Odavno je nestala utopistička vjera u prevratničku ulogu umjetnosti i u njezinu predodređenost da mijenja postojeći i stvara bolji svijet. Umjesto angažirana buntovnika, današnji umjetnik postaje introvertnim pojedincem koji se – izjašnjavajući se o potpuno internim problemima – odlučuje za strategiju neočitovanja bilo kakva stava o društvu u kojem se njegov rad odvija. Na drugoj strani i duhovna kriza 20. stoljeća, njegova rasna, klasna, religijska i svaka druga indiferentnost, nedostatak bilo kakve stožerne i mobilizirajuće ideje vodilje uvjetovala je stanje u kojem likovna umjetnost postaje u sebe zatvoreni autoreferentni sustav.
Geometrija je osnova na koju se sporadično vraća slikarstvo jer se ona može, uvijek iz različitih potreba, ponovno ispitivati.
Svi ovi radovi (…) ne demistificiraju samo stvaralački postupak, nego i samu geometriju – ona je uvijek bila vezana za mistifikaciju, redovito je podrazumijevala nešto transcedentno, onostrano, uvijek je bila ključ za ulazak u delikatnu duhovnost. Iza geometrije se danas više ništa ne krije, ništa uzvišeno ni transcedentno, nikakav skriveni sadržaj koji je s onu stranu predočenoga. Ono što danas može biti iza predočenoga jest semantika, literatura, paket sadržaja koji receptor donosi sa sobom.
Ivica Župan, iz predgovora kataloga
akademija-art.hr
