Eugen Borkovsky 
eugen.borkovsky@gmail.com

Gradska galerija Orsola, Buje

fotografski, tematski, selektirani, kolektivni likovni projekt
Komunikacija
od 18. 02. (u 19.00 sati) do 10. 03. 2011.

Selektor, kustos projekta: Eugen Borkovsky

Autori zastupljeni u projektu:
Igor Blagonić, Vedran Burul, Saša Dejanović, Rok Dolničar, Karlo Došen, Slađan Dragojević, Igor Drandić, Ana Fornažar, Voljen Grbac, Goran Gromsky Skorup, Alen Hlaj, Slavica Isovska, Ivan Jovičić, Krunoslav Jovičić, Goran Kovačević, Miranda Legović, Lovorka Lukani, Mario Mikulić, Vera Mužić, Zoltan Nagy, Matija Pavlina, Jelena Prekalj, Damir Prodan, Mario Santrač, Igor Stojaković, Nenad Šimunić, Nina Šperanda, Petar Valenta


Učesnici: Članovi udruge UFI (Udruga fotografa Istre)
Organizacija: Miranda Legović (UFI) i Slađan Dragojević (GG Orsola Buje)
KOMUNIKACIJA

„…Umjetnik fotograf, svjesno ili nesvjesno kodira vizuru iz te, takozvane jezgre samoga sebe. Naravno, pri tom riskira ali i neprestano kreira…“, Nataša Šegota Lah, monografija Ranko Dokmanović, Moderna galerija Rijeka, 1999. godina.

Komunikacija je pojam kojime se označava odašiljanje i primanje informacija. Riječ komunikacija doslovno znači: učiniti nešto općim ili zajedničkim. Uobičajeno se radi o procesu razmjene informacija dogovorenim sistemom znakova. Komunikacija se obično tumači s tri sastavnice: sadržaj, forma i cilj. Sadržaj komunikacije i forma zajedno kreiraju poruku koje se šalje prema nekom cilju. Cilj može biti druga osoba, grupa ljudi ili neki drugi entitet. 

Likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Cijeli umjetnički rad ili njegovi dijelovi postaju ideogram. Sva je povijest umjetničke prakse, zapravo, dekodiranje usmjerenih poruka, iniciranih komunikacija, koje su upućene na razumijevanje i iščitavanje poznatom ili nepoznatom promatraču.

Fotografija označava vizualni trenutak stanja oblika zapisan kemijskim ili digitalnim načinom. Radi se o zapisu svjetlosnog događaja. Naziv dolazi od grčkog phos, svjetlo i graphis, cratanje. Kao složenica termin znači crtanje pomoću svjetla. Povijest suvremene fotografije započinje početkom 19. stoljeća kada se od Camere obscure razvija fotografska tehnologija. Danas se najčešće upotrebljava digitalna fotografija koja zbog razvoja tehnologije uspješno zamjenjuje klasičnu tehnologiju. Fotografija je uvijek dokument ali uz to može biti i umjetničko djelo.

Umjetnici, u ovom slučaju fotografi, lociraju predmete i pojave tako da od njih čine znakove nekog drugog jezika, stvarajući u umjetničkom djelu novi kod prilagođen njihovim osobnim sklonostima. Dobivenu situaciju promatrač dekodira sukladno pojedinim poetikama i svom osobnom senzibilitetu. Likovna je rečenica tijekom povijesti uglavnom bila oblikovana narativno i obilježena umjetnikovim senzibilitetom ili dostignućima likovnih tehnika. U suvremenoj umjetnosti likovna poruka postaje sve osobnija i nezavisnija od razumijevanja publike. Također više ne mora biti namijenjena određenom krugu, već je dovoljna kao autorov osobni izričaj stanja. No, i taj način, samim javnim izlaganjem ima u sebi iniciranu komunikaciju.

Ovdje je potrebno, bez obzira na proširenje količine teksta, zbog medija fotografije koji je u bazi dokumentaran, uvesti mišljenje Jeana Baudrillarda koji objašnjava pojmom "hiperrealnost" promjene u kulturi koje određuju suvremeno društvo. On kaže: ¨…hiperrealnost nije realna, već je realnija od same realnosti, stvarnija od stvarnog. Stvarno je pritom ono što je sposobno reproducirati se, a hiperrealno ono što je već reproducirano, ono što savršeno oponaša model, tako da su vidljive samo reprodukcije, replike, a modeli ostaju nevidljivi. Cijela struktura novog društva je hiperrealna jer sve životne sfere postaju reprodukcije modela organizirane u sustave. U takvom univerzumu ne može doći do eksplozivnih proturječja jer je sve dizajnirano i kontrolirano, pa je onemogućena čak i društvena kritika…¨ Rezultat ove situacije je pluralistički kolaž. Drugačije rečeno: društvo pruža mnoge izbore – više ne postoji jedinstven standard za kulturno, pa u skladu s tim nije određen legitiman “ukus”, “mišljenje” ili “stil života”. Granice, koje su razdvajale elitnu od popularne kulture, omekšale su. Kapitalistička kultura nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Pojavljuje se i dostupno je sve više informacija, a sve manje značenja.

Novim pristupom javljaju se i nove zamke. Perfidna ponuda tolerancije, pod izlikom demokratskog dosega, rezultira ravnodušnošću. Tolerancija i ravnodušnost odražavaju isti cilj – odvojiti realni svijet od razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s posljedicama. Pojedinac, pretvoren u zrcalo na kojem se miješaju svi postojeći medijski utjecaji, postaje prožet informacijama i predodžbama bez mogućnosti obrane ili odmaka.

Navedena razmišljanja trebala bi biti odrednice ovog likovnog projekta. Pojam „komunikacija“ tematski je okvir u kojem je tehnologija radova omeđena fotografskim medijem. Ova izložbena prezentacija trebala bi iznjedriti radove koji odgovaraju na temu u nekom od mnogih mogućih nivoa interpretacije.

Primajući na uvid radove kojima su autori promišljali okvirnu zadanu temu, pokazalo se da je potaknut bogat dijapazon razmišljanja. Prezentira se raspon autorskih pristupa i rukopisa istarske fotografske likovne scene okupljene u udruzi UFI (Udruga fotografa Istre). Raspon je zaista širok, od sasvim neznatnih interpretacija doživljaja, ilustracija, pa do izuzetnih, autorski snažnih iskaza. Također uviđamo da Duchampov način pokazuje da značenje umjetničkog djela nije ontološko, već u načinu umjetnikove uporabe određenog predmeta pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Tehnologija ne ograničava status djela. Ovaj, tehnologijom određen ali tematski široko postavljen likovni projekt plasira radove koji zadovoljavaju temu u nekom od slojeva percepcije.

Problem selektora je uvijek osobna situacija odnosa s pojedinim autorom i shvaćanja i prihvaćanja radova temeljem predznanja ili poznavanja njihova dosadašnjeg rada. Tako sam znao da neki autori razmišljaju skoro onako kako je opisano u radnom sinopsisu. Kod njih je bilo potrebno samo izabrati radove iz dosadašnjih opusa. Drugi autori su problematiku promišljali tako da su svoj rukopis i tematiku pokušali pomaknuti bliže traženome. Doživljavao sam ugodna i neugodna iznenađenja.

Pred nama je veliki raspon tematski, koloristički i kompozicijski raznorodnih radova. U ovaj projekt ušli su svi prijavljeni autori od kojih je izabrana po jedna od ponuđenih fotografija. Radovi uglavnom opravdavaju navedene karakteristike teme, s time da imaju različito nivelirane i pozicionirane polazišne idiolekte.

Problem predstavljanja ovog projekta pokazat će se kod postava jer je zaista teško složiti toliko promišljanja u isto vrijeme i na istom mjestu. Potruditi ću se da postavom predstavim sve identitete na najbolji mogući način. Svi radovi prihvaćeni u projekt bit će plasirani pažljivim postavom čineći privremene cjeline. To je razlog zašto sam, kao selektor projekta, određivao okvirne gabarite pojedinih povećanja fotografija.

Ovaj projekt predstavlja 28 autora koje objedinjuje tematski okvir. Često autori tendiraju pojednostavnjenju oblika i opisivanju osobnih stanja. Znak, simbol, metafora, skrivena poruka, prikriveni osjećaj, trenutna oznaka osobnog preneseni su u materijal. Većini je bitna atmosfera. Nekoliko umjetnika prikriveno plasira poruku. Drugi autori sasvim jasno ilustriraju neku komunikacijsku situaciju a neki se humorno dotiču teme na sebi svojstven način. To postižu kolorističkim, kompozicijskim ili sadržajnim elementima. Diskurse s kojih su autori prilazili traženju motiva i kadriranju mogli bismo podijeliti na nekoliko željenih ili instinktivno dotaknutih platformi. Zanimljivi ali ilustrativni nivo, bez značajnih artističkih dometa plasiraju: Saša Dejanović, Rok Dolničar, Ana Fornažar, Ivan Jovičić, Vera Mužić, Jelena Prekalj i Mario Santrač. Konceptualni domet interpretacije teme prezentiraju Karlo Došen, Igor Drandić, Alen Hlaj, Damir Prodan i Petar Valenta. Veoma dobar rezultat sa mnogo umjetničkih atribucija pokazuju autori: Slavica Isovska, Krunoslav Jovičić, Matija Pavlina, Mario Mikulić, Igor Stojaković, Nenad Šimunić i Voljen Grbac. Umjetnički visoke domete, autorski naglašeno promišljene i likovno visoko dosljedne radove nude nam: Igor Blagonić, Vedran Burul, Slađan Dragojević, Goran Gromsky Skorup, Goran Kovačević, Miranda Legović, Lovorka Lukani, Zoltan Nagy i izuzetna autorica Nina Šperanda. Naravno, ovo je samo uvjetna i gruba podjela jer se tendencije i rezultati radova prelijevaju.

S komentarima radova krenimo po abecednom redu:  

Igor Blagonić temu projekta interpretira kadrirajući tehnološki motiv. On bilježi konglomerat električnih žica i njihovo usmjereno, unificirano uključivanje u određeni sistem. Karakteristika rada je odlična kompozicija, izrez i snažan kolor. Ali autor ide i dalje: motiv na fotografiji uokviruje tamnom, crnom površinom znatno većom od sekvence u sredini cijelog formata. Rezultat, skoro baroknih karakteristika, odskače od pristupa fotografiji kao takvoj. Ovaj konceptualno plasiran rad problematizira konvencionalne pojmove umjetničke fotografije / slike i njenog sadržaja.

Vedran Burul upečatljivim fotografskim zapisom prezentira intimno propitivanje. Pred nama je nadrealistički slog odnosa svjetlo – tamno, unutra – vani, zavjetrina – otvoreni prostor. Tamna barijera dopušta izreske motiva. Dramaturški naboj daje kontrast tamne nutrine i svijetle ali koloristički oskudne izvanjskosti. Tematizirajući komunikaciju, umjetnik dolazi na područje osobnog osjećaja trenutka odluke. Perforirana tamna površina zida koji nas odvaja od osvijetljenog prostora nosi dvojbu o želji za izlaskom. Nismo sasvim sigurni želimo li izaći na nemirno svjetlo ili ostati u sigurnoj tami. Potrebna je hrabrost ili poziv na izlazak. Autor ni sebi ni nama ne nudi odgovor. Prepušten je /prepušteni smo/ slučajnosti ili odluci. Slučajnost donosi izgovor, a odluka odgovornost.

Saša Dejanović predstavlja se fotografijom zanimljive djevojke u trenutku koncentracije na razgovor mobitelom. Komunikacija je predočena u dokumentarističkom, doslovnom smislu.

Rok Dolničar sklapa foto – montažu erotskih konotacija. Rad izaziva pomisao na syber erotiku kojom se nadomješta realna.

Karlo Došen nudi dokumentarnu fotografiju iz porodičnog albuma. Autor se predstavlja arhivistički. Naziv rada otkriva osobne konotacije koje autor podastire ali ne ih ne problematizira.

Prirodno i artificijelno, sagrađeno i samoniklo na komunikacijskoj ravni zapaža Slađan Dragojević. On fotografskom kamerom bilježi birani detalj bogat rasterastim oblicima. Skoncentrirano traži izrezak mogućeg obilja koji mu je dovoljan za izgovor. Pred nama je evidentiran doživljaj odnosa kamenog zida i bršljana. Asocijacija prolaznosti i snage prirode dojmljivo su izgovoreni ovim odličnim radom. Smirenost i pritajena snaga pomireni su u formatu da bi izazvali snažno promišljanje o tijeku vremena, o prolaznosti svega, o snazi prirode. Pored smislenog uklapanja u temu ovog projekta, rad odiše stabilnim rasporedom rastera i uravnoteženim kolorom.

Igor Drandić predstavlja humornu fotografiju komunikacije životinje i djeteta. Kokoš ostaje začuđena i nesigurna u neuobičajenom društvu. Osim u pozicioniranosti, komunikacija je ostvarena i na području međusobnog povjerenja obaju aktera.

Ana Fornažar predstavlja fotografiju egzotične zemlje i autentične osobe koja nešto objašnjava, komunicira sa slušateljima. Ova dokumentarna fotografija svakako je zanimljiva ali ne donosi umjetničke domete.

Voljen Grbac poetski pristupa temi. On fotografskom tehnologijom bilježi odnos starijeg muškarca i goluba. Komunikacija je ostvarena temeljem instinkta, mudrosti čovjeka i ptičjoj potrebi za hranom. Liričnost fotografiji zacijelo daje starosna dob muškarca. Osjećamo njegovu osamljenost i potrebu za pravom komunikacijom. Ova alternativa, komuniciranje s nepripitomljenom pticom, izaziva sjetu jer smo svjesni da stariji i onemoćali ljudi ne izazivaju našu aktivnu pažnju već samilost. Sve je u službi interesa a starci „još samo troše penzije“ bez obzira na svoje životne zasluge. Naučili su nas da starije osobe nemaju vrijednost jer nisu svježe i podložne eksploataciji. Time postaju beskorisne. Sramotno za civilizaciju.

Znakovi kojima smo okruženi prečesto nas pokušavaju strogo usmjeriti, dresirati, naučiti na poslušnost. Goran Gromsky Skorup primjećuje u otuđenom prostoru ispod betonskog nadvožnjaka dva znaka. Ona određuju suprotne naredbe koje nemaju istu likovnu vrijednost a nemaju istu niti znakovnu vrijednost. Dok izlaz predstavlja uobičajenu prometnu oznaku riječ unutar strelice koja označava ulaz, nije prepoznatljivo bezuvjetna. Ona predstavlja mogući slobodni izbor kretanja jer nije oblikovana tipski. Skorup odlično koristi okruženje: prohladnu i bezličnu betonsku konstrukciju kako bi naglasio otuđene naredbe. Ne odlučuje se za rezultat kretnje. Pušta nas da sami odlučimo da li ćemo poslušati strogi, uobičajeni natpis ili onu drugu varijantu, neuobičajen smjer.

Alen Hlaj predstavlja fotografiju rock koncerta. Ovdje su najizrazitije dvije vrste komunikacije: sugestivna zvučna poruka publici s jedne strane i odgovor, reakcija grupe s druge strane. On ove dvije situacije likovno dijeli vizualnom barijerom. Osoba koja plasira zvuk utječe na krdo koje najčešće bez pogovora prihvaća lidera bez razmišljanja. Rad ilustrira moguću manipulaciju ljudima posebno kad su u grupi. Slično kao na političkim skupovima gdje se oduševljeno prihvaćaju fraze i obećanja. Nerijetko takvi skupovi prelaze u grupiranje energija i divljanje upereno na neistomišljenike.

Pojam komunikacija Slavica Isovska pronalazi u rječniku sinonima. Ona se poigrava s dva stupnja zadanog pojma. Autorica izolira otisnuti pojam na stranici a ostatak teksta zamućuje. Znalački koristi tehnologiju za realizaciju ideje. I slika i riječ ili slovo jesu komunikacija znakovima. Elementi likovnog rada, slova, su znak podređen komuniciranju: izgovoru i prihvaćanju, očitavanju. Dosjetka kao moguća okosnica interpretacije ipak je podređena autorskom izričaju. Pored smislenih kvaliteta ovaj rad ima i kompozicijske kvalitete. Nepopularno zakretanje okulara objektiva aparata ovdje je potpuno funkcionalno opravdano. Gradacija tonova obiluje prijelazima koji su također u funkciji značenja ali i likovnosti rada. Ovo je odličan rad Slavice Isovske. Promišljanje, tematsko istraživanje, upotrijebljena tehnologija, postupak i rezultat u potpunom su skladu.

Ivan Jovičić podastire rad koji nalikuje fotografiji za porodični album. U vjetrovitoj atmosferskoj situaciji uz obalu dvoje ljudi razgovara. Atmosfera rada ukazuje na dramatičnost te komunikacije. Dokumentarna indiskrecija uz kameru kao svjedoka.

Znakovi ponašanja, naredbe kretanja, oznake i obavijesti pripadaju komunikacijskom sustavu. Satni mehanizmi obavještavaju o dogovorenom sistemu snalaženja u tijeku vremena. Te oznake / obavijesti među rijetkima ne obavezuju već samo informiraju. Na nama je da informaciju prihvatimo ovisno o našem rasporedu. To je jedan aspekt prikaza sata. Pored toga, točno vrijeme može biti oznaka za početak, trajanje ili završetak komunikacije. Krunoslav Jovičić primjećuje satni mehanizam na staroj građevini. On u kadar, pored plohe sata, uzima i oznaku vremenitosti arhitektonskog zdanja, njegove stilske karakteristike. Tim pojedinostima gradi zanimljivu kompoziciju.

Nekada je fizičko premještanje tijela donosilo upoznavanje, susrete, ciljane kontakte s drugim ljudima unutar područja koje je iniciralo putovanje a ponekad i slučajno, tijekom samog putovanja ili na nekoj nepoznatoj lokaciji ali uvijek osobno, fizički. Suvremenost nas je uvela u druge mogućnosti komunikacije. To je virtualna ili syber komunikacija. Ovu situaciju svojim radom problematizira Goran Kovačević. On uzima fotografije osoba svih poznanstava na društvenoj mreži Facebook i s njima gradi kompoziciju. Na prvi pogled čini nam se da vidimo krdo ovaca no, kada se približimo radu, postaje nam jasno da je slika sastavljena od sasvim malih portreta. Bez obzira na moguću zlorabu informacija koje ostavljamo kao učesnici syber igre na Facebooku, nerijetko je mnogima ovo sjajna mogućnost komunikacije. Nitko više ne sumnja u postojanje velikog brata ali, dok smo unutar zakona, unutar propisa, slični dobrim ovcama, do tada je ovaj način umnožavanja „prijateljstava“ upotrebljiv. Mnogim osobama, u ovo otuđeno vrijeme globalizacije, ovo je odlična prigoda za realizaciju potrebe društvenosti. Definiranjem oblika autor nam daje do znanja svoj osobni stav. Ovaj dosjetljiv rad plasira svjesni autor koji je član ove društvene mreže.

Pored syber komunikacije, mnoga učenja i duhovne ili slične škole teže fizičkoj komunikaciji koja je više od razgovora, seksa ili uobičajenog ispijanja kave. To je motiv rada Mirande Legović. Ona bilježi fizički dodir ljudi koji su se tek ovlaš upoznali tražeći neku istinu o svijetu oko sebe. Fotografija ilustrira plesno – ritualni oblik fizičke bliskosti, spajanja tijela i energija. Iako kreće od ideje dokumenta, fotografija nadilazi to područje i zalazi u konceptualni pristup oblikovanju, bilježenju neponovljive energetske situacije. Odlično kadriran rad otkriva situaciju koju ne možemo vidjeti iz normalne perspektive. Vidimo ju inventivnošću autorice. Ona objektivom zalazi među fizička tijela i iz žabljeg rakursa odmjerava situaciju. Tema ovog projekta time je dobila kvalitetan i sasvim poseban diskurs.

Znakove u prometu kao odrednicu komunikacije predlaže Lovorka Lukani. Ona objektivom pamti uobičajenu znakovnu signalizaciju zapažajući geometrizirane oblike od kojih gradi kompoziciju. Uočene su sjene znakova kao komunikacijski atributi i pješačka zebra kao oznaka fizičke komunikacije na prometnicama. Primjećujemo da je oduzimanje kolora i igra geometrijskih oblika u kompozicijskoj ravnoteži. Bogat raspon tonova dodatna je kvaliteta. Autorica problematizira konglomerat znakova upozorenja ili zabrana koje su plod tzv. demokratskog dogovora. To su oznake civilizacije ograničene prenapučenošću određenih lokacija, izmišljenim unutrašnjim i vanjskim neprijateljima, prevelikoj razlici između bogatih i siromašnih. Rad likovno predstavlja djelo a da sadržajem zadovoljava temu ovog projekta.



Zanimljivu fotografiju podastire Mario Mikulić. On prikazuje ptičji par koji svoj odnos odrađuju na telefonskom kabelu. Ptičja, vjerojatno erotska komunikacija udvaranja izaziva u promatraču neke tople osjećaje. Cijela scena događa se u zraku, a oslonac je kabel, žica, mogući prijenosnik telefonske komunikacije. Autor kontrastira oblike i izlučuje ih od pozadine koja ostaje bijela. Ovaj simpatičan rad dosjetljivo problematizira temu.

Autorica Vera Mužić izlaže dokumentarnu fotografiju komunikacije dviju malih životinja. Nismo sigurni da li su one u nekom odnosu ili su slučajno u ovoj situaciji, osluškujući moguću opasnost.

Izuzetan i promišljen rad podastire Zoltan Nagy. Tehnološki oblikovanu, čovjekoliku figuru autor postavlja u hladan dehumanizirani prostor. Začudno osvjetljenje daje mističan doživljaj. Iluzija mogućnosti miješa se sa ograničenošću prostora. Osamljenost osobe naglašena je sjenama. Snaga ovog rada postignuta je oduzimanjem kolora. Rad ima čvrstu kompoziciju, bogatstvo tonova i sugestivan sadržaj. Iako je scena režirana dramatičnost je potpuno uvjerljiva. Promatrač ne može odoljeti poistovjećivanju s osjećajem usamljenosti. Autor ovim likovnim zapisom ublažuje granice između disciplina poput umjetnosti i znanosti nudeći ujedno komentar graničnih spoznaja. Dodatnu upečatljivost radu daju ogledalne slike čovjekolikog bića na zidovima imaginarnog prostora. Poput snoviđenja, uvučeni smo u atmosferu na rubu podnošljivosti. Otuđenost pojedinca, sukob sa osobnim identitetom, nesnalaženje u ovom otuđenom svijetu, sve je ujedinjeno unutar značenja ovog izuzetnog rada.

Nesklad u komunikaciji tema je rada Matije Pavlina. On bilježi, unutar istog rada, prekršaj vezan uz objavljenu zabranu. U isto vrijeme vidimo istaknutu tekstualnu objavu i incident. Sadržaj scene je tabla o zabrani odlaganja smeća pokraj koje je odložena hrpa civilizacijskih otpadaka. Autor izuzima boje i situaciju predstavlja crno – bijelom fotografijom. Ovaj dokumentaristički rad karakterizira likovno bogata paleta tonova i usklađena kompozicija.

Jelena Prekalj podastire često upotrebljavanu scenu trbuha žene koja očekuje dijete i muških ruku koje opipom osluškuju novo biće koje se tek mora roditi.

Iluzija i realnost ne podudaraju se. Opijati mijenjaju realan doživljaj. Damir Prodan problematizira komunikaciju sa izmijenjenim uvjetima percepcije. On se oslanja na tehničke mogućnosti kompjuterskog programa za obradu fotografija. On manipulira s društvenom web mrežom, simulakrumom kojeg interpretira vizualnim poigravanjem. Nudi nam moguću viziju okoline osobe koja konzumira neko od sredstava za izmjenu osobnog doživljaja realnosti.

Nekoliko ideja moguće komunikacije miješa se na fotografiji Maria Santrača. Tu su dva mlada muškarca na koturaljkama u trenutku odmora. Oni su postavljeni pred zid ispunjen grafitima. Mladići djeluju distancirano jedan u odnosu na drugoga. Isto tako, indiferentni su prema crtežu u pozadini. Jedina figura koja unosi aktivnost je nacrtani junak iz nekog stripa koji kao da jedini želi komunikaciju.

Zanimljiv odgovor na temu ovog projekta nudi Igor Stojaković. On režira scenu u koju uvodi dva predmeta i tekst. Tu nalazimo utikač nekog od kompjuterskih sistema i običnu olovku. Pored njih tu je igra slovnim znakovima, tekst e-mail adrese koji kreće od baznog kompjuterskog zapisa jedinicama i nulama ka slovnom zapisu. Veliko povećanje ovih malih predmeta dodatno dramatizira atmosferu rada. Tri elementa komunikacijskog sistema znakova, mijenjana kroz vrijeme, ovime dobivaju likovnu dokumentiranost. Iako ilustrativan ovaj rad zadovoljava i likovne kvalitete.

Odlična atmosfera, pritajena dramatika i zanimljivi izrez karakteristike su rada kojeg potpisuje Nenad Šimunić. Njegova fotografija poigrava se pojmom komunikacije vezano uz promet, izgovarajući egzistencijalni diskurs. Tu je cesta kao ponuda za komunikaciju u prostoru te bicikl kao sredstvo fizičke komunikacije. Ozbiljna atmosfera rada, pored izuzimanja kolora, postignuta je bilješkom bicikliste koji očito nije rekreativac već osoba koja na jednostavnom prometnom sredstvu želi preći neku distancu. To radu daje socijalnu konotaciju.


Osjećam


Čujem


Vidim

Ljudska osjetila za komunikaciju senzibilno problematizira Nina Šperanda. Ona podastire triptih na kojem sama određuje percepciju davanjem naziva svakom od tri dijela rada: Vidim, Čujem, Osjećam. Ona nas uvlači u svijet doživljaja kojeg znalački interpretira. Ovaj izuzetni rad snažno progovara o dojmu komunikacijskih datosti naglašavajući osobni pristup. Autorica na takav način problematizira u sva tri slučaja sa odličnim, inventivnim rezultatima. Atmosfera na sva tri dijela rada dovedena je do usijanja, promatrač naprosto panično traži dešifriranje sadržaja. Silina izabranih kadrova ispunjena je doživljenim. Autorica bira scene na rubu bizarnog. Ona je zaista vidjela, čula i osjetila. Poigravajući se osjetilnim senzacijama i suvereno baratajući tehnologijom, postiže iznadprosječne rezultate. Nina Šperanda u potpunosti zadovoljava zadanu temu a da pri tome nevjerojatno snažno uklapa intimni doživljaj. 

Komunikaciju u indirektnom smislu tematizira Petar Valenta. On fotografski bilježi šalice i talog crne kave u njima. Prisutne su dvije ideje komunikacije. Jedna označava komunikaciju kroz razgovor uz kavu. Druga mogućnost je interpretacija rada kao prikaz komunikacije sa mogućim prošlim i / ili budućim, ukoliko u talog kave u šalici pogleda osoba koji se bavi gatanjem, iščitavanjem sudbine. U sadašnjosti, koja je označena globalističkom, upravo zbog povoljnih mogućnosti vizualne komunikacije više i ne moramo otići kod lokalne vračare. Pošaljemo joj e-mail sa fotografijom šalice kave.


Eugen Borkovsky 

Akademija-Art.hr
13.02.2011.