Bleiburg je simbol nemilosrdnog zločina nad mnoštvom nevinih

 

Komemoracija žrtvama najveće tragedije u povijesti hrvatskoga naroda, u organizaciji Ureda hrvatske inozemne pastve biskupskih konferencija Hrvatske i BiH-a, i Počasnoga blajburškog voda, a pod pokroviteljstvom Osječko-baranjske županije i supokroviteljstvom Županije zapadnohercegovačke, započela je tradicionalno na mjesnome groblju u Unterloibachu kod spomenika hrvatskim stradalnicima. Na početku je sve nazočne u molitveno ozračje uveo domaćin, voditelj Hrvatske katoličke misije u Klagenfurtu o. Pavo Dominković, a molitve su izgovorili i otpjevali biskup Ivas i muški pjevački zbor iz Opuzena. Nakon dolaska desetak tisuća hodočasnika iz Hrvatske, BiH-a te mnogih europskih, čak i prekooceanskih zemalja u dugoj procesiji na Blajburško polje, sve je nazočne pozdravio o. Josip Bebić, ravnatelj Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu.

Krik tisuća hrvatskih Jobova

Nakon himne »Lijepa naša domovino« i minutom šutnje za sve nevino pogubljene, sudionicima su se prigodnim govorima obratili: uime Počasnoga blajburškog voda dr. Zlatko Hasanbegović, uime pokrovitelja osječko-baranjski župan Vladimir Šišljagić i predsjednik Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić. Svi su govornici bili jednodušni i žestoki u osudi saborske odluke da više ne bude pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu. Prigodne je riječi uputio i predstavnik Islamske zajednice u Hrvatskoj Idriz ef. Bešić, imam iz Gunje, koji je i izmolio molitvu za pokojne.

U spomen-misi biskup Ivas, uz kojega je koncelebriralo nešto više od trideset svećenika, započeo je propovijed riječima starozavjetnog patnika Joba aktualizirajući ih kroz pitanje hrvatskome narodu: »Čujemo li mi danas taj isti jobovski krik kojim su ovdje i odavde po cijeloj Hrvatskoj i svemu svijetu, kriknule stotine tisuće hrvatskih Jobova, izdanih, predanih, i poniženih, zgaženih, mučenih i u bezbroj ‘hudih jama’ pobacanih!?« Nadovezao se riječima plača, također starozavjetnog proroka Jeremije: »Prepoznajemo li u ovom plaču Jeremije proroka plač i našega hrvatskog naroda? Čitamo li još pismo ovdje izdanih, ojađenih, nestalih?«

Čudo je što nisi umrla, moja Hrvatska!

U nastavku propovijedi biskup Ivas je ponovio značenje Bleiburga kao simbola stradanja hrvatskoga naroda kroz povijest do njegove novije povijesti: »Mi samo danas ovdje na mjestu koje je postalo simbol nemilosrdnoga zločina nad mnoštvom nevinih ljudi, naše braće i sestara, koji su i prije i nakon Bleiburga ginuli od ‘osloboditelja’, gonjeni kroz pakao mržnje razapinjani na ‘križnim putovima’, odavde do Dakse, do Gradiške, do Jasenovca, do Golog Otoka i Grgura, do Vukovara i Haga.

Stojimo ovdje s dubokim poštovanjem prignuti nad svim križevima, jamama i rakama, da se pred Bogom, Ocem i pravednim sucem, molimo i spomenemo njihovih neznanih imena i sudbina. Sjećamo se ovdje i onih koji još i danas plaču za mrtvima i nestalima, i svih onih izbjeglih i prognanih generacija, koje su na ‘obalama rijeka babilonskih’, odavle do ‘Ognjene zemlje’, neutješno plakale i čeznule za svojom izgubljenom domovinom.

Bleiburg – grad olova, zajedničko je ime za stotine tisuća izdanih, predanih, poniženih razmijenjenih, na najgrozniji način mučenih i pobijenih muškaraca, žena i djece svih dobi i životnih sudbina, svjetonazora i narodnosti, a najviše Hrvata. ‘Bleiburg i stotine Bleiburga! Gledam te u silnome plamenu do neba. U tisuću požara, na tisuće križeva, na tisuće vješala. Na tisuću stratišta. Na svima krvariš. Na svima uzdišeš. Na svima umireš! Pravo je čudo što nisi umrla, moja neumrla Hrvatska’, pisao je jedan iz kolone.«

Tito o putu do najbliže jame

Spomenuo je, između ostaloga, u kontekstu komunističkih zločina i riječi jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita: »’U komunističkoj državi će naši neprijatelji svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’, rekao je Tito tih dana mjeseca svibnja 1945. Komunistički pokret koji je sebi prisvojio naziv antifašistički, za razliku od zapadne Europe, u Hrvatskoj je i u istočnoj Europi, nakon 1945. ‘crni teror fašizma’, zamijenio terorom komunističke ‘crvene zvijezde’… Dok su mnogi narodi nakon završetka Drugoga svjetskog rata odahnuli od terora fašizma i nacizma, nažalost, umjesto u razdoblje slobode, hrvatski je narod ušao u drugo teško razdoblje osvete, masovnih likvidacija, zločina, smaknuća, deportacija. Ušao je u beskrajni ocean stradanja. Nevinost ili krivnju pojedinaca i čitavih skupina proglašavali su politički komesari, sekretari, često kriminalni tipovi, šverceri, dezerteri, ucijenjeni špijuni i Jude. Bez dokaza, suda i obrane. I to ne samo stvarnih, nego i mogućih ‘neprijatelja naroda’. A to su među ostalima bili i popovi ‘klerofašisti’, kulaci ‘kapitalisti’, ‘trula inteligencija’, ‘buržuji’ i mnogi koji su dosljedno svjedočili i živjeli svoju vjeru i kršćanski humanizam i svoje nacionalno hrvatsko domoljublje… Komunizam, kao i nacizam i fašizam, vodili su se mržnjom prema Bogu, vjeri i prema čovjeku. Rezultat je bio strašan: 1.800 dosada otkrivenih grobišta u bivšoj Jugoslaviji: 900 u Hrvatskoj, 600 u Sloveniji, 200 u Srbiji, 100 u BiH-u. Kočevski rog, Tezno, Macelj, Jazovka… Masovna grobišta. Mnoga od njih uništena, preorana, pretvorena u gradilišta ili smetlišta, do danas neotkrivena. Bez imena i spomena! I nitko za to do danas nije kriv, ni odgovoran.«

Komunizam – licemjerni brat nacizma

U propovijedi o zločinu na Bleiburgu bilo je očekivano njegovo spominjanje u sadašnjem hrvatskom trenutku: »Čuli smo nedavno izjavu da ‘u školskim udžbenicima još nije napisana puna istina o II. svjetskom ratu’. Da, ne samo da nije napisana, nego je u mnogima cjelovita istina falsificirana. Istina je da su se školski udžbenici punili samo jednostranom ‘komunističkom i istinom’. Ali i sve drugo, i školske knjižnice i svjetske biblioteke. Školska djeca, pioniri i omladina i vojska su bili na ‘trajnom moralno-političkom vaspitanju’, na preodgajanju i ‘pranju mozgova’, bezočnim krivotvorenjem povijesti pokušavalo se prebrisati tisuću godina državnosti hrvatskog naroda. Njegova kultura, ime, jezik, njegova književnost, vjera, kršćanska tradicija, cijeli vrijednosni sustav i identitet… Druga strana istine nije se smjela ni spominjati, nego samo napadati i izrugivati. Ništa nije smjelo stajati na putu te jedine partijske socijalističke istine. Za to su postojali etiketiranja, progoni, zatvori, mučenja, tajne službe, doušnici, debeli udbaški i policijski dosjei, OZNA, UDBA, javni i tajni planovi i ‘načertanija’, SANU… Ovdje smo zato što je sve očitije da nijekanje i nekažnjavanje zločina komunizma opet stječe ‘pravo građanstva’. Namjerno prešućeni povijesni događaji postali su ‘crne rupe’ hrvatske povijesti… Totalitarni komunizam je usprkos obećanom ‘raju’ i paroli o ‘bratstvu i jedinstvu’, o ‘slobodi i pravdi’ bio samo licemjerni brat blizanac rasističkom nacizmu. Upravo su komunisti progonili i likvidirali mnoge uvjerene antinaciste i antikomuniste. Mnoga svjedočanstva izričito kazuju da se radilo o provođenju stava i odluka političkog vrha KPJ, političkih komesara, partijskih sekretara i partizanskih zapovjednika na čelu s Titom.«

»Skidajmo zastave mržnje i razdora«

»Ovdje smo danas i zbog nesretne i zabrinjavajuće odluke Hrvatskog sabora da više ne bude pokrovitelj ovoga spomena. Jer, kažu da se ovdje nisu dogodile žrtve… Držimo da sve to nije poruka mira nego nemira. Nije poruka pomirenja nego novih suprotstavljenosti i svađa. Ni poruka nove pravednosti nego novih nepravda. Nije lijek nego otrov. Nije poruka istine nego povratak laži. Nije poruka života nego smrti. Ne znamo kome je u interesu da se opet toliko otrova izlijeva u našu Hrvatsku? Čuli smo tvrdnju da se ovdje dogodio zločin i križni putovi, tek ‘namah’, kao trenutni izljev mržnje, što je tobože uvijek bilo i bit će u ljudskoj prirodi. Kao da ovdje nije počeo, ili se nastavio, i to na najstravičniji način, jedan sustavan proces zatiranja i smrti, koji je trajao skoro 45 godina! Nije to tek ‘namah’! I danas neki ponavljaju, draga braćo i sestre mučenici, da su vaše smrti zaslužene kazne, da su opravdane, razumljive. One koji su vas hladnokrvno mučili i ubijali nazivaju herojima, a njihova djela herojska, da oni zavređuju odlikovanja i spomenike. Mnoštvo spomenika. Da vi ne spadate u one iz Povelje UN-a o ljudskim pravima.«

»Danas ovdje molimo i zaklinjemo«

Biskup Ivas je na kraju propovijedi pozvao da se sve povijesne kontroverze, razlike i sadašnji problemi nadiđu bez mržnje i podjela u interesu hrvatskoga naroda i svakog pojedinca: »Mi danas ne želimo Bleiburg kao zastavu mržnje prema bilo kome. Skidamo te zastave mržnje i razdora. Molimo Boga da ih svi možemo skinuti!… Mi ovdje iskreno žalimo sve žrtve, sve ljude koji su đavolskom mržnjom i lažima pretvoreni u bezimeno smeće, koje je trebalo ukloniti. ‘Žalimo žrtve Jasenovca, ali se ni Bleiburg ne može i ne smije preskočiti’, poručio je predsjednik HBK-a nadbiskup Marin Srakić otvarajući međunarodni znanstveni skup: ‘Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine’… Mi stoga i danas ovdje molimo i zaklinjemo. Nemojte nas opet svađati, dijeliti i suprotstavljati starim etiketama tzv. ‘hrvatske krivnje i genocidnosti’! Otvorimo šanse i pomozimo jedni drugima da postanemo novi ljudi, da gradimo bolji svijet.«

Nakon mise izaslanstva pojedinih hrvatskih i bosanskohercegovačkih županija, političkih stranaka, općina i mjesta, braniteljskih i drugih civilnih udruga iz Hrvatske, BiH-a i iseljeništva položili su vijence podno spomenika na Blajburškom polju. Liturgijsko je slavlje uzveličao mješoviti župni pjevački zbor »Sv. Mihovil« iz Murtera pod ravnanjem Vedranka Šikića Balare, uz orguljsku pratnju prof. Sanje Arkus; program je vodio i prigodne stihove čitao glumac i profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti Joško Ševo, a misno su slavlje prenosili Hrvatski radio i televizija, kao i Hrvatski katolički radio.

Akademija-Art