Izlaže se ambijentalna instalacija sastavljena od objekata i asamblaža koje je Lenić komponirao od pronađenih predmeta, spojivši ih u čudesno zajedništvo s novim materijalima i medijima (digitalni printovi i staklene podloge), napravivši tako „link“ povijesti i sadašnjosti i ispričavši pritom priču o precima i svojim korijenima. Priču autobiografskog karaktera, ali koja se iščitava kao jedna opća, duboko egzistencijalna poruka o potrebi definiranja sebe, svoga postojanja i svoga identiteta u današnjem svijetu.
Kustosica izložbe je Višnja Slavica Gabout
Branko Lenić tragač je i sakupljač. Ali ne onaj za tržišnim umjetninama i za dragocjenostima čija se vrijednost mjeri novcem, nego tragač za uspomenama i „sakupljač sjećanja“. Onih sjećanja koja se skrivaju u starim i odbačenim predmetima i u „predmetima-uspomena“: svakodnevnim sitnicama, pismima, fotografijama, spomenarima, knjigama i suvenirima s putovanja, koje svi volimo pospremiti po ladicama i škrinjama, u ormare i kredence, a onda ih odložiti po podrumima i tavanima. I na njih onda vremenom zaboraviti. A ti predmeti puni su priča – o nama, o našim obiteljima, o našim ljubavima i emocijama, o našim životima, našim precima. Nekad znamo slučajno pronaći neku od tih starih fotografija, na kojoj su naš djed i baka, svečano odjeveni i snimljeni u nekom ambijentu našega djetinjstva. I to odmah aktivira sjećanja, priče, maštu, pitanja, a ponekad i želju da se doznaju pojedinosti, da se otkriju nepoznanice i da se složi kompletna slika o svojim korijenima. Upravo tako su obiteljski predmeti, fotografije, pisma i priče djelovali na Branka Lenića, slikara i grafičara, pa njegovo dugogodišnje hodanje tragovima nekih zajedničkih predaka usmjerili na vlastite pretke – na traganje za uspomenama i pričama koje će otkriti razgranate žile njegovih korijena. I eto, sad je tu pred nama cijeli niz pronađenih i iz zaborava izvučenih predmeta i uspomena, pomno odabranih i posloženih u intrigantnu likovnu priču – u instalaciju „Korijeni“. Njome nas autor uvodi u fascinantu povijest svoje obitelji i u svoju osobnost, u svoju nutrinu i svoje emocije, ali i u suvremenu likovnu interpretaciju toga, u skladu s brojnim vizualnim pristupima današnje nove umjetničke prakse, te njoj dragim idejama i postupcima.
Predmeti od kojih Branko gradi svoju instalaciju „Korijeni“ najrazličitije su „dobi“, porijekla i sastava, te bogatog oblikovno-značenjskog potencijala. On se prema njima odnosi poput čudesnoga „likovnog arheologa“: pronalazi ih, a onda pomno proučava njihovu morfologiju i memorijsku slojevitost, te na kraju sveukupno značenje, da bi ih potom složio u novu prostorno-vremensku mozaičnu cjelinu gdje sve ima svoju točno određenu ulogu i mjesto; razlog odabira i poruku. Tako predmete spaja transpozicijom i transgresijom (prebacivanjem iz jednog medija u drugi i prevlačenjem starijeg sloja značenja novim) u sugestivna zajedništva puna priča i simbola, asocijacija i metafora. Zajedništva u kojima se susreću različite zbilje, dodiruju prošlost i sadašnjost i miješaju percepcije. Nova vrijednost djela se sada više ne mjeri vrijednošću pojedinačnih malih stvari, nego količinom kreativno-osmišljenoga, idejno-misaonoga i emotivnoga, koje je autor uložio pri stvaranju tih simbioza, pa zato ovi odbačeni, nekad polomljeni i naizgled nepotrebni predmeti, koji nam se znaju učiniti i kič-dekoracijama (camp), našavši se u jednom promišljenom, novom kontekstu, ogrnuti fantazijom, mogu postati (i postaju) likovne dragocjenosti.
Nevjerojatna je količina emocija kojima se vežemo uz osobe, uz stvari, uz svoje podneblje i uz svoje porijeklo; uz svoju obitelj i svoje pretke. Projekt „Korijeni“ Branka Lenića govori o ulozi genealogije kod formiranja identiteta i o snazi „genskoga kôda“ kao kreativnoga pokretača. Kroz ovu Lenićevu autobiografsku priču/instalaciju prepoznajemo autora kao osobu i osobnost, ali ga doživljavamo i kao umjetnika specifičnog suvremenog izričaja. Jer on nam tu nudi nakoliko pristupa i nekoliko doživljaja. Instalaciji tako možemo pristupiti kao promatrači, doživljavajući je tek kao svojevrsni „album uspomena“, ili „muzej memorije“. Možemo joj, međutim, pristupiti i kao aktivni sudionici, doživljavajući je kao scensku igru u kojoj smo pozvani na komunikaciju i akciju. U ovom drugom slučaju autor nas u svoj poetičan i pomalo melankoličan svijet uvodi poput dobrog redatelja, koji zna kako aktivirati čula, probuditi emocije i izazvati znatiželju. Rekviziti koje pritom ima na raspolaganju prepuni su vizualno-taktilnog obilja (starinski kredenci i krila starih ormara, kvake i prozorska okna, džepni satovi i burmutice). Ali ne samo toga, nego i karakterističnih zvukova i mirisa, što im s jedne strane daje ozračje neke obiteljske relikvije. S druge strane ih, međutim, pretvara u čudesne čarobne kutije iz kojih cure priče iz prošlosti, u novoj situaciji pomiješane s teretima i stresovima današnje užurbane svakodnevice. Tako ispričane priče, na Brankov način, nose u sebi, u konačnici doživljaja, neočekivano aktualnu, duboko egzistencijalnu poruku: o potrebi definiranja sebe i svoga „jesam“ u ovome svijetu, te pronalaženja svoje jedinke u prostorima i vremenima koja se šire i izvan granica našeg svakodnevnog viđenja.
Višnja Slavica Gabout
Branko Lenić je rođen 1954. godine u Rijeci. Od 1972. do 1976. pohađao je školu crtanja i slikanja kod slavnog riječkog slikara Romola Venuccija. Diplomirao je grafiku na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, na Odsjeku za likovne umjetnosti. Bavi se slikarstvom, grafikom i grafičkim dizajnom. Izlaže od 1979. godine i do sada je izlagao na tridesetak samostalnih izložbi (Rijeka, Selce, Novalja, Bakar, Kraljevica, Gospić, Lovran, Grožnjan, Krk, Labin, Pieve di Soligo – Italija, Malinska, Punat, Crikvenica, Mali Lošinj, Wilhemshaven – Njemačka, Gelsenkirchen – Njemačka, Essen/Zollverein – Njemačka), te na brojnim značajnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Kao grafički dizajner oblikovao je mnoge kataloge, knjige i likovne monografije, od kojih se ističu likovne monografije Vladimira Pavokovića, Josipa Butkovića, Voje Radoičića (nagrađena na Frankfurtskom sajmu diplomom), Claudija Franka, Belizara Bahorića, Antona Žunića, Dalibora Laginje i Romola Venuccija. Sudjelovao je na desetak likovnih kolonija, te na mnogim angažiranim (socijalnim, humanitarnim, ekološkim) akcijama i manifestacijama. Godine 1993. predstavljao je Hrvatsku na Triennalu u Osaki (Japan). Član je HDLU-a Rijeke od 1995. godine. Ima status samostalnog umjetnika. Živi i radi u Rijeci.
NAGRADE I PRIZNANJA
1981. Priznanje i plaketa Bologna (Italija)
1983. Plaketa, Međunarodni ex tempore Opatija
1984. Plaketa, Međunarodni ex tempore Opatija
1984. Diploma Grisia, Rovinj
1992. Diploma Mandrać, Volosko
1992. Diploma Mandrać, Volosko
1996. Diploma ex tempore, Grožnjan
2000. Druga nagrada “Pul kaštela“, Rijeka
2002. Prva nagrada “Pul kaštela“, Rijeka
2004. Druga nagrada Mandrać, Volosko
2008. Prva nagrada “Pul kaštela“, Rijeka
Maja Parentić, ravnateljica CZK Grada Krka
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/branko-leni-korijeni/&description=Branko%20Lenić:%20Korijeni){kind=link}