Buje – Nataša Bezić: Kuće

Gradska galerija Orsola, Buje

Nataša Bezić
Kuće
od 26. 11. (u 19.30 sati) 2010.


Pogledajte galeriju radova!

Izložbu, u nazočnosti autorice, predstavlja Eugen Borkovsky.

Snaga doživljaja nagoni umjetnika da prepozna motiv i izabere sredstva kojima bi se izgovorilo osobno stanje. Otkrivanje motiva i pronalaženje značenja u memoriji, omogućava igru. Pred nama su detalji ruralne ili povijesne arhitekture koji zaokupljaju pažnju slikarice Nataše bezić. Ona predstavlja kolekciju radova koju naziva Kuće. Figurativne situacije umjetnica interpretira na velikom formatu koloristički suženom paletom. Motiv postaje materijal za oblikovanje. Na radovima, pored crnih ili bijelih područja, kao osnovnu nalazimo crvenu ili smeđu boju. Izabrani dio spektra bogat je tonovima. Prepoznatljivi detalji u suženom spektru pomoću tonova dobivaju poetsku atmosferu. Kao da su osvijetljeni nekom začudnom svjetlošću.

I ovaj put autorica se obraća realnom. Transmisirajući viđeno i doživljeno, odlučuje se za isječak motiva. Fascinaciju arhitekturnim detaljima umjetnica prenosi naglašeno ekspresivno. Tu nalazimo krovišta, prozore, škure, dimnjake, zabate, oluke, crjepove, oljuštenu žbuku, svjetiljku javne rasvjete. Nataša Bezić služi se brzim potezima, kontrastima, oblikovanjem detalja ugrubo, kao da ne stiže umiriti dojmove. Uvijek je perspektiva pogleda odozdo prema nebu preko detalja. Nikad nije portret kuće. Uvijek je odbljesak dojma.

Radeći u tehnici akrila na platnu, umjetnica postiže akvarelističku prozračnost. Ponegdje se, gradeći sliku, uvlači u detalj, a ponegdje samo ovlaš označava oblik. Hrabri izrez motiva aktivira atmosferu do visokog stupnja napetosti. Prozračne maglice, koje često prekrivaju prepoznatljivo, smjeraju označavanju autoričine impresije. Pojavljuju se trake svjetla, kao na fotografiji, poput odbljeska na staklu jurećeg automobila. Svaki rad je poput filmskog kadra. Kao da se autorici žurilo, kao u prolazu. Ovime umjetnica svjedoči tijek. Ograničavajući se na jednostavan motiv otkriva poeziju pamćenja. Preoblikovanjem viđenog plasira osobno no rezultati iniciraju komunikaciju s promatračem. Koristeći motiv obilježen običnošću potiče na razmišljanje.

Ove radove možemo promatrati iz diskursa problematiziranja staništa. Čini nam se da namjerno hitro prolazi pokraj stanova / kuća ne bilježeći stanovnike. Predstavlja nam okvire za stanovanje. Izvana. Kroz detalj, isječak, podastire niz dojmova o kućama, sinonimima pojma dom. Tajnovitost ili izoliranost provlači nam se kroz doživljaj pojedinih radova.

Ovaj projekt dotiče i druga pitanja. Predstavljajući detalje klasičnih arhitektonskih objekata, umjetnica nas podsjeća na neukusne novokomponirane ljuskave, tzv. autentične (istarske?) kuće bez fasade. Ovdje možemo ukazati da se radi o falsificiranju. Jer, tko u povijesti nije želio imati fasadu na svojoj kuci? Jedino onaj koji nije imao financijskih sredstava da ju napravi. Naravno, bilo je detalja, baladura, štala ili ostava bez žbuke. Ali, fasada je uvijek bila na većini stambenih arhitektonskih situacija. U sjećanje dolazi vrijeme kad je bilo situacija da se željelo skinuti žbuku s renesansnih zdanja kako bi objekt postao etno…

Iako Nataša Bezić vjerojatno nije željela svjesno doticati sve ove teme, navedeni smo i o tome progovoriti. Ovi izresci kuća su emotivno nabijeni. No, univerzalnost je postignuta iskrenom neambicioznošću. Mi postajemo svjedoci svijeta zasjenjenih slika kojima prepoznajemo podrijetlo, a naslućujemo transformaciju obilježenu umjetničkom imaginacijom. Jer promatrač i umjetnik uvijek sklapaju konvenciju. Trenutak prepoznavanja postaje događaj. Pred nama su detalji crvenih (smeđih) kuća ili crveni (smeđi) detalji kuća. Nataša Bezić realnome određuje oblik i mijenja smisao. Umjesto skicozno utvrđene situacije ocrtava se pojava trenutka kao subjektivni rezultat doživljaja.

Eugen Borkovsky

stjepan.katic@gmail.com

Akademija-Art.hr
23.11.2010.