Buba u uhu u Kerempuhu

buba u uhu

Zadnje riječi „Bube u uhu” su „Sutra, sutra!” I tu se spusti zastor, a time život tih lica prestaje. Zaustavlja se i nastavlja na nekom novom mjestu, sa sasvim drugačijim imenima. Nije čak potrebno niti da je od istog pisca. Dvije godine nakon praizvedbe „Bube” rodio se Eugene Ionesco. Četrdeset i tri godine i dva rata kasnije praizvedena je „Ćelava pjevačica”. Zadnje što se u „Ćelavoj pjevačici” izgovori je „Bolje tamo nego tu”. Govore svi glumci, pomalo, pa uglas i unedogled. No, korijeni tog slavnog i važnog djela nisu samo u udžbenicima za engleski jezik iz kojih izviruju gospoda Smithovi, već i Chandebiseovi, iz „Bube”… sa svim svojim sobama, osiguravajućim društvima, vratima, šampanjcem, hotelima, pismima, parfemima, sa svom tom popudbinom dokonih građana čije dijaloge, probleme, salonska pretrčavanja i ne možemo promatrati nego kroz naočale apsurda. No, teatar apsurda, tj. njegov jezik, odavno je postao upravo ono iz čega je i nastao, udžbenički primjer kolokvijalnih dijaloga. Kad slušamo sve te sluge, doktore, osiguravatelje, najbolje prijateljice, žene kojima je sve to dosadno, vlasnike Stunden hotela…dobivamo prekrasne primjerke ljudske rase koji u svojem dokonom zabavljanju svakodnevicom čini se, propuštaju puno bitnije stvari po pitanjima života, svijeta, okoline, politike, nacije, religije i sav rekvizitarij kojim se Harms ili Pythoni tako vješto služe. No, prevažan sadržaj koji se iz arsenala masnih naslova težih i ozbiljnijih tema (kojima se, eto, Feydeau izravno ne bavi), postavljen u kontekst glumca, ili pozornice, često doživljava sudbinu apsurdnog ili besmislenog. Pa zar nam se u nekoliko godina nije visokoparni diplomatski jezik mnogih javnih ljudi, političara i svakojakih manipulatora pretvorio u grotesknu trakavicu nekog od istražnih zatvora? I stoga griješimo kada situacije i jezik Feydeaua promatramo samo kao neobaveznu (malo)građansku zabavu nekih drugih, zaboravljajući da i sami patimo od raznih simptoma poludjelih buba u ušima. Njuškaju se parfimirane poruke, otvara se i zatvara vratima, traže šeširi, doktorskih je dijagnoza napretek, osiguravajuća društva traže uzorke urina, a šampanjac teče potocima…Hotel „K veseloj mački” uvijek je otvoren.

Krešimir Dolenčić

Kerempuh