Čakovec – Smiljana Brezovec Meštrić: Prolaznici

Centar za kulturu Čakovec, Čakovec
Smiljana Brezovec Meštrić
PROLAZNICI
od 23. 02. do 08. 03. 2012.

Pogledajte galeriju fotografija!

Predgovor i otvorenje: Ksenija Kipke

PROLAZNICI
Svaka je izložba prigoda za promišljanje i diskurs. Što se, kako se i zašto se radilo. Dokle se došlo u kontekstu osobnih nastojanja i globalnih mogućnosti. Izloženi radovi, izborom, postavom, vizualnom informacijom, umjetnikov su zalog diskursu s publikom. Tekst koji čitate mali je doprinos toj komunikaciji toliko bitnoj za događanje umjetnosti.
Kad bismo što, kako i zašto, Smiljane Brezovec Meštrić, probali sažeti u jednu rečenicu, ona bi možda mogla glasiti ovako : Kako samu sebe ispričati u priči oblikovanoj glinom. I očekivano ta nam rečenica ni izdaleka ne bi bila dovoljna, ali za početak ona je sasvim točna.

KERAMIKA

Prvo što mi se čini bitnim u ovom mojem promišljanju Smiljaninog rada i izložbe, je medij keramike. Danas je doista deplasirano misliti o keramici kao isključivo o posudi. Jer ako glinom oblikujemo i mislimo upotrebni ili dekorativni predmet koji ćemo potom ispeći, keramika ostaje samo materijal. Ako ćemo, međutim, glinom oblikovati svoju misao, u postupku koji će biti dugotrajan, fizički zahtjevan, prljav, po zdravlje opasan, krajnje neizvjesan, ako ćemo poštivati zahtjevnu gramatiku i sintaksu kemijskih i fizikalnih zadatosti materijala, izazivati čaroliju eksperimenta, biti spremni slušati što nam glina govori…, u tom će slučaju keramika biti magični medij kojim smo oblikovali skulpturu, instalaciju, objekt (svoju misao). Na ovoj izložbi nema posuda.
Izložba predstavlja autoricu kao kiparicu koja koristi medij keramike da bi svoja kompleksna razmišljanja oblikovala rukama do laktova u zemlji, koju će kasnije prepustiti vatri i ostalim elementima, a na kraju opet preuzeti inicijativu i finiširati aplikacijama od boje, linije i teksta, da bi priča koju toliko voli bila ispričana. Jer autorica voli priču.
PRIČA
Ako pogledamo naslove izloženih radova (Sve na svijetu samo mijena jest, Platonove perle, Kvadratni metar moje prirode, Mali noćni razgovori…),postaje očito da bez obzira na medij (koji time ne postaje manje važan), smisao svakom pojedinom radu daje priča. Ona je refleksivna i asocijativna, općeljudska i duboko intimna.Ona je zapravo jedna, a svaki je rad njena epizoda. Priča je autoričin kontemplativni svijet. A taj svijet je bogat, jedinstven, neponovljiv. Sklonost priči uočljiva je činjenicom doslovnog pisanja po glinenoj podlozi. Ispisani tekst oscilira od biblijskih citata, preko novinskih isječaka do popisa za kupnju. I bez obzira na njegovu nesumnjivu egzistencijalnu metaforiku ozbiljnog ili ironičnog predznaka, ponekad tekst kao ispisana cjelina djeluje više dekorativno nego značenjem. Riječi i rečenice zapravo su crne linije zapletene na gruboj strukturi glinene površine, intimna ispovijed ugljene olovke neuništivoj zemljanoj podlozi. Ali opet, kad tekst iz dnevnog tiska zauzme mjesto molitve (Odred za obred), a shopping lista postane mantra (Memento), dogodi se sraz teksta i konteksta znakovitog učinka. Ona druga, puno snažnija priča, nije ispisana riječima. Naznačena je u sukobu ili skladu oblika, boje i asocijativnih naslova. Upravo takvi naslovi otvaraju beskonačne mogućnosti tumačenja smisla oblikovanih cjelina. A tu smo ponovno u priči. Priči koja postaje monumentalna i od egzistencijalne igre postaje egzistencija sama. To se osobito odnosi na Kvadratni metar moje prirode.

IGRA

Osim asocijacija, neke priče su više taktilne prirode, pozivaju na dodir, promjenu, intervenciju. Zamišljene kao interaktivna igra, traže uvijek novu kombinaciju punog i praznog, svjetla i sjene, izazivaju gledaoca ne samo na mentalnu, već i fizičku reakciju u težnji ka dovršetku mada je unaprijed jasno da tako nešto ne postoji  (Sve na svijetu samo mijena jest). U tom i nekim drugim radovima (Platonove perle, Crveni kvadrat…), a, ako malo bolje razmislimo u velikoj većini Smiljaninog opusa, poziv u priču zapravo je poziv na igru. Jedan od najvećih izazova, ali i najveće bogatstvo autorice je upravo sposobnost igranja, elementarne djetinje igre, kreativne i uvijek drugačije, ponavljane a opet različite. Tu međutim  treba primijetiti da sloboda, inherentna igri nikad ne izlazi iz strogo zacrtanih okvira (pravila), najčešće kvadratnog oblika. Dominacija geometrije kvadrata i kruga vrlo je uočljiva. Ti samopostavljeni limiti vlastitog svijeta više su obrana nego ograničenje, oni određuju granice autonomije osobne slobode a time i sigurnosti. Ali opet, upravo su ti strogi kvadrati, elementi vrlo estetizirane igre (Sve na svijetu samo mijena jest, Mali noćni razgovori, Crveni kvadrat, Memento), upravo oni pozivaju na interaktivan odnos s publikom.
OBLIKOVANJE
Koliko god nam se možda čini da autorica svoje teme (priču i igru), oblikuje u strogim okvirima uredno posloženih kvadrata, koliko god se ta apstraktna geometričnost nameće možda kao primarni estetski kriterij, ipak umjetnica nas uvijek vraća u figuraciju, naglašavajući tenziju (misao), u međuprostorima oblika i smisla. Time ostavlja prostora za mentalni i emocionalni diskurs s publikom, što je uostalom i namjera i smisao izložbe.
Okruženi smo skulpturom, objektima u prostoru ili na zidovima, instalacijom. Pozvani smo na šetnju, igru, zaintrigirani pričom. Nekoliko posljednjih radova, međutim (Igram se linijom, linija se igra sa mnom, Kvadratni metar moje prirode, Prolaznici), predstavlja pomalo drugačiji pristup oblikovanju, ukazuje na novi aspekt promišljanja i medija i igre i priče. Nova koncepcija donosi usredotočenost na temu bez suvišne naracije, jednostavno oblikovanje fokusirano na osnovnu, jasno izraženu ideju. Priča koju autorica razvija tako je svedena na svoju bit, igra dovedena do vrhunca. Jer svaki je crtež ili pismo zapravo linija u različitim manifestacijama igre, svaka glina zapravo je prah na koji se svodi naša egzistencija, a prolaznost sastavni dio vječnosti. I bez obzira što kvadratura i dalje postoji, svedena je na primjerenu simboliku (zemlja, ogledalo, tlo), a ne na zaštitnički ili ograničavajući okvir. Osobito je to vidljivo u Prolaznicima, koji su zaista i doslovno iskorak iz okvira, a u odnosu na kontekst, možda i prvi korak u neizvjesno.
PROLAZNICI
Radi se o instalaciji koja se slobodno razvija u prostoru, bez kvadratnih okvira, bez tekstualnih opterećenja. Virtualna publika slobodno korača, zastajkuje, vrluda, bez straha od krivog smjera, neopterećena očekivanjima drugih, hrabro se događa. Hrabri koraci jesu keramičke cipele raznih veličina, modela i broja, jesu iznošene i nove, muške ženske i dječje, ali oni su prije svega metafora čitavog umjetničkog opusa pred nama. Slikovita priča o razvoju umjetničkih nastojanja i mogućnosti, ispričana korak po korak, iskreno i pošteno, ali prije svega sa uzlaznom putanjom.
Ksenija Kipke

Marijan Meštrić

Akademija-Art