U srijedu 21. studenoga 2012. godine u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, po prvi puta svečano uručena pjesnička nagrada “Vlado Puljić”
U Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, u Galeriji kraljice Katarine Kosača u Mostaru, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, pod pokroviteljstvom Grada Mostara, Odjela društvenih djelatnosti, po prvi puta, 21. studenoga ove godine, dodijelilo je netom uspostavljenu pjesničko-likovnu međunarodnu nagradu nazvanu po poznatom mostarskom pjesniku i slikaru Vladi Puljiću.
Prva nagrada “Vlado Puljić” po ocjeni prosudbene komisije pripala je hrvatskom književniku i slikaru Tomislavu Marijanu Bilosniću iz Zadra, i to za njegovu zbirku pjesama “Afrika”, koja je u izdanju Udruge 3000 godina Za dar iz Zadra tiskana 2011.godine.
«Afrika» je, inače, u međuvremenu pobudila velik interes književne kritike, pa je o njoj napisano nekoliko zapaženih osvrta i eseja. U međuvremenu se našla i u najužem izboru za niz drugih prestižnih pjesničkih nagrada. «Afrika» je nastavak refleksivno-filozofske lirike Tomislava Marijana Bilosnića, zamjetne u njegovim ranije nagrađenim knjigama “Tigar” (međunarodne nagrade “Ilinden” i “Crvena ruža Elbasana”) i “Molitve” (nagrada “Tin Ujević”). Tematsko-motivski okvir Afrike u istoimenoj knjizi se nameće kao središnja os autorove egzistencijalne i esencijalne misli. Prostor Afrike tako je jednakovrijedan prostoru pjesme, odnosno prostoru egzistencije gdje autor propituje i traži svoju bit od praiskona do suvremenice, dakle od mitološke biti prostora, preko stvarnosno-političke zbilje, koja iz lirskih snatrenja raste u snažnu opomenu vremenu, u krik i urlik pred nadolazećom globalističko potrošačkom zbiljom.
Uvodna foto: Bilosnić i Blagica Puljić
Uz Bilosnićevu “Afriku” za međunarodnu književnu nagradu “Vlado Puljić” natjecala su se i mnoga druga pjesnička djela autora iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore, objavljena od 1. listopada 2010. do 1. listopada 2012. Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa.
U programu dodjele pjesničke nagrade “Vlado Puljić”, u nazočnosti Puljićeve obitelji i mnogobrojne mostarske književne publike, sudjelovali su glazbenici Josip i Marko Palameta, unuci pok. Puljića, glumci Maja Lasić, Robert Pehar, Šerif Aljić i pjesnikinja Alma Fazil-Obad, te Kvartet simfonijskog orkestra Mostar. Program je osmislila i priredila Alma Fazil-Obad, dok je Blosniću, kao njenom prvom laureatu, uz aklamaciju nazočnih, nagradu uručila gđa. Marina Kljajo – Radić, predsjednica Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
Fazil-Obad, Marina Kljajo-Radić i T. M. Bilosnić
Dame i gospodo,
Kolegice i kolege, uvaženi književnici,
Dragi prijatelji,
Kolegice i kolege, uvaženi književnici,
Dragi prijatelji,
Vjerujem, posljednja knjiga Vlade Puljića koju je on s posvetom poslao, bila je ona upućena , namijenjena i posvećena meni, koju je, na žalost, donositelj (u ovome slučaju naš zajednički prijatelj i kolega Antun Boris Švaljek) negdje uz put pozabil, zagubio, posijao kako bi, evo, uz Božju providnost k meni stigao osobno Vlado, njegov duh, nagrada nazvana njegovim imenom.
Dobio sam nagradu Tin Ujević, tri sam puta uzastopno bio u najužem izboru za Nagradu Antuna Branka Šimića; veliki su to pjesnici, najveći, značajni za nacionalnu i svjetsku književnost, pa tako, vjerujem, i nagrade s njihovim imenom; ali ipak, oni su nekako daleko, u astralijama, tek s nama u duhovnome ozračju prisutni, a Vlado Puljić još je tu stvaran preda mnom, u mojim očima, u sjećanju, kao i, recimo, Dubravko Horvatić; i sada stojeći ovdje pred vama zahvalan za nagradu njegova imena, ćutim kako ga već šutljiva i vječna dotičem poput kamena („Bog je kamen u mom kraju“), da slušam njegov glas koji puca poput zrela šipka, da ga vidim uz počiteljsku čatrnju, uz Neretvu, na Buni, na brdu Kvanj, kako sve nas zajedno „mami u svoj skamenjeni pepeo“; da ga osjećam, razgovaram i pijem s njim i njegovim prijateljima u nekoj od mostarskih gostionica; Vlado mi je, kao i svi oni koji su izabrali zavičaj kao svoj svemir, sve bliži što je dalji, jer nas zove „da pogledamo s druge strane / otkud Sunce jaru toči“.
A druga strana kaže: Ako je nagrada „Vlado Puljić“ čast književnosti (a zasigurno je!), ako je čast umjetnosti, i čast djelu samog Vladimira Puljića, čast ljepoti, dobroti, riječi i humanosti; onda moja malenkost tu čast ponizno prihvaća, kao jedan od mnogih koji su je zaslužili ili će je tek zaslužiti. Sama kandidatura za ovu, kao i sve časne nagrade, obvezuje svakog autora na izvrsnost, a nagrada to i više, bez obzira što se književne nagrade dobivaju obično u poznatim i poznim godinama, da parafraziram Hemingwaya, što je jednako „kao kada se baci pojas za spašavanje brodolomcu koji je isplivao na sigurno mjesto“. Pisci danas javno i ne bi bili spomenuti, da nije ovakvih nagrada, a kako stvari stoje, ne vjerujem da će se ni s ovom nagradom nešto bitnoga promijeniti, ne zato što se oko odluke neke nagrade nikad neće svi složiti (što je ljudski znano i normalno), kao što nikada nekog neće općenito svi hvaliti i nagrađivati, već zato što su danas književnici i književnost, poglavito pjesnici i pjesništvo, na globalnome planu, u materijalno-politiziranome svijetu, nezanimljiva i nekurentna roba.
Bože, oprosti im, jer ne znaju što rade, što ne vide kako je sve prolazno, potrošno i smrtno osim Tebe, sve što nije Riječ, što nije Poezija!
Hvala vam!
Tomislav Marijan Bilosnić, u Mostaru, 21. studenoga 2012.
Marina Kljajo-Radić uručuje Bilosniću nagradu
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/bilosniu-uruena-nagrada-qvlado-puljiq/&description=Bilosniću%20uručena%20nagrada%20“Vlado%20Puljić”){kind=link}