Pogledajte galeriju Ane Glažar!
Izložbu, u nazočnosti autorice, predstavlja Eugen Borkovsky.
Nesigurnost postojanja često se kompenzira fiksacijom na prostor kojeg uzimamo kao osobni. Ova situacija ima arhetipske osobine jer se od početka postojanja čovjek bori za pećinu, kolibu, nastambu. Kutak pod suncem ima u sebi dva najvažnija oslonca: psihički i fizikalni. Fizikalno, pojam se odnosi na kvadraturu prostora. Psihički, osjećaj pripadnosti određenom prostora unosi sigurnost. Svi tendiramo ideji gnijezda.
Pojmovi identitet i lokacija često se miješaju. Ukoliko smo osviješteni, te izuzmemo fanatizam nacionalnih ideja okruživanja bodljikavom žicom koja prečesto zauzimaju značenje osobne integriranosti u okolinu, još nam uvijek ostaje mikrolokacija koja podrazumijeva susjedstvo, ulicu, roditeljski dom. Dom je uvijek ugodno / neugodno polazište. Iako se fizički odvajamo od doma, svjesno ili podsvjesno ostajemo s njime u relaciji. Zamjenski dom može biti zadano ili izabrano mjesto prema želji ili slučajnosti. Sjećanjima ostajemo vezani za roditeljski dom pa nam se može učiniti da je to neko važno mjesto. Nerijetko se dogodi da psihijatar mora razotkrivati kako je to mjesto ishodište svih nesigurnosti.
Ideja propitivanja intimnog odnosa prema lokacijama koje su se dogodile iziskuje određenu drskost. Postavlja se protupitanje razglašeno kao mudrost: „Cvjetaj gdje si posađen“. Sintagma zvuči više kao utjeha a u sociopolitičkom smislu ima značenje administrativnog nemijenjanja ustaljenog. No takva zamka ne hvata kreativne duhove. Mjesta boravka potrebno je mijenjati jer se ona vremenom istroše. Istraživačko – nomadska situacija zahtijeva hrabrost. Uz malo spretnosti i snalaženja, pojedinac zapravo može preživjeti bilo gdje. Želja može imati snagu da se udomaćimo u sasvim neočekivanim ili čak neprijateljskim uvjetima.
Ovaj projekt progovara o dilemi izbora stalnosti ili nomadskog pristupa pojmu lokacije koja bi označavala „mjesto pod suncem“. Ana Glažar više puta mijenja stanište. Na svim je lokacija kreativna. No istraživački duh uvijek će joj ponovno natovariti kofere u ruke. Tako joj nomadska sklonost otkriva pripadnost osobama koje jedino tako mogu funkcionirati. Možda je dobro sklopiti dogovor s vlastitim nemirom i prihvatiti nomadizam kao oblik funkcioniranja.
Ovakva ili slična razmišljanja, dileme, premise su autoričina kretanja u vizualnu interpretaciju. Ana Glažar predstavlja crteže i lavirane crteže manjeg formata. Plasira ih na nekoliko načina. Neke crteže pretvara u objekte a nizu pridodaje oblike, čija je osnovica opet crtež ili slovni znak. Nemoguće je komentirati ove radove a da se ne upustimo u tumačenja znakovnog repertoara. Paralelno možemo razmišljati o autorskim i tehničkim postupcima umjetnice.
Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva. Tu nalazimo likove u rasponu obličja lutke, plišane životinje, djeteta. Uz njih su elementi karakteristični za situacije djetinjstva: rođendanska torta, kapice za proslave, lopte i igračke. Uporabljeno uvodi naraciju kao stripovski element. Neke radove možemo doživjeti kao isječke za crtani ili animirani film. Autorica nas u problematiku uvodi znakovljem a još više napisima. U ovoj fazi, projekt ima ideju osobnog propitivanja ali s neizgovorenim rezultatom. Dramatika i reskost prikazanih situacija govori nam o ozbiljnom doživljaju i određenom nezadovoljstvu.
Motiv joj je potreban kao polazište, kao bojno polje na kojem može izgovoriti intiman pa i negativni stav. Autorica kreira likove koje, unutar svakog formata a kasnije nizanjem radova, povezuje u cjelinu. Oblikovanje bića skoro da možemo usporediti s gestualnom žestinom jednog Baselitza iako su njeni okrivljenici oživljena bića nesigurnog identiteta. Okrećući se djetinjem, osobnim reminiscencijama i podražavanjem dječjeg slikopisma, ona gradi narativne kompozicije. Moramo uložiti napor kako bismo proniknuli u ovaj niz spojeva prošlosti i sadašnjosti. Slike aktera su reske i okrutne i pripadaju davnom sjećanju autorice. Za razliku od njih, natpisi, titlovi, prateći tekstovi izgovaraju stav iz recentne pozicije. Ona je u tekstovima blaga i rekli bismo ipak dobro odgojena što je u neskladu sa slikovnim doživljajem. Autorica oblike koje prikazuje stavlja u znakovite odnose. Likovi prenose umjetničine dileme. Njeni akteri uvijek se nekom obraćaju ili komuniciraju međusobno, direktno ili indirektno. Ana Glažar vizualno – narativnim situacijama označuje događaje slijedom kojih možemo locirati dom, djetinjstvo ali i drugačijost. Ovu seriju crteža može se prezentirati kao neke vrste dnevnik sa podcrtanim prevažnim događajima. Ponekad gestualno, ponekad sasvim pitomo, čak i na istom radu očitavamo odbljeske raspoloženja. Opskrbljujući radove tekstovima, ne dopušta promatraču potpunu slobodu. Rijetko je konkretna u izgovoru, radije daje indicije doživljaja. Određuje gabarite doživljaja. To i nije loše budući da usmjereni naslovi ne oduzimaju dojmljivost. Upravo suprotno! Užurbanim oblikovanjem aktivira pažnju promatrača.
Osnovni komunikacijski suodnos je na nivou sadašnje realnosti autorice i njene prošle realnosti filtrirane varljivom memorijom. Ona je čas u djetinjstvu, čas u mladalačkoj zrelosti. Ovo prelijevanje trenutaka događa se tijekom kreativne igre sasvim spontano, oslobađanjem autoričine osobnosti. Dok bi djetinjstvo željelo pustiti krik nezadovoljstva zrelost ne dozvoljava krik već samo izgovor i komentar. Ovaj postupak zapravo dopušta njenoj sumnji da propita vlastito biće i vlastitu poziciju. Jer, sumnja je oznaka promjenjivosti. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene.
Strategija ovog projekta signira odnos „Bijele kocke“ i životnog prostora. Ana Glažar osim što galeriju, izložbeni prostor doživljava kao Bijelu kocku, pojedine radove utješnjuje u izoliranu bjelinu. Nekim crtežima oblikuje staništa: postavlja ih u kutije, neke na rubove kutija. Bijela kocka je dva puta na upitu. Autorica ponekad dopušta slučajnost putanji pigmenta u mediju vode pa dojam rešetke definira prizor. Neutralni prostor, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, postaje definiran.
Za razliku od ideja Cobre, i npr. iskaza Karela Appela, ovdje je aktivizam manje prisutan već je važniji osobni iskaz bez obzira što može biti i univerzalan. Ovu spoznaju možemo nazrijeti i na ovim radovima. Tu je niz likova sa započetim akcioniranjem bez definicije. Tu je iluzija ograda, krletki u koje se pokušavamo sakriti. Autorica ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja. Osobni doživljaj je ponuđen ali namjerno nije oblikovno opterećen definicijom. Ponuđena je interpretacija. Ona likovnim sredstvima prati vlastiti proces u kojem se ponire služeći se likovnim obrazovanjem i iskustvom, služeći se instinktom i memorijom. Njeni likovi su djetinje osamljeni. U grupi nemaju emocionalne komunikacije. Osjećaj samoće vraća nas nomadskom razmišljanju.
Čin interpretiranja doživljaja ona izgovara na razmeđi cinizma i alegorije. Oslanjajući se na sjećanje i hrabrost priznanja, evocira povezanost memorije i lokacije. Monotonost je iskomadana promjenom smisla / situacije a time i lokacije. Ili promjena lokacije inicira sinergično zbrajanje stabilnosti. Memorija može biti suputnica sigurnosti, samosvijesti. Mijena može poduprijeti sigurnost a potaknuti ranjivost. Čini se da Ana nije sasvim uvjerena u kojoj je mjeri potrebno žaliti, a koliko je potrebno – štoviše, neophodno – napuštati staništa i potražiti novu situaciju koja u naš život donosi svježe impulse. Na rubu moguće ilustracije, ovi radovi ne pripadaju uprizorenju nekog prepoznatljivog sadržaja bajke već su dio asortimana osobne pripovijesti koja se još uvijek gradi. Ona zapravo na glas, vizualno razmišlja. Sigurno je da ona nije osoba sjedilačkog načina života. Ona pripada nomadima, no konvencionalni zakoni dovode ju do nesigurnosti. Nesklad između dojma pomalo zloćudnih figura i izgovorenog vapaja individualizacije očit je. Njene figure nisu sretne, nisu mirne, one propituju, angažirane su. Uvijek na osobnom planu koji gravitira općem. Prepoznatljivom u traženju identiteta pojedinca, ukoliko se toga promatrač još može prisjetiti. Tu je i dramatika ovih radova najglasnija. Autorica se oslanja na iskrenost promatrača i njegovu moć percepcije. Jer nije svima sve isto: svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana a potraga za spoznajom je izložena stalnoj interpretaciji i reinterpretaciji. Ovi radovi svojevrsno su čistilište veoma blisko nomadskoj skali vrednovanja datosti života.
Eugen Borkovsky
Ana Glažar je rođena 1981. godine u Rijeci. Diplomirala slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Sudjelovala je na mnogim izložbama u Hrvatskoj, Italiji, Srbiji i Njemačkoj. Član je Udruge Plus i Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka te od 2006. surađuje sa talijanskim dizajnerskim studijom Imegadito za koji kreira igračke i ilustrira. Suvlasnica je studia GRM koji se bavi grafičkim i web dizajnom. Jedna od dobitnica likovne nagrade "Ivo Kalina" za najbolju izložbu u gradu Rijeci tijekom 2009. godine. Živi i radi u Rijeci.
05.05.2010.
