Bilosnića su u Sv. Nikoli predstavile Anastazija Sazdova i Vilma Jovanova
U okviru 25. Štipskog kulturnog ljeta 2010.godine, a u programu Dana hrvatske kulture, u Štipu je 28. srpnja u Nacionalnoj Biblioteci «Goce Delčev» otvorena samostalna izložba «Metamorfoze» poznatog hrvatskog književnika, slikara i fotografa Tomislava Marijana Bilosnića. Dan ranije dio ove velike izložbe otvoren je u Centru za kulturu «Krste Misirkov» u Sv. Nikoli, a 29. srpnja u Nacionalnom centru za kulturu »Beli Mugri» u Kočanima.
Riječ je o 74 Bilosnićeva crteža, zapravo crteža-pjesme, koji su nastali još 1978. i 1980. godine, a kojima su za predložak poslužile pjesme iz autorove zbirke «Sužanj-riba u vodi srca», tiskane 1977. godine u izdanju Čakavskog sabora u Splitu.
«Metamorfoze» su kao pjesnička monografija zasebno objavljene 2004. godine u Zadru, u izdanju Udruge 3000 godina Za dar, a koje su svojim nadahnutim pogovorima popratili akademik Tonko Maroević, i poznata likovna kritičarka mlađe generacije Iva Körbler. Maroević je nazivajući Bilosnićeve crteže crtopletima i slikoslovljima, i uspoređujući ih sa sličnim uradcima pjesnika «od Hugoa do Baudelairea, Michauxa i Lorke, preko naših Kaštelana i Ivaniševića, pa do suvremenika nam Parunove i Paljetka», Bilosniće radove nalazi zasebnim i «specifičnim». Iva Körbler za ovaj Bilosnićev povratak «pomalo napuštenoj tradiciji kombiniranja i spajanja crteža, stihova i rečenica u jednu vizualno-smislenu cjelinu», doslovno kaže: «U «Metamorfoama» je često zagubljena granica između jave i sna, a u sličnost s magičnim krajolicima Maxa Ernesta i Dalija, kao i repertosrom psihoanalitičke simbolike nije jako udaljena».
Bilosnić s hrvatskim veleposlanikum u Makedoniji Ivom Kujundžićem, gradonačelnikom i dogradobačelnikom Štipa dr. Zoranom A
Kao zasebni likovni projekt do sada su prezentirane samo u Galeriji «Dom na žalu» u Preku 2007. godine, a na inicijativu Ante Sorića direktora galerije, doajena hrvatske muzejske struke 20. stoljeća. Sada su «Metamorfoze» u Makedoniji izložene u tri grada, i to u Štipu, Kočanima i Sv. Nikoli. Na otvorenju ovih izložbi govorio je književnik Trajče Kacarov, predstavljajući Bilosnića kao polivalentnog umjetnika, a riječima pohvale umjetniku pridružile su se i Anastazija Sazdova i Vilma Jovanova, ravnateljice nacionalnih ustanova u Štipu i Sv. Nikoli.
Crtopleti i slikoslovlja Tomislva Marijana Bilosnića
U zadarskom kulturnom krugu sasvim iznimnom agilnošću izdvaja se Tomislav Marijan Bilosnić. Njegova radna plodnost i izdavačko-izlagačka javna nazočnost zadobija povremeno upravo frenetične razmjere: desetci i desetci knjiga i izložaba, stotine i tisuće članaka, pjesama, fotografija, pastela, feljtona, putopisa, ulja, pripovijedaka, monotipija, kritika, eseja, haiku, pa i poneka duža poema, poneki roman (za odrasle i za djecu)… Ima godina kada se Bilosnićeve raznovrsne manifestacije nižu jedna za drugom, međusobno sustižu i preskakuju, pokazujući gotovo suprotstavljene sklonosti i sasvim disparatne mogućnosti autorova izraza.
Premda on teško može odoljeti zovu aktualnosti i odazivlje se na mnoge prigode (ne samo što mu ih nudi Kairos nego i one što mu ih nameće Ares – da o Erosu zasad ne govorimo), netočno bi bilo kazati kako teži trendovskoj pomodnosti ili nekoj morfološkoj ažurnosti (stilsku uniformnost otprve i zauvijek izbjegava). Temelj njegova osjećanja i doživljanja jest izravnost, direktnost, opuštenost, predanost samim fenomenima, a iskustvo modernizma ga je naučilo relativnosti i razmrvljenosti vizura, disocijaciji i nekoherenciji mogućih polazišta. Tako on s jednakom prirodnošću pristupa i prvotno, nevino, naivno i eruditski, stilizirano, transponirano, služi se znanim i iskušanim tehnikama i oglašava nebrižljivo u odnosu na bilo kakva oblikovna načela. Drugačije kazano: umije se citatno, «metatekstualno», neomaniristički pozvati, primjerice, na Pollocka ili na Majakovskoga, ali se isto tako odlučuje reagirati ex abrupto, sirovo, grubo, kao da nikada nitko niije radio u toj disciplini, žanru ili tehnici. Naravno, danas in artibus više nitko ne ide «po stazi netlačeni», pa je i Tomislav Marijan Bilosnić kako mora svoje djelovanje postaviti u kontekst predaka i suputnika, kako svoje mjesto može naći jedino u znalačkom dijalogu tendencija i ekspresivnih potencijala.
Da barem donekle diferencira razne slojeve i svjetove, neko je vrijeme Bilosnić svoje slikarske radove potpisivao pseudonimom Sebastijan Bit. Međutim, i na području likovnosti bio je već dovoljno razgranat i polimorfan, a na spisateljskom polju ogledao se na parcelama najrazličitijih kultura, tako da nije čudno da je prostor konvergencije potražio u izazovu multimedijalnosti. Takvim nastojanjima možemo približiti i njegovo okušavanje u svojevrsnom ogranku vizualnog pjesništva, na stranicama «oslikovljene riječi», u stihovima praćenima oblicima i znakovima ikoničkog podrijetla, u kadrovima gdje se prepliću grafizmi i releji semantičkih denotacija (katkad i detonacija!).
Ciklus pjesama u slici okršten «Metamorfoze» nastajao je u odužem vremenskom razdoblju, a veliki broj invencija i realizacija potječe još od prije dva desetljeća. Daleki presedani nalaze se u kasnoantiknoj tradiciji «tehnopegnije» ili u baroknoj praksi «carmina figurata», a bliži mogući uzori u Apolinaireovim «kaligramima» ili u futurističkoj diverziji «parole in liberta» (oslobođenje riječi). Naravno, Bilosnićeve «preobrazbe» ne vode čistoći nekih od navedenih usmjerenja, a ponajmanje metodičnosti rješenja zasnovanih na korištenju isključivo tipografskoga repertoara. Dapače, ostentativnim ulaganjem osobnog rukopisa, inzistiranjem na individualnosti i neponovljivosti upisa, naš autor afirmira ekspresivnost postromantičarskog predznaka, a pluralizmom opcija i elekticizmom postupaka ulazi u okrilje postmodernističkoga senzibiliteta.
Nasuprot kaligrafiji istočnjačke (zenbudističke) provenijencije (tako popularnoj u razdoblju enformela), mimo estetizma kaligrama s početka dvadesetoga stoljeća (puristički i minimalistički sažetih) Tomislav Marijan Bilosnić smjelo i jetko znade zagaziti i u zabran «kakograma» (ružnih, rogobatnih, iskrivljenih ili perforsiran slovnih znakova). Grubost mu pritom služi kao protuteža tečnosti zapisa, kao novi izazov protiv ravnodušnosti ukusne skladbe, pitkosti konvencionalne recepcije. Njegov otpor, i napor, žudnja i glad, tjeskoba i strast, krik i bijes zajedno traže i nalaze registre bilježenja i pražnjenja akumuliranih psihičkih energija.
Doista, nije rijedak slučaj da je pjesnicima njihov medij bio preuzak i ograničavajući, pa su svoje emotivne ili imaginativne viškove prelijevali na područje likovnosti. Od Hugoa do Baudelairea, Michauxa i Lorke, preko naših Kaštelana i Ivaniševića, pa do suvremenika nam Parunove i Paljetka čitava je plejada majstora pera koji su se utjecali i kistu (ili makar tušu na vrhu istog pera). Tomislav Marijan Bilosnić to pak radi na specifičan način, i u rasponima što idu od pastelne nježnosti cvjetnih aranžmana pa do silovite nemimetičnosti drippinga, no punu mjeru svojega nespokoja nalazi u drastičnim kompozicionim preobrazbama riječi i obrisa, u drskim atrakcijama nejasnih mrlja i izričite plakatnosti. Njegove su «Metamorfoze» (dakle: «Preobraženja») svojevrstan oblik «čuđenja u svijetu», buđenja u kadru, žuđenja u Zadru.
Akademik Tonko Maroević
Trajče Kacarov, Vilma Jovanova i T.M. Bilosnić na otvaranju izložbe Metamorfoze u Štipu
