem stalno mijenja administrativne podjele. Čovjek se rodi u jednoj, živi u drugoj a umire u trećoj državi bez da se ikada selio. Ovaj rad trebao bi, uz rad Đeke Hodžića upozoriti na besmisao podjela, vjerskih i svih drugih ratovanja. Poštovanje drugačijosti i lokalna pripadnost ulici, gradu, području koje poznaješ i voliš, dovoljno je opredjeljenje. Općine, države, zajednice država zapravo su interesne tvorevine na koje nas huškaju oni koji od toga imaju interes: vjerske institucije i krupni kapital . Zamislite koliko bi civilizacija uštedjela kad ne bi postojalo barem pola državnih ureda, carina, graničara i vojski. Svi oni imaju solidne plaće bez obzira što rade izmišljene poslove. Naravno, te plaće im zarađujemo mi.

Vrijeme je agresivne tehnologije. Ako smo klonirali žive organizme, valjda možemo i tehničke sprave. To je sarkastična poruka rada Andrea Kustića. On u male teglice za rasađivanje biljaka sadi tehno – potrepštine označavajući sadnju odgovarajućim znakom. Autor rad naziva Made in China, ne iz nekog animoziteta prema Kinezima već iz razloga što ogromna kolićina tehničke robe zaista potječe iz Kine. Razlog za to je jeftina radna snaga i materijal. Na ovom radu umjesto rajčica, peršina, salate nalazimo elektroničke simbole prekidača, žarulje, spojnice. Tako se od zemlje očekuju i njoj sasvim neprirodne funkcije.

Dominacija kvadratnih oblika i površina, poput oznaka na radu, vrši permanentan utjecaj na psihologiju i mišljenje ljudi. Neprekidno vizualno urezivanje pravokutnih površina u svijest, koje uglavnom prolazi nezapaženo, generira nastanak “ pravokutnih “ formi razmišljanja uskih horizonata i uspon ideologija / tehnologija koje su duhovni pandan geometriziranog okoliša. Direktni i indirektni pritisak koji se vrši na građane svijeta da neprestano prilagođuju osobno poimanje svijeta i primjenjuju tehnološke inovacije u praksi, dovodi ih u stanje stalne nesigurnosti. Ovaj ciničan osvrt na civilizaciju u kojoj neminovno živi, autor objavljuje usađivanjem neorganskih znakova u teglice sa zemljom. Tako se ovaj rad duhovito priključuje komentaru na doba obilježeno naporom moćnika da nestane nagon za kreacijom i ostane samo sposobnost reagiranja na nepreglednu matricu izbora.

Edvard Kužina manipulira kolorističkim spektrom raznih vrsta zemlje. On doslovno uzima nekoliko uzoraka zemlje različitih tonova i niže ih u redove. Kasnije fotografira nizove i komponira tonove u slikarsku kompoziciju. Konceptualni postupak nastavlja printanjem izreska fotografije na tanku tekstilnu podlogu. Boja prolazi kroz tekstil pa je rezultat printanja obostrano vidljiv. Autor nastali predmet plasira kao barjak ili zastavu. Autor tako problematizira koloristički raspon sintetizirajući ga u nekoliko tonova. Tekstura predloška ostaje vidljiva. Ovaj barjak mogao bi biti oznaka, upozorenje, apel prema ideji očuvanja prirode. Raznim kemikalijama i dodacima za ubrzavanje rasta biljaka osim što civilizacija truje samu sebe uništava i prirodno bogatstvo raznolikosti.

Igra riječima i pojmovima okosnica je promišljanja o elementu zemlji u radu Gordane Kužina. Ona se, sklona igri oblicima i vizualnom eksperimentu, doslovno poigrava materijom zemljom i smislom poruke. Na poravnatom, kvadratnom obliku koncentrirane tamnosmeđe zemlje, bijelim zrncima pijeska ispisuje tekst. Ona spaja riječi početak i kraj koristeći zadnje slovo prvog pojma kao prvo slovo drugog pojma. Tako promatrač ima pred sobom neku vrstu zagonetke jer pojmove može čitati kao početak i kraj ili početak i raj. Ukoliko znamo da je zemlja element koji u / na sebi ima sve ostale elemente, moramo se odlučiti koje će nam značenje postati osobna interpretacija rada. Ovo je svakako zanimljiv i provokativan koceptualan, akcionistički likovni uradak.

Zemlja može biti raznih boja, može biti zarasla u travu, prekrivena lišćem u šumi. Može biti suha i kruta ili natopljena vodom. Ove karakteristike zanimaju Mirandu Legović pa ih bilježi fotografskom tehnologijom. Njezin rad prikazuje vlažnu i kišom natopljenu zemlju u kojoj je otisnut trag gume nekog glomaznog vozila. Autorica dobro ocrtava atmosferu trenutka napora zemljane podloge. Promjena oblika / stanja elementa zemlje ovdje je uzrokovana dubokim civilizacijskim tragom. Tijek kao spoznaja niza trenutaka mijenja staro poimanje o stalnosti. Kao što je sve oko nas a time i u univerzumu promjenljivo, tako će i taj dramatični trag biti ili pregažen ili će se nakon sušenja elementa pretvoriti u prašinu.

Damir Leka također fotografski bilježi trag ali ovdje je u pitanju otisak cipele. On se dogodio dok je zemlja bila natopljena vodom i podatna a zabilježen je nakon što se zemlja osušila i trag samo što nije nestao. Kompozicija i kolorističke karakteristike ovog rada odaju senzibilnog autora koji u detalju pronalazi sadržaj. Rad uvodi razmišljanje o jedinki, samoći, tragovima u sjećanju. Ukoliko rad promotrimo iz diskursa zadane teme onda on odgovara u potpunosti tematiziranjem elementa. Promjenljivost fizikalnih i vizualnih karakteristika zemlje ovdje je posvjedočena pjesničkim umijećem.

Lovorka Lukani kao da želi portretirati zemlju, tlo, teritorij. Vjerna svojoj grafičkoj tehnici poseže za neuobičajenim postupkom. Grumenje zemlje obrađuje grafičkim postupkom. Rasteraste formacije oblikuju kompoziciju bijelog na bijelom. Tonski otklon od bjeline čine sjene utisnute slučajnim oblikom djelića zemlje. Radove možemo odrediti kao reljefne plošne kompozicije. Umjetnica izostavlja boju. Prepušta se pamćenju papira. Izostankom boje ciklus postaje univerzalan. Tonovi koje proizvode sjene zadovoljavajući su za očitavanje kompozicije. Želja za prijenosom impresije elementom zemlje navodi umjetnicu da pored zemlje i kamenčića uzima i manje kamene pločice. Tako rasterima dodaje nove likovne elemente decentno utisnute u memoriju papira. Radovi su time osvježeni novim oblicima a tema obuhvatnije obrađena. Indirektno problematiziranje land arta također možemo iščitati iz ovih radova. Umjesto da intervenira u eksterijeru, autorica teritorij unosi u prostor i obrađuje njoj svojstvenom tehnologijom. Iako ne izlazi na teren da bi ga obilježila, ona predstavlja njegove dijelove. Tako ih određuje kao bitne unutar mikrokozmosa. I vizualni rezultati ovih likovnih istraživanja odlikuju se uspostavljanjem korelacije između mikro i makrokozmosa. Slična struktura pojavljuje se i u subatomskim djelićima kao i pogledom u svemir. Jedinstvenost univerzuma, u kojem su histerična civilizacija i naši ego – tripovi zapravo smetnja, biva još jednom podastrta na promišljanje.
Životinja koja od pradavnih vremena biva uklopljena u mitologije svakako je zmija. Egipatska civilizacija, indijska mitologija i židovsko – kršćanska mitologija. Zmija se vuče po zemlji, tik uz tlo. Zmija je dvostruki simbol duše i libida a time jedan od najvažnijih arhetipova ljudske duše. Mnogo puta ilustrirana kao krug koji sam sebi guta rep ili kao simbol na štapu Asklepija, zaštitnika medicinske struke. One su čuvarice ili predstavljaju podzemni svijet.

Kao temu za problematiziranje elementa zemlje, Slavica Marin uzima zmiju. Autorica predstavlja seriju uzoraka zmijskih koža. Primisao na činjenicu da se zmije ubijaju zbog modnih detalja nameće se sama. Ovaj niz radova okrenut je konceptualnom pristupu jer autorica ne teži za estetskim dojmom već uzorke predstavlja kao kolekcionarski postav. Nudeći slične podloge sa različitim uzorcima, uz dodavanje etiketa s „kataloškim podacima“, ona ujedno problematizira trofeje, kolekciju, niz kao muzejski postav.

Zemlja kao sinonim pripadnosti može se doživjeti doslovno ili simbolično. Poistovjećivanje tijela i teritorija prečesto se zlorabi od strane kapitala i vjera umotano u krinku nacionalnosti. Željko Marinković provocira ovu situaciju. On, u lutka koji ima njegovo nago tijelo i obličje, stavlja zemlju. Kao osoba koja ne živi tamo gdje se rodila, na upit kojom je zemljom ispunjena lutka odgovara: bilo kojom zemljom, bez geografskog podrijekla ali elementom zemljom. Time smo dovedeni na područje u kojem je rad interpretacija osobnog trenutka komunikacije s elementom. To otvara nekoliko područja interpretacije. Od autorovog prepoznavanja i poštovanja elementa do pokušaja spašavanja komadića čiste zemlje pred civilizacijskom najezdom betona, otrova, sječe šuma i sličnih ekoloških devastacija. Njegovo tijelo postaje matrica upozorenja. Željko Marinković problematizira tijelo koje je neponovljivo osobno. Paralelno s time problematizira Zemlju koja je također neponovljiva i ranjiva.

Marinković se igra s promatračem. Nudi sebe aktivirajući moguću nelagodu. Sebe ispunjenog elementom zemljom koja u sebi nosi sve ostale elemente. Iako ovaj rad pripada projektu Biografija II, možemo ga doživjeti kao nastavak promišljanja. Mrinković plasira sebe, golog i ranjivog, na „kori“ predmeta „ispunjenog“ zemljom. Autor tako poručuje da pripada Zemlji a ne državi.

Nježnost i poštovanje prema planetu svojim radom iskazuje Mirjana Matić. Fotografiju plavog planeta na kojem živimo ona kolažira kombinirajući ga s oblim, zrelim cvijetom maslačka. Svi poznajemo trenutke kada se nježne sjemenke maslačka na krilcima poput malih padobrana rasprostiru nošene strujanjem zraka. Autorica nas upozorava na ranjivost i osjetljivost našeg staništa koje ne čuvamo. Genetski modulirane ali ekonomične biljke skoro da su prekrile sve obradive površine. I kad kupimo sjeme i sami zasadimo biljku, i to sjeme je već generacijama prerađivano.

Ova fotomontaža tematski dodiruje i planet Zemlju i sve elemente. Krhkost unatoč prividnoj čvrstoći može se kao i na Zemlju prenijeti i na čovjeka. Koliko puta stojićki podnosimo nelagodu. Uzročno – posljedična vezanost svega što postoji očita je i znanstveno utemeljena. Krajnje je vrijeme da počnemo poštovati i Zemlju i Čovjeka.

Mladen Milotić predstavlja slikarski rad kao odgovor na temu ovog projekta. U prepoznatljivoj autorskoj maniri odlazi korak dalje. On dijeli površinu na dva dijela. Na njih postavlja u ponavljajućem redosljedu jedno iznad drugog motive bliske pejzažu. Geometrijski raster ponavlja se i u imaginarnom pejzažu. Koloristički umjereno tonira dijelove površine. Iako je podloga kontrolirana i umirena, gornji slojevi odišu gestualnošću.

Autor unosi nečitke zapise i znak kojeg možemo tumačiti suncem u rešetkama. Kombinacija geometrijskih, znakovnih i gestualnih elemenata znalački je uklopljena u kompoziciju. Dramatičnost scene dojmljiva je. Nismo sigurni da li se radi o ponavljanju motiva ili o prikazu zemlje i podzemlja. Umjetnik određuje tumačenje dajući naslov radu: Druga zemlja.
Ovaj rad izaziva i neka nostalgična promišljanja a ujedno i misao o apokalipsi. Možda je uputnije da rad tumačimo kao strah a ujedno i upozorenje na čuvanje i poštovanje jedine nam Zemlje.

Tajanstvo Zemlje predstavljeno je u radu Gail Morris. Ova skulptorica obrađuje dva dijela kamena koja oblikovno usklađuje u jedan predmet. Oba elementa su iznutra izdubljena. Tako se rad nalazi u prostoru a prostor se nalazi u radu. Na dodirne plohe umjetnica postavlja olovne ploče oblikovane prema dodirnim površinama. Dva dijela skulpture čine unutrašnji prostor u kojeg Gail smješta pletenu konstrukciju od mesingane mreže.

Komora koja nastaje poklapanjem oba segmenta rada djeluje poput spilje. Udubljenja skrivaju „tajnu“. Energetsku tajnu. Poput malog prirodnog reaktora: predmet emanira plemenitu energiju Zemlje.

Zoltan Nagy problematizira element zemlju fotografskom tehnologijom. Un režira situaciju: pred muškarca, u situaciji obrokovanja postavlja dva tanjura: jedan sa serviranom hrpom zemlje a u drugi tanjur postavlja komad armiranog betona. Oba ponuđena jela izazivaju nelagodu. Autor želi drastično izgovoriti bojazan za sudbinu Zemlje. Zemlja je izvor života i kao obrok, konzumiramo je u mnogobrojnim varijantama. Ona je prirodna datost. Za razliku od nje, beton je ljudska tvorevina. Kao takav trebao bi biti promišljeno i planski upotrebljavan. No, civilizacija pretjeruje u dvije stvsri: u nepoštovanju i zapostavljanju prirode i u pretjerivanju s uporabom umjetnih materijala. Autor se pita: Hoćemo li preživjeti ili ćemo sami sebe zaliti betonom?

Zemlja je premrežena i umrežena. Od prvih teoretskih umrežavanja meridijanima i paralelama do suvremenih telefonskih, prislušnih, satelitskih i internetskih nevidljivih linija. Tanja Pečanić kadrira jedan segment koji može biti polje ili neki dio Zemlje. Naravno, to može biti i simbolična situacija. U svakom slučaju ona područje umrežuje i organizira nelikovnim materijalom: pribadačama. U područje izuzetno likovne, slikarske, tonovima i nakupinama bogate podloge, ona intervenira rasterom kojemu ne sakriva porijeklo materijala. Iako nesimetrično raspoređenim elementima rad djeluje stabilno. Senzibilni pristup oblikovanju u potpunosti je usklađen s rezultatom.

Ovisno o izvorima, Atlas je prema grčkoj mitologiji jedan od Titana koji drži zemlju. Dalibor Pehar kreće od mita oživljujući junaka. Umjetnik oblikuje mobilni objekt kojemu se zemaljska kugla okreće. Rad naziva Muke po Atlasu . Dalibor Pehar to čini izuzetno dosjetljivo. Šarmantno oblikovan, iako na rubu karikature, lik Atlasa i težina posla održanja Zemlje naprosto su očiti. Mit kaže da Atlas, kao jednostavna duša, nije vjerovao strancima te u zemlju nije pustio junaka Perzeja koji se vračao kući noseći Meduzinu glavu. Perzej mu je dokazao da govori istinu tako što mu je pokazao njezinu odsječenu glavu. Ona je bila toliko strašna da se svatko skamenio čim bi je pogledao. Atlas se tako pretvorio u kamenu planinu. Kažu da i dalje drži nebeski svod na svojim plećima, dok mu se glava gubi u plavetnilu visina. Danas, kad je Zemlja toliko zagađena i kad se na njoj odigravaju strašni ratovi i legaliziraju nepravedne i nelogične podjele interesa, Atlas je vjerojatno još i tužan.

Zemlja je podatan materijal. Ona se može razgrnuti, stisnuti, ispeći u keramiku, rastopiti vodom. Nika Rukavina simboličnu količinu zemlje stavlja u izolaciju, zatvara je u epruvetu. Od prirodnog elementa stvorila je pacijenta. Od živog i neophodnog elementa dobila je mrtvu prirodu. Cinično, na vrhu, staklenu izolaciju zatvara kovanicom. Ovim postupkom dobiva ogledalo situacije civilizacijskog odnosa prema zemlji.

Umjetnica sve elemente ovog rada smisleno planira i opravdava. Epruvete se punjene raznim vrstama zemlje. Zatvorenost u epruveti ne dozvoljava niti rast niti bilo kakve promjene jer nema doticaja s drugim elementima. Pokrivanje ovih resursa kovanicom ima više konotacija. Kroz povijest se u svježe preoranu i zasađenu zemlju stavljao novčić za bolju plodnost. Ali, danas, u Hrvatskoj ali i u drugim manje agresivnim – čitaj civiliziranim državama, zemlja a i drugi resursi prodaju u bescjenje. Sve zbog ucijenjenosti tzv. demokratizacijom i globalizacijom.
Nika Rukavina problematizira odnos prema Zemlji na globalnom planu. Pored toga, blokada kovanicama izgovara njen cinizam spram suvremenosti potpuno omađijanoj tehnologijom. Autorica kaže: Stavljanjem kovanice na vrh stvaram alegoriju na materijalnost koja je prestala raditi u suradnji s prirodom nego je želi posjedovati i kočiti u razvoju.

Pijesak, slama, konop, piljevina pripadaju asortimanu tvari koje mogu simbolizirati element zemlju. Postmodernistički pristup oblikovanju dozvoljava ih i kao materijale za kreiranje. Ako tome pridodamo akril boje i talent umjetnika, rezultat ne može izostati! Elementi rada su nabrojeni a autor je Krunislav Stojanovski. On na manjim formatima intervenira gestualno. U nastavku od tih gotovih predmeta oblikuje kolaž. Svaki od devet dijelova posjeduje prije svega gestualnost, snažan kolor, kompoziciju. Iako svaki segment za sebe može biti prezentiran kao djelo, skupna situacija nam je ovdje zanimljivija. Zemlja je skup nepreglednog broja materijala, tekstura, boja, oblika, tipova ljudi. Tako i ovaj rad ilustrira tu šarenu univerzalnost. No, sve je unatoč raznolikosti uvijek u nekom odnosu ili u, suvremenim znanstvenim spoznajama dokazanom, organiziranom kaosu.

Ovaj poliptih zorna je ilustracija razigranog sklada. Prividna neurednost sklonost je prirode. Zapravo, uzrok mišljenja o neredu je ljudski egocentrični pogled i mjerenje osjetilima koja su nama dana. Civilizacija je ipak spoznala da ni mikro ni makro svijet ne vidimo. Tako smo privremeni da ne trajemo niti jedno stoljeće. Postalo je očito da situacije oko nas treba doživljavati kao stalnu mijenu. Kad ovu spoznaju i usvojimo, zaista će biti mnogo ugodnije odraditi ovaj ograničeni dio tijeka kojeg nazivamo životom.

Adriana Šuran pripada autorima koji sporo mijenjaju jednom preuzeti način izgovora. Tako i ovoga puta pred nama je točkasto, rasterasto polje njenih radova. Na formatima nalazimo nepravilne točke, rastere obojanih formacija. Ritam je naglašen nakupinama. Ploha se podaje gustoći materijala čija je oznaka snažan kolor. Rasteri izlaze iz formata slike. Mrljama je, zaustavljenim u nakupljanju ili rasprostiranju, sugerirana efemerna dinamika. Tematizirajući zemlju, autorica upotrebljava živahniji raspon boja. Tako joj se događaju područja nakupina različitih snaga. Pojasevi se razlikuju ili po karakteru boje ili po gustoći nakupina. Na radovima, pjenastom strukturom i ponavljanjem sličnih mutiranih nakupina, inicirana su moguća zračenja. Pojam rasprostranjenosti energije u prostoru prepoznaje se u formi nomadskih subjekata, koji se gibaju između dviju točaka, ali ne od jedne do druge. Autorica problematizira neprestano gibanje, promjene i nestalnosti pojava u prirodi i paralelno s time, u nama samima. Oblik kvadratnog formata slike, zamijenjen je kružnom površinom. Tako je autorica naglasila okrenutost temi projekta s rezultatom ilustracije pulsiranje Zemlje.

Bića koja vladaju elementom Zemljom jesu Gnomi. (Dridi, Hamadridi, Elves (Patuljci), Satiri, Pan, Brownies, Sylvestres, Goblin, itd). Osobnost tih bića je da su nepovjerljivi, teško je zadobiti njihovo povjerenje, ali odani. Oni grade biljke i cvijeće. Oni režu kristale u svim mineralima i stvaraju dragulje. Oni su izuzetno marljivi. Teško ih je vidjeti. Oni ostaju nepoznati svima osim nekolicini "sanjara". Jedan od sanjara je zasigurno Bojan Tankosić. On podastire pomalo bizarne ali maštovite radove na temu zemlja. Umjetnik slikarski obrađuje temu podzemlja i / ili podzemnih bića. Svi, čovjekoliki i onu drugi, postavljeni su u nedefiniran podzemni prostor sličan tunelu ili rovu. Ova bića najčešće su prikazana u akciji, u međusobnom odnosu ili u određenom psihičkom stanju. Teško ih razaznajemo na površini slike i neophodno nam je pažljivo promatranje. Teško nam je dokučiti njihove odnose ili namjere. Autor nam pomaže određujući nazivom smjer promišljanja: „Dehumanizacija“. Zapravo se radi o dva slikarska rada izdvojena iz istoimenog ciklusa. Autor ih komentira: „Tema ciklusa „Dehumanizacija“ oslanja se na ideju o svijetu gdje vlada novi ljudski poredak. Tu je na djelu nova evolucija koja stvara industriju genetskog čišćenja nižih ili iskvarenih, nečistih bića i pretvaranju istih u još niža i nesavršenija. Novi način ljudske pravde.“

Trenutak snažne gestualne mijene, rađanje ideja, manifestacija snažnog doživljaja, prve su asocijacije kad zagledamo rad Zlate Tomljenović. Pred nama je raspolovljena kugla iz koje kulja masa pod pritiskom. Polukugle nemaju naglašen reljef. Likovno su usklađene blagom, jednakomjernom teksturom u neskladu sa snažnim kuljanjem iz pukotine. Likovno kompozicijski, koloristički i oblikovno skladan, ovaj predmet može asocirati još iščitavanja. Ovo može biti trenutak rađanja, dijeljenja, eksplozije. Ali, može upozoravati kako će izgledati zemlja za slijedećih četiri milijarde godina ili možda nešto prije ili možda već sutra… Ukoliko rad kontekstualiziramo unutar teme projekta ovo obrazloženje skoro da je najuvjerljivije. Posebno ako smo svjesni dramatičnog i nekontroliranog iskorištavanja prirodnih resursa naše planete. Od eksploatacije naftnih izvora, siječe šuma, zagađenja prometom. Ukoliko ovako neodgovorno nastavimo, naša draga Zemlja jednom će izdahnuti.

Homage majci Zemlji tema je rad Jelene Tondini. Ona uzima urnu i, umjesto sadržaja koji je uobičajen, u nju postavlja mrvice zemlje. Uz urnu postavlja epitaf na kojem su navedene godina rođenja Zemlje i 2012. godina. Ovime autorica problematizira dvije teme. Jedna je humorni komentar na fatalističko predskazanje da će Zemlja nestati 2012. godine. Njime se po tko zna koji put u povijesti manipulira neobrazovanim fanatičnim masama. Autorica komentira: Instalacija 2012  nastala je potaknuta raznim apokaliptičnim proricanjima o smaku svijeta, uništenju civilizacije, sudnjem danu koji čeka naš planet 2012. godine po mayanskom kalendaru, ali i prema tvrdnjama nekih znanstvenika koji predviđaju najveću solarnu oluju (inače uobičajeni proces svakih 11 godina) koja će uništiti svu elektroniku na planetu te će time doći do kraha civilizacije (barem onakve kakvu poznajemo). Drugi, mnogo važniji problem kojeg dotiče ova instalacija je pogreb Zemlje čiju smrt potičemo svojim djelima (ratovi, zagađenje, nekontrolirana eksploatacija prirodnih resursa…). Ovim radom Jelena Tondini jednostavnim sredstvima, uz dozu profinjenog humora reagira na svakidašnjost.

Odnos čovjeka prema Zemlje u suvremenosti prilično je arogantan. Svjesno ili nesvjesno udaljili smo se i od elementa i od sklada sa planetom. Obećavaju nam da kad umremo, odlazimo negdje u neviđeno. Tumačenje vjera o nekom drugom životu poslije smrti negdje drugdje te divlji, interesu usmjeren kapitalizam, snažno utječu na naše (ne)poštovanje planeta. Bez obzira na naš stav o tome, zaboravlja se da iza nas ostaju druge generacije kojima to naše upotrijebljeno tlo biva neophodno za egzistenciju. Dragan Vlaisavljević problematizira temu ovog planeta iz aspekta bliskog ovom promišljanju.
U nizove vremenom oblikovanog kamena koje proviruje iz zemlje, autor postavlja ljudsko tijelo. On elementu zemlji priklanja nago žensko tijelo na način da ga postavlja u oblik fetusa i takvog bilježi fotografskom kamerom. Oblinu tijela uspoređuje sa oblinom izlizanog kamena koji izviruje iz zemlje. Ovim činom kao da nam želi kazati kako smo svi dijelovi istog elementa, kako smo istog sastava, kako smo dio istog univerzuma. Citiram autora: „Zemlja i priroda su te koje igraju glavnu ulogu. Mi smo samo jedan dio njih raspoređen u prostoru, kao sto u pejzažu kamen stoji onako kako  rijeka ili vjetar odredi.“

Snažan osvrt na stanje civilizacije predstavlja Marija Vasiljev. Ona slikarskim postupkom i gestualnim pristupom predstavlja insert doživljaja. Otvorenim kolorom i crtežom oblikuje urbani pejzaž. Prisutno je mnogo znakova koji podliježu mogućim interpretacijama. Tu su znaci tehnološke užurbanosti civilizacije. Nestabilna zbijena gradska naselja te nagi i žena i muškarac. Oni su poput vodiča i kao da nam žele pokazati i pojasniti situaciju. Neuroza civilizacijskih datosti kao da navire iz slike. Sam naslov rada, Disaster; bijeda, nesreća, katastrofa, upućuje na socijalne i ekološke probleme pokraj kojih živimo. No, autorica nešto blaže doživljava situaciju. Ona komentira pomirljivo: prirodne nepogode izraz su zemaljske prirode. Zemlja ruši i stalno iznova stvara. Njena utroba je izvor plodnosti, spolja čvrsta, iznutra vatrena, čovjek i žena tumači su i nastavljači, zemljini najdosljedniji izdanci.

Na zadanu temu, Claudio Ugussi podastire slikarski rad. Autor godinama unatrag pa i danas ostaje očaran istarskim krajolicima, osobito onima Gornje Bujštine. On sam kaže kako se tamo može pronaći i netaknuta priroda, ali i urbani krajolik kojega su ljudi napustili pa mu se ponovno vratili, sve uvjetovano povijesno-socijalnim situacijama.

U premisi njegovog opusa pa tako i u ovom radu, nalazimo interpretativno osobno preoblikovanje stvarnosti. Autor uvijek polazi od realnog motiva, ovdje od pejzaža. Na njemu pronalazi segmente motiva kojima se poigrava uklapajući ih u kadar kao oslonce kompozicije. Ponavljanjem, nizanjem poteza kojima gradi oblike, dobiva gestualan ali kompozicijski stabilni rad. Ekspresija atmosferom pejzaža natkriljuje elementarni oblik. Ovdje je autor iskren. Iako intelektualno nije sklon sakriti realno, instinktivno mu se događa bijeg u pojednostavljivanje oblika. Slikarskim postupkom i autorovom emocionalnom vezanošću za krajolik, radovi dobivaju metafizičku notu.
Umjetnik postavlja pitanja. Umjetnost izoštrava pitanja. Pitanje je početak komunikacije. Komunikacija je proces slanja informacija sebi ili drugom entitetu, najčešće putem jezika. Komunikacija je važna funkcija žive a ponekad i mrtve prirode. Zemlja je sredstvo komunikacije.
Komunikacija je proces razmjene informacija preko dogovorenog sistema znakova. I cipele su znak. Štikle, salonke, tenisice, japanke, Borosane… I, što nas sada žulja? Ha,ha u cipelama je zemlja!

Roberta Weissman Nagy, umjesto ispod, zemlju stavlja u cipele. Tako imamo zamjenu teza ali imamo i prednost: autorica problematizira i zemlju i Zemlju. Ova, riješena ali nerješiva situacija, pokreće mnogo pitanja. I, opet smo na početku: Pitanje je početak komunikacije. Evo, ona nas pita, želi komunikaciju!

Umjesto odgovora autoričina samosvjesna konstatacija: „U radu postavljam pitanja o granici likovnog i ljudskog materijala i njihovim odnosima. Koristim sarkazam kao ublaživač boli.“
Roberta svoj rad naziva FWD. Opet komunikacija.
Roberta nam predstavlja izvrstan konceptualan rad!


Eugen Borkovsky
eugen.borkovsky@gmail.com

Akademija-Art.hr
15.09.2010.