Skip to content

Blanka Bukač predstavlja klasičnu kazališnu predstavu “Solange”

Solange - postcard

Blanka Bukač predstavlja klasičnu kazališnu predstavu “Solange”

Ukratko bih Vam predstavila klasičnu kazališnu predstavu “Solange”, nastavak drame “Sluškinje” Jean Geneta, čija su kvaliteta i umjetnička vrijednost odavno prepoznate i potvrđene. Predstava je uvrštena u Program javnih potreba u kulturi Grada Zagreba i podržana od Francuskog Instituta i od Francuskog Veleposlanstva.

Igrala sam je od 1998. po sobama Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, te na njenoj pozornici (scena Arka u Zagrebu). Uslijedio je nastup na Festivalu studentskog teatra T.E.S.T. u Zagrebu 2000. Zatim sam, još kao studentica glume, predstavljala Republiku Hrvatsku sa “Solange” u Kraljevini Maroko, na Međunarodnom kazališnom festivalu u Casablanci u rujnu 2000. Slijede nastupi u Samoboru, u okviru Festivalskog kluba Samoborskih glazbenih jeseni 2001. (na stolicama iz muzeja Ferde Livadića), zatim na Festivalu komornog teatra Zlatni lav u Umagu 2001, pa na već osmu godinu ugašenoj Mamut sceni GDK Gavella povodom 80.te godišnjice osnutka i djelovanja Francuskog Instituta u Zagrebu 4.4.2002. (dvije izvedbe: na hrvatskom i na francuskom)

Nastupala sam zatim na Svjetskom kazališnom festivalu u Avignonu, pa diljem Francuske.

Prošlogodišnja Europska noć kazališta u Zagrebu ponovno je pozdravila “Solange”, a KSET je po prvi puta ugostio francusku verziju izvedbe 18.2. ove godine, prilagođenu specifičnom prostoru Kluba studenata elektrotehničkog fakulteta.

Ovu godinu smatram idealnom za ponovnu izvedbu predstave, prvenstveno zbog suvremenog društveno-ekonomsko-političkog konteksta.

“Solange” se referira na bunt slugu protiv gospodara, eksploatiranih radnika, protiv ugnjetavača, samim tim i na današnju moralnu i gospodarsku krizu, na prosvjede, pobune, građanske nemire i revolucije.

Ciljana publika nisu samo kazališni znalci i teatrofili, već i publika srednjoškolskog i studentskog uzrasta, te svi estete, ljubitelji lijepog, nježnog i nezaštićenog. Njen monolog, to je poezija u prozi, iznimno je rijedak primjer stvarne moći, stvarnog utjecaja i djelovanja poezije na društvo i u društvu.

Predstava ukazuje na nužnost ljudskog dostojanstva, na život dostojan čovjeka i njegovog rada, bez svakodnevne prisile klasnih ograničenosti, bez ponižavanja, bez manipulacije, bez prikrivanja istine i na kraju, bez izdaje osobnih ideala i snova.

Ukazuje i na nužnost socijalne zaštite najugroženijih slojeva društva.

Posvećena je borbi protiv diskriminacije, borbi za zaštitu ljudskih prava i očuvanje kulturno-povijesnog identiteta hrvatskog naroda kroz nužnost sveprisutnog koncenzusa u hrvatskom društvu.

“Solange” nosi poruku mira, promiče slobodu, vjeru u ljubav, u čovjeka i ideale civiliziranog društva.

Atmosfera u predstavi ujedno dočarava i ispraznost suvremenog, ubrzanog načina života, informacijski kaos u kojem živimo, sve opasnosti i štetu koje taj kaos svakodnevno stvara, od narušavanja zdravlja, preko stresa, panike, tjeskobe, pa čak i paranoje.

Sluškinje besmisao svog postojanja ispunjavaju igrom i na taj način razvijaju drugu, višu razinu međusobne komunikacije koju postavljam u odnos prema danas sveprisutnoj digitalnoj komunikaciji.

Snimke dijelova izvedbi “Solange” na francuskom mogu se pogledati na you tube pod blanka aimee i pod mr blanka aimee, http://youtu.be/5WtyZUXMdpc, na vimeo pod http://vimeo.com/42652228, a na hrvatskom u isječku iz emisije « Dobro jutro, Hrvatska », također na internetu.

Blanka Bukač

Solange u Umagu

Iluzije. Snovi. Sanjati. Sanjati kao sluškinja o moći i ljepoti gospodarice. Sanjati iza paravana u Gospođinoj spavaćoj sobi ili na Gospođinom balkonu. Sanjati znači i sanjati samoga sebe. Snovi su ogledalo u koje se možeš pogledati i u njemu ništa ne vidjeti. Zato trebaš nekoga tko će te sanjati.

To je kao da bi se sam sanjao u toj osobi.

Ako te nitko ne sanja, onda si apstrakcija. Apstrakcija možeš ostati i ako te netko sanja. Tko namjerno sanja, taj ne vidi ili ne želi vidjeti. Vidjeti je teško i kad ne sanjaš. Tada možda namjerno spavaš. Trebalo bi naučiti gledati za vrijeme spavanja. Nitko ne želi biti apstrakcija, jer je to skandal. Zato se apstrakcija pretvara da to nije. Pretvara se i pred samom sobom. Postoji li kraj tome pretvaranju?

See also  I ovogodišnje zlatne kipiće izradio je Hrvat

Blanka Bukač

MMcentar  Dani frankofonije

Kostim

Solangeina haljina nije bijela. Ne, to nije haljina koju je Gospođa nosila nekih večeri na ples u Operu, usprkos prigovorima Solange. Nije to ni ona bijela haljina koju je Solange imala jedne večeri kad je glumila Gospođu (spomenuto u “Sluškinjama”)

Nema više sluškinjinu bijelu pregaču.
Na sebi uopće nema bijele boje, jer iako dospijeva do ceremonije duhovnog vjenčanja, ona neće uspjeti sa nevinosti. Može li se uprljati afektom?

Solange više nema nikoga. Stvarno je sama. Odjevena je u dvije haljine: crnu i crvenu. To je simbol pobune, ali i podvojenosti njene ličnosti.

Vojnici i svećenici. To je i Jean Genet. Gorljiva ustrajnost, tvrdoglavost.

Žrtva bola, žrtva ljubavi.

Crna haljina koju nosi preko crvene od laganog je, prozirnog materijala.
Dvostrukog je preklopa, krojena od četrnaest komada. Odijeva se preko crvene, dugmad nije zakopčana do kraja, ni odozgo, ni odozdo.

Crvena haljina nije ona koju je Gospođa poklonila Claire (citat iz “Sluškinja”: “Milujući haljinu od crvenog baršuna: Moja lijepa Fascination. Moja najljepša. Jadna moja ljepotica. Lanvin ju je dizajnirao specijalno za mene. Evo ti je! No, drži je! Poklanjam ti je, Claire!”

Crvena haljina kratkih je rukava, ima ušivenu zlatnu nit na prsima, oko ruku i oko vrata, kao ratna zastava. Predstavlja simbol Solangeine unutrašnje borbe, ali i zavodljivosti, prolaznosti, jedinstvenosti kazališnog trenutka.

Casablanca Solange

O režiji i nakani režije

Ne istražujem samo poremećenu psihologiju, narušene međuljudske odnose, duševni, emocionalni i mentalni poremećaj, nego i samoću i žrtvu. Samoća je individualna, to je čudesna vlastitost koja nam se u današnje vrijeme, nažalost, nameće kao nužnost očuvanja naših integriteta, kao odgovor na legalno opravdanu pljačku naših pravih osobnosti. Gospođa, samoća i njena veselost. Patnja podvojene ličnosti. Solange neurotično pokušava osloboditi se svoje mržnje prema Gospođi, mržnje koja joj je zatrovala život i koja je ubila njenu sestru.Kad zamišlja da ubija Gospođu, ona nesvjesno pokušava uništiti jedan dio same sebe. To je dio kojim se odavno poistovjećuje sa Gospođom. Claire, njena pokojna sestra, napravila je istu stvar. Međutim Claire nije uspjela podnijeti pritisak, prazninu, bol i razočaranje svojim neuspjehom. Naime, nije joj pošlo za rukom nagovoriti Gospođu da popije otrovani čaj.

Gospođa kao da je ukrala jedan dio Solangeine osobe i zato je Solange ludo obožava. Ovdje se pojavljuje slika svetosti. Ta je slika izokrenuta i istinitija nego druga, konvencionalna. Ulazimo među suprotnosti koje prodiru jedna u drugu, koje se ujedinjuju. Upravo ti zanosi čine sliku svetosti istinitom. Solange je zarobljena u svom, gotovo potpuno izgubljenom identitetu. Bolesna je od intenziteta frustracija. Iscrpljena je, jer je mržnja postala smisao njenog života. Ima li ona uopće izbora? Poslije smrti sestre ona više ne vidi budućnost. Dvije sestre imale su samo jedna drugu.

Jeli Solange osuđena na svetost?

Ona zna da će policija otkriti da su pisma krivotvorena. To je bila njena ideja, a Claire ih je napisala kako bi se osvetile Gospođi, tako da Gospodin završi u zatvoru. Solange zna također da je Gospodin pušten da se brani sa slobode i da može stići svakog trenutka sa Gospođom i policijom. Dakle, to je situacija krajnje napetosti i čekanja. I stanje afekta. U prvom trenutku, nakon Clairine smrti, Solange nije znala što bi. Pokušavala se koncentrirati. Znala je da se mora pripremiti na posljedice svog i Clairinog čina. Ponaša se opsesivno-kompulzivno. Prisiljena je nastaviti obred. Nastavlja igrati igru koju je igrala sa svojom sestrom. Njena igra Gospođe nije samo potreba da nađe drugi identitet, već također i izraz društvenog (klasnog) bunta, koliko god je Genet to izbjegavao. Jedan dio Solangeine ličnosti je ukraden, oštećen, uništen možda do kraja. Taj dio utječe na ostatak njenog karaktera i malo po malo ga deformira. Solange toga nije svjesna, posebice kad igrajući Gospođu govori o slugama. U transu je.

See also  Robert Downey Jr. najisplativiji glumac

Solange se može smijati iskreno i slobodno samo kao Gospođa. Gospođin smijeh je iskren smijeh. Sluškinja se smije histerično, isprekidano, grčevito. Njen smijeh je kao izubijan. To je smijeh rođen iz drame: poput krika boli.

Zbrka, nered, gomila odjeće razasute po sobi poput komadića materijalizirane mržnje. Solangeine emocije su poremećene, idu iz krajnosti u krajnost, oscilacije su učestale, sve intenzivnije i brojnije. Situacija na kraju izmiče kontroli. Solange ostvaruje svoju zamisao: napravi požar u stanu.

Uloga glasa od presudne je važnosti. Potrebna je cijela jedna tonska skala, možda čak i dvije, kako bi se izrazile sve te emocije, njihovi srazovi i previranja.Ovdje izranja slika džungle sa svim njenim stanovnicima koji zastupaju sve te emocije. Nažalost, nitko se više nije u stanju prepoznati u nikom. Svatko zauvijek ostaje zarobljen u svom zadanom identitetu ili čak u više nametnutih ili potrebito, nagonski stvorenih identiteta.

Sva Solangeina nastojanja su uzaludna zato što su apsurdna. U situaciji i stanju u kojem se nalazi ona može još samo podmetnuti požar u stanu. Zarobljenica svojih nikad izliječenih trauma, zatvorena je u paklenom kavezu svoje patnje. Gubi zdrav razum. Njen um gubi moć da je na vrijeme upozori na greške, pomake i odmake. Odlučila je uništiti Gospođino bogatstvo zato što ga ne može naslijediti i na taj način opravdati svoju žrtvu. Nosi veo udovice sa bijelom ružom kao simbolom čiste, vječne ljubavi.

Gospođa je profinjeni sadist. Obožava na vrhovima prstiju hodati, plesati po leševima sluškinja! “Bilo bi joj bolje da bude malo pažljivija, da si ne bi porezala nožice na komadićima tih razbijenih ogledala.”, misli Solange. „Da, sluškinje su Gospođina razbijena ogledala, ali treba i znati biti sluga”.

mamut scena

Solange se ne boji.

Bunda je zamišljena Gospođa zato što je njeno krzno nježno i fino, kao i ona sama. Uostalom, bunda je simbol više klase.

Solange svoje rukavice za suđe zamijenjuje čipkastim rukavicama. Vadi ih iz džepa bunde kojoj se obraća kao Gospođi u perverznom užitku zato što je plaši. Solange zna da su rukavice u džepu – to je druga igra preko već dvostruko odigrane igre. Zamišlja da davi Gospođu sa Gospođinim čipkastim rukavicama na rukama, nju, koja je tako mrzila njene rukavice za pranje suđa!

To je prizor gotovo svakodnevnog, zamišljenog, ritualnog ubojstva.

Ormar je mjesto zamišljenog zločina. Solange još uvijek pokušava svoje srce osloboditi mržnje, mržnje koja je umalo opustošila to ubogo srce. Previše je pod pritiskom, istovremeno razapeta između sestre i Gospođe. Ona zapravo osjeća sućut prema Gospođi, ali, naravno, i prema svojoj sestri Claire. Zato su njene suze iskrene, prave suze. Solange je jako voljela Claire. Solange voli i Gospođu. U jednom trenutku ona joj oprašta sve. Kleči na koljenima pred upaljenom svijećom. Zatim nastupa interval pravog ludila koje se javlja kao odgovor, kao reakcija na prejaki intenzitet bola i spoznaje. To je osjećaj zaslijepljenosti, osjećaj dodira zla.

Genetov osjećaj za moral povezan je s tim osjećajem. Živio je opsjednut velikom nesrećom, propašću koja prati tu zaslijepljenost, taj dodir.

See also  How To Be A Latin Lover, svečana premijera

Zatim slijedi ispitivanje, pa zamišljeno suđenje. Solange naslijeđuje sudbinu svoje sestre. Pije ostatak neotrovanog čaja u kojeg stavlja deset tableta gardenala. Prisjeća se proročanskih Clairinih riječi. Zatim crta Gospođino lice na listu papira. Gospođa je bila paravan dvjema sestrama, njihova zaštita od vanjskog svijeta i sav njihov svijet istovremeno.

Kraj predstave: Solangeino lice osvijetljeno plamenom svijeće, kraj svjetla istine, kraj svjetla koje razotkriva sve laži. Solange priznaje da je napokon slobodna. Traži samo poštovanje i dostojanstvo. Dvije sestre, kao Gospođine sluškinje, do kraja života nikad nisu osjetile to poštovanje, niti dostojanstvo. To je kraljevsko dostojanstvo koje, ona zamišlja, može imati samo kao zločinka. I samo kad bude uhapšena i kažnjena za svoj zločin. S anđeosko-demonskim smijehom, u očima u kojima naviru suze ganuća, ona podmeće požar i otrovana tabletama bježi u noć.

Festival Lion d Or Umag

“Poznajete li gospodina Geneta? Ah, tko ga već sve nije tražio na ovom svijetu!
Dozvolite mi da vas podsjetim na njegovo remek-djelo, dramu “Sluškinje” koje je napisao 1947. inspiriran stvarnim zločinom. Nositeljice radnje su sestre Solange i Claire i njihova gospodarica, bogata, svemoćna Gospođa. Sestre u svom životu nemaju drugog izbora osim da rade kao Gospođine sluškinje. U službi su već deset godina. U njihovom životu postoje još samo duboka bol, praznina, ogorčenje, svakodnevna poniženja, mržnja, ljubomora i frustracije: pustinja u kojoj su mržnja i ljubomora prema Gospođi, začudno, njihova jedina oaza. Oaza duha, jer Gospođa gotovo da i jest cijeli njihov svijet, ali i zaštita i paravan od vanjskog, stvarnog svijeta. Mržnja je oblikovala cijelu paletu negativnih emocija koje su se vratile svome izvoru: njima samima. Nakana da ubiju Gospođu pretvorila se u već uobičajenu igru insinuiranja poznatih situacija sa gospodaricom koja ih obožava mučiti i ponižavati. Konvencionalni besmisao svog postojanja sluškinje su pokušale ispuniti igrom u kojoj je Gospođa uvijek bila glavna osovina. Na taj način razvile su drugu, višu razinu komunikacije koju postavljam u odnos prema danas sveprisutnoj digitalnoj komunikaciji. Sluškinje postoje samo zahvaljujući postojanju Gospođe, ona ima daje njihov društveni identitet.
Odnos dviju sestara je složen. Neuspjeli pokušaj ubojstva Gospođe još ga više dramatizira i naglašava. Očaj zbog tog neuspjeha prisiljava Claire na samoubojstvo.
Na Gospođinom krevetu leži mrtva Claire. . .

Slijedi nastavak drame “Sluškinje”, monodrama “Solange”.

Solange je upravo izgubila svoju sestru, ostala je potpuno sama. Očekuje dolazak Gospođe i Gospodina sa policijom. Policija dolazi zbog toga što su sluškinje lažnim optužbama Gospodina strpale u zatvor. Solange se pomno dotjeruje. Nakon kratkotrajnog smirenja kroz naučenu igru imitiranja Gospođe, kroz sjećanja, analizu, samoispovijed i pranje nogu, opet počinje paničariti. Da bi pobjegla od te panike i tjeskobe, ona ponavlja obred. Upravo u obredu, u posvećenoj igri Solange pronalazi svoje trenutno utočište.

Što je zajedničko obredu, ubojstvu i samoubojstvu? Žrtva. A motivi? Na vama je da ih otkrijete. Pozivam na nastavak istrage.”

solange gdk Gavella