Piše: Walter William Safar
Da, apatija je najveća sramota većine stanovnika ove divne malene zemlje isto kao i šutnja. Sve dok se svaki čovjek, bez obzira na rasu, spol i religiju ne solidalizira s potrebitima, s jedni-drugima neće nestati apatije i sramote kao i onih bešćudnih i pohlepnih političarki i političara. Jer ne zaboravimo njih upravo održava na vlasti vaša apatija i šutnja
Kada budete čitali ovaj članak ja ću biti daleko od ove malene divne zemlje. (To ne znači da neću navratiti koji puta, jer ljubav je odviše velika). I vjerujte mi na riječ, steže mi se srce, jer zaista volim divnu zemlju Hrvatsku. Možda je to predaja, ali tko sam ja da sanjam samo o pobjedama. Ja sam samo pjesnik kojemu je stih domovina, a pjesma čovječanstvo. Možda je ovo labuđi pjev koji će, ponizno se molim, probuditi iz apatije one kojima je i namijenjen ovaj članak. Pjevam ode slobodi i zemlji, i svakom čovjeku koji slobodu i zemlju smatra blagoslovom, a ne prokletstvom.
Nažalost, moram se složiti sa mišljenjem onog starog profesora kako stanovnici nisu zaslužili ljepotu kojom ih milosrdno obasipa ova divna zemlja. Nikada ne smijemo zaboraviti da je zemlja meso našeg mesa, kost naših kostiju i sjena naših postojanja te stoga zaslužuje više ljubavi i poštovanja čovječanstva. Ja nisam političar koji vam slatkorječivo nudi otrov već pjesnik koji vam nudi gorku istinu. Kada vam političari (HDZ-SDP s pripadajućim sateletima, kao i LS) slatkorječivo tepaju za vrijeme izbora sjetite se mudrih riječi Publije, laskav govor ima svoj otrov.
Da, ja sam vam otvorio srce u mnogim svojim člancima i poeziji. Odveo čitatelje do onog čovjeka u ogledalu ali izgleda da ljudi najviše bježe upravo od tog čovjeka u ogledalu. Zašto? Jer taj čovjek u ogledalu ne priznaje pohlepu i bešćudnost dekorativno umotanu u slatkorječivost i obećanja. Ne priznaje izgovore, ne priznaje apatiju, šutnju i egoizam. On ne voli ljude koji plivaju niz nihilističku struju dekadencije. Svaka čast pojedincima, poput glasnika slobode, vizionarskih osnivača nezavisnog portala Croative Net, Akademija Art, Index Hr… (Oni su simbol glasnosti), poput onih hrabrih i dostojanstvenih štrajkašica Kamenskog (One su simbol glasnosti), i poput rijetkih takvih časnih iznimaka koji znaju glasno kriknuti i makar na tren skinuti krinke bešćudnim političarima, poput županice Lovrić (ona je simbol pohlepe i bešćutnosti) i nažalost tisuća sličnih bešćudnih političara. Ipak, ako pogledamo čovjeka u ogledalu složiti ćemo se da većina stanovnika Hrvatske nije položila ispit demokracije.
Zašto kažem većina građana a ne naroda? Jer mislim i na manjine Srpske, Mađarske, Češke, Talijanske… Da, još nisam čuo niti vidio da je onaj pohlepni i bešćudni politički manipultor Pupovac spustio suzu za nekog siromaha, a vi? Nisam čuo da je srpska manjina stala uz radnice Kamenskog solidarizirajući se sa tim hrabrim ženama, a to znači da se nisu solidalizirali ne samo s radnicama Kamenskog već i sa svim pokradenim ljudima u Hrvatskoj, a nemojmo zaboraviti da siromaštvo kao i pohlepa ne bira ljude po rasi, spolu i religiji. Ali kada treba trubiti u srpske i ine trube i mantrati o ugrožavanju srpske manjine eto ti odmah Pupovca i njegove političke svite koja u svom životu nije pošteno zafrkala rukave i ništa pošteno napravila. Njima je u opisu posla samo laskav govor svojoj manjini, a ne zaboravimo da laskav govor ima svoj otrov. Da, srpska manjina nije položila ispit iz demokracije jer ne razumije da su im bliži po srcu i savjesti one radnice Kamenskog od slatkorječivih političkih muljatora, a to se isto odnosi i na ostale manjine.
A što je s većinskim narodom? Isto nije položio ispit iz demokracije. Zašto? Kako objasniti da u Zagrebu, milijunskom gradu, nekolicina časnih ljudi je stala uz hrabre štrajkašice Kamenskog. Čak se uz noge promrzlih žena više pasa lutalica privilo nego prolaznika. Zar je pas bolji prijatelj čovjeku od čovjeka? Kako objasniti da na trgovima gradova i kavanama ima više ljudi nego na prosvjedima? Kako objasniti da ljudi kukavno šaputaju da je bolje gledati svoja posla kada se zna da samo solidarnošću možeš položiti ispit iz demokracije i ljudskosti. Kada nas biblija uči da treba suosjećati s potrebitima to znači da je narod postao licemjeran jer za vrijeme badnjaka masovno pohodi crkve djeleći, kao konfete, dobročinstva da bi slijedećih dana u godini zatočio ta svoja dobročinstva u egoizam. Zar nije egoizam gledati svoja posla? Zar nije egoizam okrenuti glavu od prosjaka govoreći da se eto radi samo o profesionalnom prosjaku? Zar nije egoizam i licemjerstvo klanjati se upravo najvećim profesionalnim prosjacima – političarima? Zar nije egoizam zabijanje glave u pijesak i čekanje da netko drugi obavi posao za tebe? Kada bi ljudi bili solidarni kao što su egoistično apatični ova malena divna zemlja postala bi bajka i ne bi je napuštali mladi kao da u njoj hara kolera i kuga.
Kada slušam i gledam autocenzuirane novinare na HTV, NovaTv, RTL, Jutarnji list i mnogih drugih medija osjetim bol istine kao svoju bol, jer umjesto da služe istini oni služe onima koji gaze istinu, oni timane apatiju i egoizam umjesto da ih gone do u beskonačnost, kao najgore neprijatelje ljudskog dostojanstva. Da, mnogo je veći grijeh biti autocenzuirani novinar u slobodnom društvu od cenzuiranig novinara u diktaturi jer takvi istinu prodaju za sitne interese.
Niti umjetnici nisu ništa bolji, jer kako shvatiti da se ne čuje glas umjetnika kada se majka Umjetnost siluje od vojske zatočenika Platonove pećine, raznoraznih Tomića, Rudanica, Jergovića, Dežulovića, Pavičića… Umjesto da ti zatočenici Platonove pećine raznose svjetlost kao vrhovnu ljudsku vrlinu, oni je prikazuju kao neku bludnicu u bordelima svojih medijskih i političkih mentora. I zar nije izdaja umjetnosti što sve to mirno promatraju ostali umjetnici uhljebljeni u nacionalna kazališta i ostale državne jasle.
Zar nije izdaja zdravog razuma kada HAZU kukavno šuti brojeći dnevnice u hramu znanosti kao neki hladni bankarski službenici ili kada se glasaju samo kada treba timaniti svoje divovske taštine.
A što je sa civilnim udrugama? Kada slušam i gledam sve te silne udruge osjetim mučninu u želucu, kao da sam pojeo pokvarenu hranu. Opet naglašavam, čast pojedincima, ali većinom sve su to likovi gladni svijetla pozornice. Jer kako objasniti egoizam homoseksualnih udruga? Još nisam čuo i vidio da su homoseksualne udruge povele svoje lezbijke i pedere na prosvjed zbog kršenja ljudskih prava radnika. Nisam ih vidio da su bili uz radnice Kamenskog što samo znači da su osramotili dugu koja ljepotu dijeli sa svim ljudima na ovoj divnoj planeti. Da, nisam ih vidio da se solidiziraju sa Franaciškovićem kojeg je vlast zatočila u ludnicu zbog toga što čita bilbiju i odbija jesti neprirodnu GMO hranu. Nisam vidio ni čuo niti ostale udruge, kojima je izgleda više stalo do svojih kućnih ljubimaca nego do čovjeka. Nisam još vidio niti čuo da homoseksualne udruge organiziraju humanitarne akcije za siromašnu djecu, a eto htjeli bi usvajati djecu? Da, bez suosjećajnosti nema niti prave ljubavi, nema niti života.
Što je sa crkvom? Hvala Bogu ima divnih misionara čovječnosti koji skromno služe potrebitima ali što je sa zarobljenicima hijerarhije? Zašto ne izađu na ulice i stanu uz radnice Kemenskog. Zar to nije njihovo poslanje. Da bi bili u molitvama potrebitih moraju biti uz potrebite kada im je najteže. Ako kardinal u dvorani Cibone može stajati uz pohlepna političara koji laže i kada se križa, tada bi morao stajati i uz radnice Kamenskog. To nas uči jedna jedinstvena vjera u Boga. Jer nemojmo zaboraviti da je Isus bio uz potrebite. Nije se zatvarao u kamene dvore, svaki novi dan zahvaljivao bi svom Ocu tako što bi odlazio među potrebite, nije se usručavao staviti ruku na lice gubavca, svoj glas podario bi nijemom dokazujući da šutnja nije zlato već rđa koja izjeda vjeru gdje god je njegova noga stala apatije je nestalo dijeleći svoju ljubav, svoj božanski duh sa potrebitima podario je čovjeku svijetlost.
Ali što je s nama ljudima, zar smo zaboravili riječi Isusa? Netko će reći da je za sve kriv komunistički diktatorski sustav jer eto u gene ljudi ubrizgao je otrov apatije ali to ljudi moji ne stoji! Jer kako inače objasniti da studenti koji su rođeni u slobodnoj Hrvatskoj su apatičniji od svojih roditelja i djedova? Prije nekih mjesec dana bio sam na zagrebačkom Filzofskom fakultetu i malo popričao s studentima pitajući ih kako se osjećaju kada prosvjeduju samo zbog menze (poskupljene toplog obroka s 4 na 6 kuna?), a ne solidiraziraju se sa radnicama Kamenskog te ih upitah zar će čekati da starci i starice s kvragavim štapovima krenu ispred njih i zar nije njihova najveća sramota kada se zna da su studenti u diktatorskoj Jugaslaviji više prosvjedovali od njih? Jer, ipak, Hrvatska je slobodna zemlja priznali mi to ili ne. Nažalost, u njihovim očima vidjeh isti onaj odgovor kao i u većine stanovnika ove divne zemlje – beskonačnu apatiju. I upravo ta apatija tjera većinu stanovnika na bijeg od čovjeka u ogledalu – i to je poraz i to je sramota čovjeka, a ne prirode jer ova divna zemlja će i dalje sjati Božanskom ljepotom dok će ljudi sve više i više propadati zatvarajući se u svoje egoistične oklope. Uvijek govorim da je najveći domoljub onaj čovjek koji čini dobro drugom čovjeku i kada bi na taj način razmišljali ljudi u svim svojim domovinama svijet bi bio bajka.
Da, apatija je najveća sramota većine stanovnika ove divne malene zemlje isto kao i šutnja. Sve dok se svaki čovjek, bez obzira na rasu, spol i religiju, ne solidalizira sa potrebitima, sa jedni drugima neće nestati apatije i sramote kao i onih bešćudnih i pohlepnih političarki i političara. Jer ne zaboravimo da njih upravo održava na vlasti vaša apatija i šutnja.
Ako se ne pokrenete pravodobno bit ćete izbačeni iz igre s vremenom. (Napoleon Hill)
Foto: Authorsden.com
