Blistava knjiga za vječnost

Roko Dobra: Uz knjigu Mladena DORKINA

„PROSUDBE O KNJIŽEVNOSTI I KNJIGAMA“

Matica hrvatska, Zadar, 2002.

Poštovani profesore Dorkin!
Nisam, evo, mogao odoljeti ovoj meni ugodnoj napasti da nešto ne napišem i o ovoj Vašoj izuzetnoj i vrijednoj knjizi o literaturi i literatima, koja Vam je prošle godine izišla iz tiska pod naslovom Prosudbe o književnosti i knjigama i da to ne objavim u ovom zadarskom tjedniku.
Inače, ja u ovoj svojoj kolumni, ako ste primijetili, pišem uglavnom o zbirkama poezije i njihovim autorima, a o čemu, pak, govori i sâm naslov kolumne licentia poetica. Međutim, valja mi odmah istaći, da su me, još mnogo ranije od pojave ove Vaše knjige, Vaši neki napisi, tiskani u Zadarskoj reviji, odnosno Zadarskoj smotri ili u splitskim Mogućnostima i dr., bili uvelike impresionirali, koliko god svojim zanimljivim i interesantnim sadržajima, toliko (ako ne i  više!) samim načinom na koji sve to Vi oblikovali i prezentirali, s obzirom na izričajna sredstva kojima ste se pri tom služili, to jest na odabir adekvatne i upečatljive riječi; na stil i na sve ono ino, što je dalo i draž i sukus bogatim i osebujnim opservacijama Vašim tekstovima.
Kada sam čas prije rekao da su me bili impresionirali, plijeneći mi pažnju i srca i duha, vrlo često i do ushita, ti Vaši neki napisi, nisam, dakako, pomišljao ni na kakve druge tekstove, kojih je, kako bi se ovo moglo možda protumačiti, eventualno bilo ali mi se, eto, nisu dopali, nisu svidjeli kao ovi –  neki. Ni govora! Bilo je i drugdje objavljeno podosta takvih i sličnih, zanimljivih i značajnih Vaših ogleda i osvrta, ali ih nisam, jednostavno, sve stigao pročitati (kao, npr. one tiskane u Forumu, Istri, Glasju …)
No, sada su, evo, svi ti Vaši radovi na okupu, ukoričeni (na žalost, u loše, tanke korice, a zaslužili su puno, puno bolje, čvršće i trajnije!) u knjizi, u knjizi koju, vjerujte mi, još držim uza se, na noćnom ormariću, te joj se neprekidno vraćam, i to sve od onoga dana  (od njene promocije na Filozofskom fakultetu u Zadru!) kada mi je došla u ruke. Mogu Vam se, također, s radošću, pohvaliti da ste me, tada, itekako bili počastiliupoznavši me s velikanom kroatistike i romanistike i uvaženim našim akademikom Ivom Frangešom! A o kome Vi na stranicama ove svoje prelijepe knjige (263 – 276), osvrćući se na njegovu i na vrlo značajnog i uglednog germaniste i filologa Viktora Žmegača knjigu Hrvatska novela; Interpretacije (Školska knjiga, Zagreb, 1998.) onako zanosno i nadahnuto pišete, da bi ste na jednom mjestu toga svog prikaza  izrekli i slijedeći svoj sud o njima: „Ono što posebno fascinira i zadivljuje u njihovim interpretacijama, jest bogatstvo doživljajnosti umjetničke biti djela, estetski senzibilitet interpretatora koji neslućenim obzorjima osmišljava i osvjetljava doživljene tekstove, podcrtavajući istodobno i nacionalne i univerzalne značajke hrvatske književnosti“.
Kao i u ostalim svojim tekstovima tiskanim u ovoj knjizi prosudbi o   književnosti i knjigama, i ovaj Vaš tekst obiluje, u isto vrijeme, materijalnim datostima (autorima, njihovim djelima i brojnim značajkama i karakteristikama unutar svega toga!) te stilskim bravurama i ljepotom izričaja. Nametnuo mi se, vidite, dojam da Vi imate i ono čulo više koje nije samo običan, usputni interes za izbor, za probir onoga o čemu namjeravate  pisati, nego je gotovo odlučujući faktor da se posegne za onim i onakvim ostvarenjima literarnim u kojima je dovoljno razloga za uzlet Vam svih tih iskrenih zanosa i ushićenja. Nitko Vam živ ne bi branio da, tako, posegnete i za usputnicima u korablji literarnoj i isto im tako usputnim uradcima i da se na njih ustremite svom silinom svoje kritičarske nakostriješenosti. Vi takvog što a prióri ne odbijate, istina, ali, sudeći po svim ovim Vašim tekstovima u ovoj Vam knjizi, ne bi se moglo reći da biste uzmogli biti drukčiji iliti, kako i već rekoh – kritičarska isključivost! U Vama, na sreću, ne čuči kakav isključivi Albert Haler, koji je, kako kažete, oboružan Croceovom estetikom, negirao čak i pjesničku vrijednost jednog Nazora i jednog Silvija Strahimira Kranjčevića! Ali, također se ne bi moglo reći da samo pišete hvalospjeve! Ima, ima i u Vas i kritike i kritičarskih primjedbi, zamjerki, neprihvaćanja … (spomenimo, tek usput, Vaš kritički stav u svezi s poetskim prilozima u zadarskoj periodici prije pojave Petra Preradovića i njegovih pjesama; pa kritički Vaš stav naspram Kasandrićevu biografskom prilazu pjesništvu  Hanibala Lucića, pa ona Vaša opaska o Matošu kao književnom teoretičaru:  „A Matošev zahtjev da rime moraju biti čiste i rijetke nije ni u jednoj pjesmi dosljedno proveden, jer i kod Matoša postoje teoretske zablude …“,pa (tek!) ona Vaša ocjena rodoljubne lirike 19. stoljeća koja je, kako kritički primjećujete,  „sva (…) u znaku vanjskoga govora, deklamacije, retorike…“).
U svakom slučaju, ovih Vaših u ovoj Vam knjizi otisnutih dvadesetak radova, podijeljenih u dva ciklusa (Poetska i prozna riječ u vremenu i Osvrti i prikazi), svjedočanstvo su, bez obzira o komu i o čemu pišete, Vaših duhovnih, intelektualnih i spisateljskih sposobnosti da uzletite visoko i da dosegnete uzvišice kreativnoga u predočavanju svoga osobnog prilaza i prihvata pojedinog autora i njegova djela; razdoblja, epohe, vremena …, ovisno o tome što vas je trenutačno duboko zaokupilo i visoko ponijelo.
Vidite, ja bih ipak na kraju želio izdvojiti i posebno upozoriti na onaj neki Vaš prilog koji bi se isticao opet onom nekom svojom posebnošću, ali se naprosto ne mogu usuditi i pokušati nešto slično, jer su sve odreda ove Vaše prosudbe i prikazi podjednako lijepi ili gotovo jednako obremenjeni i snagom misli, i bogatstvom izraza. Tako je to i kad se osvrćete na Petra Preradovića i njegovu poeziju, i kad se bavite Jakšom Čedomilom i njegovim kritikama talijanskog romana 19. stoljeća, i kada govorite o klasici hrvatske poezije u povodu 90. obljetnice Kranjčevićeve smrti, ili kad onako znalački i suvereno ulazite u bit Božićevih Kurlana, kao i u svim svojim osvrtima i prikazima u drugom dijelu knjige, gdje, znalački i meritorno, vrednujete objavljene knjige ili zbirke pjesama svojih, uvijek po nečemu zapaženih i uspješnih suvremenika (Nikoli Ivanišinu, Josipu Liscu, Eti Rehak, Vjeri Belić Biloglav, Toniju Valčiću, Anselmu Dorkinu, Mileni Rakvin Mišlov i dr.).
Jer, ne možete uteći od sebe daleko! Zato vjerojatno i navodite na 268 str. ovog svog libra: „Tekst je nadahnuće, ishodište i izvorište interpretacije, a razgovor o umjetnosti praktično je beskrajan; svako čitanje dovodi do novih zaključaka. Umjetnost, razmišlja Ivo Frangeš, i ne bi imala nikakvoga smisla kada bi se mogla  iscrpsti jednim čitanjem, slušanjem, gledanjem. Ljepota je vječna, Krležinim jezikom rečeno, traje vjekovima.“ A tako se, bez sumnje, može slobodno zboriti i o ovom Vašem djelu, budući da je  „umjetničko djelo veliko koliko istina iznese o čovjeku", kako reče Ivo Frangeš, onda bismo mogli i za kritiku reći nešto slično – da je velika koliko istina iznese o piscu i njegovu djelu“.

To ste napisali na 241 str. svoje knjige, govoreći o spomenutom našem uvaženom profesoru Nikoli Ivanišinu i njegovoj jednako tako vrijednoj knjizi Grada Dubrovnika pjesnik, pa ću stoga ja ovdje još samo pridodati da ste i Vi onaj koji je uspio čudo jedno tih istina iznijeti i ugraditi u ovu svoju blistavu knjigu. Knjigu za vječnost!

Svako dobro i još puno ovakvih ostvarenja iskreno Vam želi Vaš odani Roko.
(„Zadarski Regional“, 21. 5. 2003.)