Bez srednje klase nema ni države

Zašto su svi dosadašnji politički projekti na ovom prostoru doživjeli neuspjeh? Zašto su obilježeni trajnim političkim ili ekonomskim krizama? Otkud toliki nesrazmjer izme-đu početnih oduševljenja i naknadnih razočaranja? Zašto vlakovi kasne? Zašto se spremnost na žrtvu cijeni više od spremnosti na kompromis?Sve dominantne ideologije i svi politički projekti ostvareni u posljednjih stotinu godina na ovom prostoru nisu bili demokratski. Svi veliki prevrati – 1918., 1945. i 1990. – bili su nacionalistički ili komunistički.

Ni jedan nije u pojedincu i građaninu, njegovu životu i nepovredivosti njegove sudbine i integriteta prepoznao najvišu vrijednost. Naprotiv, u pojedincu, tom ranjivom, neponovljivom i jedinstvenom subjektu vidjeli su utjelovljenje bezličnosti, statističku brojku, topovsko meso, poreznog obveznika, jaje koje treba razbiti da bi se napravio omlet, žrtvu čija tragedija postaje bitna tek kada osvane na popisu palih mučenika…Prva Jugoslavija bila je tipičan nacionalistički projekt. Ona nije bila zajednica građana zatečenih unutar određenog državnog okvira nego nacionalna država, po nekima jedne jedine, po drugima nekoliko nacija. Sukob o državnoj organizaciji koji je proizišao iz te dvojbe nametnut je kao prvorazredno političko i životno pitanje koje je društvo učinio nesposobnim za suočenje sa stvarnim civilizacijskim i ekonomskim prioritetima. Međuratne političke elite bile su tipični produkti istočnoeuropskog i srednjoeuropskog poimanja nacije kao organske jezične i kulturne zajednice i najviše političke i etičke vrednote, što ih je, dok su se iscrpljivale u borbi za dominantan ili autonoman položaj u državi, učinilo nezainteresiranima za napredak, demokraciju i građansko društvo.Druga Jugoslavija bila je komunistički projekt. Komunisti su, usprkos nepodnošljivoj poslijeratnoj represiji, započeli veliki pothvat urbanizacije, industrijalizacije i modernizacije. Spomenimo samo epohalno oslobađanje žene. Iako se razdoblje između 1950. i 1970. može smatrati najvećim civilizacijskim iskorakom koji je doživio ovaj prostor, komunistički režim nije mogao svladati sebi imanentnu nedemokratsku i autoritarnu narav. 

Time nije prouzročio samo svoju vlastitu propast, nego i propast svojih modernizacijskih i prosvjetiteljskih dostignuća.Pojava političkih stranaka, slobode govora i liberalizacije tržišta te legalizacija privatnog vlasništva nad poduzećima tijekom 1989. probudila je nadu u tranziciju postojećeg poretka u građansku demokraciju. Međutim, u prostor slobode nahrupio je nacionalizam i izazvao sveopću političku i moralnu regresiju. Tiho je preuzeo sve negativne osobine prethodnog režima (autoritarnost i ekonomski iracionalizam) i glasno se odrekao njegovih moralno neupitnih načela (etnička ravnopravnost).

Nacionalizmi su nastupili bez ikakve želje za kompromisom, štoviše, s lakoćom su odabrali rat, odnosno prihvatili ratni rizik. Rat je bio optimalno, vjerojatno i jedino sredstvo za ostvarenje njihovih ciljeva: uništenje međusobnih odnosa i uspostavu zasebnih monoetničkih država. Dva dominantna nacionalizma u tome su u potpunosti i uspjela. Hrvatski je obranom teritorija učvrstio državnu neovisnost i uklonio srpsku manjinu, a srpski se domogao znatnog dijela bosanskohercegovačkog teritorija odakle je uklonio hrvatsko i bošnjačko stanovništvo. Rat je razorio ionako krhke građanske vrijednosti i ojačao potrebu za utočištem u etničkom kolektivu, što je i bio najvažniji ratni cilj svih sukobljenih strana.Rat je za nacionaliste bio neka vrst uzvišene svečanosti – u superlativima kojima ga slave nedostaje samo izjava da je bio lijep – i važno uporište legitimiteta. Time je demokratska i racionalna narav legitimiteta preobražena u moralnu ucjenu. Učinak na demokraciju i kritičku javnost bio je poguban i omogućio je ekonomsko pustošenje, korupciju i rasulo pravnog poretka i sustava vrijednosti.Nestanak nacionalističkih vođa sa scene i obazriv, ali uporan, vanjskopolitički pritisak potakli su izvjesnu demokratizaciju i normalizaciju prilika. U novim, podnošljivijim okolnostima postalo je bjelodano da su se, po treći put u posljednjih stotinu godina, velika očekivanja suočila sa žalosnom stvarnošću, prvenstveno s nesposobnošću (ili nevoljkošću) političkih elita da omoguće realnu ekonomsku konjunkturu i svladaju autoritarno nasljeđe neučinkovitog pravosuđa i uprave i nedostatne zaštite ljudskih prava.

Nada da će uspostava zasebnih država, i režima posvećenih takozvanim nacionalnim interesima, omogućiti blagostanje i idiličan život rasplinula se kao i nada koja je polagana u prevrate iz 1918. i 1945. Jasno, uzrok neuspjeha nije tražen u autoritarnoj naravi komunizma i nacionalizma već u nedovoljnoj i nedosljednoj provedbi ishodišne ideologije. Nacionalisti govore o povratku tuđmanizmu, odnosno sabornom svetosavlju, kao što su i komunisti govorili o povratku lenjinskim, revolucionarnim vrijednostima.Riječ je kontinuitetu, o stotinu godina otpora građanskoj demokraciji. Mijenjaju se samo zastave, nazivi država, njihov teritorij i propagandni rituali, ali nedemokratska suština, poput zle kobi, ostaje jedna te ista i građaninu umjesto udobnosti i slobode nudi samo patnju, tjeskobu, siromaš-tvo i obilje laži. Nacionalisti i komunisti su progutali vrijeme i prostor i svojim vladavinama i svojim međusobnim sukobima.Od raspada Austro-Ugarske i povlačenja Turske, preko uspostave Prve Jugoslavije, tvorevina koje su u Drugom svjetskom ratu instalirale nacifašističke vojske, uspostave Druge Jugoslavije, sve do zasebnih nacionalnih država, sveukupna društvena, politička i intelektualna energija trošena je u potrazi za optimalnom državnopravnom i teritorijalnom organizacijom, odnosno pitanjem "koja država", a da se pritom zapravo nitko nije upitao "kakva država" bi to trebala biti i što je uopće ta, toliko spominjana i sanjana "država".Državnopravna povijest ovog dijela Europe nalikuje na anegdotu kojoj sam bio svjedokom. Jedan prijatelj je gotovo svakoga tjedna u svome stanu s neurotskom upornošću premještao namještaj ne bi li pronašao savršen, utopijski poredak ormara, fotelja i stolova. Iako je postizao nekad bolja, nekad lošija rješenja, uvijek bi ostajao nezadovoljan. Drugačije nije ni moglo biti jer je na raspored namještaja projicirao svoja unutarnja psihološka proturječja.

Kako god da ga je razmjestio, uvijek bi iznova ugledao jedan te isti namještaj, u jednom te istom stanu, unutar jednih te istih zidova i uvijek bi se iznova suočio s jednim te istim nesavršenim sobom.Tako su se i ovdašnje državnopravne promjene uvijek iznova suočavale s jednom te istom ekonomskom i socijalnom strukturom, jednim te istim oskudnim resursima, jednim te istim mentalitetom i s jednim te istim ljudima koji bi se čudili što ni najnoviji državno-politički projekt ne funkcionira kako su očekivali.Drugačije nije ni moglo biti jer za građanski liberalizam nije bilo ni socijalnih, ni ekonomskih pretpostavki. Sloj poduzetnika i intelektualaca koji bi ga po prirodi svojeg društvenog položaja i sklonosti trebali zastupati – poduzetnicima je u interesu sloboda trgovine, a intelektualcima sloboda govora – ili nije postojao, ili je bio zanemariv, ili su ga potisnuli represija i oportunizam. Gradovi i industrija bili su mali i nerazvijeni, a industrijalizacija i urbanizacija su zakašnjele i zbivale su se unutar autoritarnih determinanti komunističkog režima.Demokratizacija s početka 21. stoljeća omogućila je izvjesnu poduzetničku i intelektualnu slobodu, ali je i razotkrila da su poduzetnička i intelektualna elita egzistencijalno i klijentelistički ovisne o državnom proračunu ili drugim oblicima političke milosti. Na ovom prostoru, s nekoliko iznimki, praktično nije bilo neovisnih intelektualaca. U manjini su i poduzetnici koji svoje bogatstvo nisu stekli kao politički klijenti ako ne računamo vlasnike malih poduzeća i obrtnike koju uspijevaju opstati u sveopćoj administrativnoj i fiskalnoj nepogodi.

Velika većina intelektualaca sebe je doživljavala kao neku vrst nacionalne ili klasne avangarde koja ima "zadaću" služiti "narodu" ili "proletarijatu". Opsluživali su ovu ili onu političku opciju, ne nužno vladajuću, i nikada nisu predstavljali sebe same, a kada bi se takvo što i usudili, umirali bi u krčmi od tuberkuloze. Za neovisno intelektualno djelovanje nije ni postojalo tržište, a i mnogim intelektualcima je kritički odnos prema vladajućem režimu, odnosno političkoj ili nacionalnoj opciji kojoj su pripadali, bio nezamisliv. Istina, komunistički intelektualci hrabro su se suprotstavljali Aleksandrovu režimu, nacionalistički Titovu, no i jedni i drugi njegovali su slijepo nekritički odnos prema vlastitoj partiji ili naciji i tako ostajali u začaranom totalitarnom krugu. Drugim riječima, protiv jednog zla borili su se zastupanjem drugog, katkad još i većeg zla.U takvim okolnostima, s takvim nesporazumima i zabludama, između takvog čekića i nakovnja, demokracija i slobodno tržište, kao preduvjeti građanske slobode i blagostanja nisu imali šanse. To je uzrok naših neuspjeha. Nemoguće je izbjeći pitanje ima li nade. Ima. Ako u svijetu preživi ideja o ljudskom životu kao neupitnoj etičkoj pravrednoti, ako preživi ideja demokracije, vladavine prava i ideal građanina koji slobodno misli, slobodno trguje i kao samostalno i suvereno biće preuzima odgovornost za svoju moralnu i materijalnu egzistenciju – i ako nadahnute takvom političkom etikom prežive Sjedinjene Američke Države i Europska unija – tada će te ideje vjerojatno prevladati i na našem prostoru i dokinuti zlokobni kontinuitet patnje i neuspjeha. Tek sljedeći naraštaj doživjet će povlačenje autoritarnih ideologija i poriva na bizarnu marginu.

Foto: Goran Mehkek/CROPIX
Izvor: 21. stoljeće