SIMBOLIČKA SUGLASJA
Ideja je znak stvari, slika je znak ideje, ona je, dakle, znak znaka – progovara o slici Umberto Eco, istovremeno upućujući na dublje razmatranje sižea slike. Proširivanjem polja razumijevanja onoga što nam slika kao medij pruža, moguće je doći do odgovora koji vode istinskoj spoznaji umjetničkog djela. Pitanja koja je nužno pri tom postaviti su : "što"; "kako" i "zašto".
Prepustivši se vlastitom nizu ulančanih uzroka, Andreja Dujnić je svoje kreativno utočište pronašla u uljanom slikarstvu. Poznato je da je povijesno utemeljena privilegija uljanog slikarstva njegova jasnost u korištenju boje i predstavljanju forme, što pogoduje realističnom pristupu i vjernom prikazivanju zbilje, što i je jedna od odlika Andrejinog umjetničkog habitusa. Ključ Andrejinog percipiranja stvarnosti, simbolički je transponiran u njene radove s motivima mrtve prirode. Svjesno ili ne, njeno slikarstvo, kako tehnikom, tako i tematikom, reinterpretira povijesnoumjetničku tradiciju od nizozemskih mrtvih priroda 17. st. do vangoghovski interpretiranih cvjetnih motiva. Elementi kojima umjetnica gradi svoje djelo, u motivski-tematskom smislu, su kompozicije sazdane od voća i povrća u kombinaciji s različitim "neživim" i "nepokretnim" predmetima, cvijeća u vazi, te osobnih interpretacija motiva vanitas. Motiv mrtve prirode tako postaje prostor sučeljavanja stvaralačke snage prirode, s jedne strane, te stvaralačkog čina umjetnice, s druge strane. S ciljem kreiranja vlastitih definicija ljepote, umjetnica daje do znanja da, kontrolirajući i uvjetujući stroge kompozicijske postavke prizora, istovremeno promišlja elemente harmonije i proporcija. Bez obzira na važnost motiva unutar zadane kompozicije, svaki je oblikovan jednakovrijednim minucioznim naturalizmom. Andreja uporno, slikarski, istražuje i poigrava se mogućnostima razvojne linije slikarstva utemeljene poznatim mitom o Pigmalionu ili anegdotom o antičkom slikaru koji vjernim prikazom plodova vara ptice, koje pokušavaju sletjeti na naslikanu granu. Pri tom, nije joj namjera dosljedno slijediti tradicionalni mimezis ili trompe l’oeil, već joj je želja izazivati percepciju opsjene u očima promatrača. Autorica to postiže primjenom intenzivnih do mjestimično prigušenih tonova boje, te balansiranjem između toplih i hladnih, te svijetlih i tamnih kontrasta, čime sugerira organičku formu i nepokretnost predmetnog svijeta kojemu je oduzeta životna energija, ali i naglašava sadržajnu važnost prednjeg plana slike. Pozadina je na taj način negirana u smislu trodimenzionalnosti, već je u funkciji isticanja deskriptivnog promišljanja motiva.
Višedimenzionalnost Andrejinog slikarskog sižea postignuta je drugim važnim identifikatorom njenog rada, a to je simbolika. Kompleksnost realistične obrade predmetnog svijeta složena je od forme i ideje, koja se u ovom slučaju, tumači kao značenjska i narativno-simbolička poruka motiva. Grozdovi i jabuke raspoređeni su na način kako bi točno odražavali zamišljenu igru opsjene, ali i kako bi metaforički progovorili o religioznoj simbolici grožđa i jabuci kao okruglom voću mladosti i besmrtnosti, koje simbolizira žensko načelo, ljubav, plodnost, snagu, obnavljanje, znanje, spoznaju i početak. Cvijeće je tu kao izraz snažnih osjećaja, te čistoće i tajnovitosti. Religiozne i alegorijske konotacije možda su najsnažnije izražene u autoričinoj interpretaciji motiva vanitas. Motiv lubanje, knjige, violine i svijeće moralna je poruka o efemernosti osjetilnog, ispraznosti materijalnog u odnosu na duhovno. Na taj način, simboli taštine postaju simbolom prolaznosti ljudske egzistencije, podsjećajući promatrača da sve je sanja pusta, sve umišljeni raj, a ti si harfa samo, kroz koju tuži svijet. Iskreni autoričin optimizam suptilno je izražen tek svjetlošću svijeće.
Komponiranjem predmeta, autorica slaže simboličke kompozicije, kako bi materijalnim ukazala na duhovne sadržaje, a koristeći mrtvu prirodu kao svoj slikarski siže, upućuje na stalnu i upornu umjetničku metaforu života.
Alma Trauber, prof.
Glazbeni gosti na otvaranju: Krešimir Marmilić, violina i Matija Štajcar, violončelo
Andreja Dujnić Jakovov je rođena u Sisku 1973. godine. Likovnim stvaralaštvom se bavi od rane mladosti. Godine 2005. stječe stručno znanje i zvanje kreativnog slikara, u Zagrebu, kod prof. E.R.Tanaya, akademskog slikara. Do sada je imala 2 samostalne izložbe; u Petrinji i Zadru. Sudjelovala je na brojnim likovnim radionicama i skupnim izložbama humanitarnog i donacijskog karaktera. Osim djela svjetovnog karaktera, autorica je i sakralnih djela, oltarnih slika „Sv. Josipa“ u Kraljevčanima, „Glavosijek Sv. Ivana“ u Peckom, te triptiha „Sv. Franje Asiškog“, „Gospe od Anđela“ i „Sv. Klare“ u P.Čuntićkom, te „Sv. Ilije Proroka“ u Petrinji, koje je donirala kao pomoć u obnovi ratom stradalih kapelica. Njezini radovi nalaze se izloženi u galerijama i privatnim zbirkama diljem Hrvatske i u inozemstvu. Živi u Petrinji.
Kontakt:
e-mail: andreja.dujnic@sk.t-com.hr
e-mail: andreja.dujnic@sk.t-com.hr
akademija-art.hr
