U srijedu, 2. listopada u 19 sati, u Galeriji Karas, u Praškoj 4, u Zagrebu otvara se izložba „Boro Kovačević – Umjetnost makete”. Izložba se priređuje kao posveta dugogodišnjem radu prerano preminulog Borislava Kovačevića (Beška, 1946. – Zagreb, 2011.), doajena maketarstva u Hrvatskoj.
Boro Kovačević – Umjetnost makete
S Borom Kovačevićem započeli smo suradnju na samome početku naše profesionalne karijere sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća i odmah je među nama zaiskrilo, tako da se ta suradnja ubrzo pretvorila u prijateljstvo koje je ostalo neokrnjeno sve do njegove prerane smrti što je sa sobom odnijela jedan veliki dio i naših života. Borek, kako smo ga uobičavali zvati, bio je jedan od onih ljudi koji su, kako to Englezi znaju lijepo kazati, larger than life (veći od života), ne zato što se on trudio da bude tako, nego sasvim suprotno, zbog svoje neposrednosti, ležernosti i upućenosti na svoj poziv. A njegov je poziv bila izrada maketa. Kada je to bilo u pitanju, u njemu bi nešto instantno ustreptalo, uzjogunilo se, uzavrelo. Usredotočio bi se na temu i sve drugo bi bilo manje važno, pa čak i dobra papica u kojoj je neizmjerno uživao, baš kao i mi, sa strašću, s kojom je, uostalom, činio sve u životu. Strašću umjetnika.
Ova izložba ukazuje na važnost profesije koja u domaćoj sredini nije primjereno evaluirana. Od najranijih maketa za urbanističko-arhitektonske natječaje, poput one koju je izradio za grupu autora (Čižmek, Dragman, Ivičević-Bakulić, Postružnik i Silađin) 1968. godine, do remek djela umjetnosti maketarstva, Plivina pogona za izradu azitromicina u Savskome Marofu u mjerilu 1:20 iz 1997/98, koju prezentiramo ambijentalnom instalacijom u gornjem prostoru galerije, izložba nema karakter taksativne retrospektive ili patetičnoga hommagea, već posjetitelju kani dočarati vrhunsko umijeće maketarstva u kojemu je Boro Kovačević bio neprikosnoveni eksperimentator i inovator te vrhunski majstor.
Vinko Penezic i Krešimir Rogina
Borislav Kovačević
Sjećanje na Boru je neraskidivo od sjećanja na cjeloukupni ULUPUH početkom 90-tih godina, jer je Boro bio toliko intenzivno inkorporiran u djelatnost svoje matične udruge, da bi bilo nepotpuno i isključujuće fokusirati se isključivo na domenu njegove struke – maketara.
Boro Kovačević je svojim cjeloukupnim djelovanjem uz djelovanje na području svoje struke uz paralelno zalaganje za sve članove postizao sinergiju iznalaženja optimalnih uvjeta za dobrobit ULUPUH-a. Njegova djelatnost i kreativna domišljavost u području maketa, se neiscrpno pretakala u djelatnost u ULUPUH-u.
Surađujući s vodećim hrvatskim arhitektima, prateći njihovu viziju koja je upravo fazom u maketi predstavljala zorni prikaz budućeg stanja, Boro je taj princip konkretnosti vizije primjenjivao kao ucrtani putokaz za dosljednost u radu kvalitete ULUPUH-a. Taj putokaz ne samo za njega nego za matičnu udrugu temeljio se na stvaralačkom žaru, ustrajnosti optimalnog rješenja, iznalaženja forme za oživotvorenje pozitivnog ishoda za dobrobit udruge.
S velikim doprinosom u svakom pogledu je surađivao u realizaciji Galerije ULUPUH u Tkalčićevoj ulici, želeći da galerija bude radijus spoznaje raznolikosti likovnog izričaja članova i njihovog velikog potencijala za identitet suvremene Hrvatske. U to vrijeme svi smo bili uvjerenja da dolazi vrijeme produkcije našega vlastitoga produkt-dizajna, grafičkog dizajna, oblikovanja odijevanja kao i izuzetno širokog spektra stvaralaštva članova ULUPUH-a. To je podrazumijevalo angažiranje svoga potencijala hrvatskih autora u širokom spektru primjene od ulice do interijera, svih životnih datosti i kulture svakodnevnog života. Imali smo duboko pouzdanje u te vlastite autorske kapacitete koji su promišljanjima bili jednaki inozemnoj razini. Boro Kovačević je tu vidio veliku i opravdanu mogućnost nastupa naših autora. Naravno da nismo tada znali za ekonomske zakonitosti velike produkcije, spretnosti i uvježbanosti vanjskoga tržišta da sačuvaju svoju dominaciju. Sjetiti se Bore iz toga vremena je ujedno sjetiti se svih nas u tome vizionarskom nastojanju priznavanja vrijednosti i prepoznavanju kvaliteta vlastite sredine bez ikakvog kompleksa nedoraslosti zadatku i konkurentnosti.
Boro je bio aktivan nositelj ULUPUH-ovih težnji, čineći udrugu likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti vibrantnim mjestom okupljanja i ideja. Nikada nije pristupio nekome problemu a da ga nije sagledao sa svih aspekata, uključujući, ili isključujući osobnost pojedinoga autora, smatrajući da je ključna kreativnost, a ostalo da treba zanemariti.
Stoga Boru i pamtim kao osobu vrlo ambicioznih nastojanja, koja nikada nije zaboravljala ljudskost pristupa uključujući maksimalnu tolerantnost, ukoliko je ona vodila prema boljem rješenju za dobrobit kreativnog djela.
Njegov poticajni način je širio kreativnost i zajedništvo, te su sve sekcije radile u sinergiji i s radošću, što je velika Borina zasluga i jedinstvena osobina. S njime je bilo vrlo lijepo surađivati i on nam je svima ugrađivao potrebu međusobnog poštovanja i potvrđivanja tuđih kvalitetnih nastojanja, kao i omogućavanja optimalnih uvjeta da se to pozitivno nastojanje i realizira. Danas s odmakom vremena, u današnje doba sve prisutnijeg računalnog prikaza budućih arhitektonskih rješenja, zapravo sve više prepoznajemo ingenioznost Borinoga misaonoga rukopisa. Vizualnom memorijom se pred nama otvaraju njegove makete, kojima smo tada pristupali isključivo sagledavajući budući arhitektonski projekt, a danas vidimo odjednom njegovu lucidnost u mogućnosti da se maketom poantira svo htijenje arhitekture.
Iz pink pong loptica, i ostaloga jednostavnog materijala, nastajale su avenije, zgrade, parkovna rješenja. Boro je znao da jednostavna odluka i prikaz u sebi sublimira vizionarsko djelo. Na tome principu skromnosti uspio je sagraditi svoj nepokolebljivo značajni identitet kako člana ULUPUH-a, a tako i čovjeka.
Ariana Kralj
Umijeće maketarstva, umješnost suradništva
Naše vrijeme provedeno s Borom trajalo je godinama, naši sastanci često satima.
Nekada samo jedno od nas, nekada svo troje, ovisno o okolnostima. Bilo je mirnih ali i burnih dana. Boro je uvijek bio strpljiv, ustrajan, glas razuma u presudnim trenucima.
Govorimo, naravno, o našem zajedničkom vremenu provedenom na različitim sastancima upravnih tijela ULUPUH-a, tamo negdje od 1997., pa sve do 2011.
Najčešće je upravo on zastupao svoju Sekciju i zalagao se za njene vrijednosti pred drugima. Isto to je činio kada je zastupao udruženje prema licu javnosti.
Danas, u vrijeme kada je novac mjera gotovo svega, čudno je pomisliti da su ljudi poput Bore darovali zajednici stotine sati rada samo za opće dobro, unapređenje struke. Vjerujemo da jedino oni među nama koji su prisustvovali nekom od sastanaka Umjetničkog savjeta ili Upravnog odbora ULUPUH-a znaju koliko energije je sadržano u tih – nekada i pet, šest sati intenzivne komunikacije.
Upravo isto umijeće s kojim je radio makete je ona umješnost kojom je pomirivao stavove i mišljenja među kolegama. Smirenost i osjećaj za mjeru, upućenost na suradnju s drugima: urbanistima, arhitektima, umjetnicima – sve to shvaćao je kao polazište i mjeru u trenucima kada bi mnogi (iz)gubili strpljenje.
Ljubav rada rukama, stvaranja: pored maketa radio je predmete koji su ga veselili, s kojima je živio. Jedan od njih je bio i lula. Ta lula nas simbolički vraća na Magritteovu sliku (La trahison des images, 1928–29.) lule i rečenicu: “Ceci n’ est pas une pipe.” Kao što slika lule nije i ne može biti lula sama, tako je i ova izložba tek pokušaj prikaza jedne sveobuhvatne životne priče prožete stvaranjem. Skica makete u nastajanju.
Bachrach & Krištofić
BORISLAV BORO KOVAČEVIĆ (Beška 1946. – Zagreb 2011.) nakon školovanja na Drvno-industrijskom fakultetu u Zagrebu i specijalizacije u SR Njemačkoj, tijekom 70-tih godina prošlog stoljeća savladava tehnike modeliranja u metalu, te spajanje drva, metala i drugih materijala u jedinstvene objekte maketa koje će raditi tijekom cijelog života. Od početka profesionalne karijere, 1967. godine, sudjeluje sa svojim maketama na svim važnijim domaćim i međunarodnim urbanističko-arhitektonskim natječajima, a na mnogima od njih dobiva nagrade. Surađivao je s mnogim imenima iz vrha arhitektonske scene poput Ivana Čižmeka, Radovana Delallea, Bore Doklestića, Kreše Ivaniša, Dinka Ivičević-Bakulića, Slavka Jelineka, Stjepana Krajača, Velimira Neidhardta, Miroslava Pašagića, Penezića & Rogine, Nevenke Postružnik, Branka Silađina, Mladena Sabolovića ali i s umjetnicima poput Sanje Iveković te na interdisciplinarnim i kulturološkim projektima. Boro Kovačević je bio dugogodišnji član ULUPUH-a, najprije u Sekciji za arhitekturu, a potom u novoosnovanoj Sekciji za oblikovanje arhitektonsko-urbanističkih maketa. Uz funkciju predsjednika sekcije neko je vrijeme obnašao i dužnost predsjednika ULUPUH-a. Kao vršitelj tih dužnosti, ali i kao umjetnik i čovjek zalagao se za unapređenje struke i prava članova udruženja.
