Čakovec – Robert Wrana: Vuprem oči

Vesna Makovec, Centar za kulturu Čakovec
centar-za-kulturu-cakovec@ck.t-com.hr

Izložbeni prostor, Centar za kulturu Čakovec
uz 38. Majski muzički memorijal „Josip Štolcer Slavenski“

izložba slika
Robert Wrana
Vuprem oči
od 10. 05. (u 19.00 sati) do 15. 06. 2011.

Pogledajte galeriju radova!
Otvorenje izložbe: Petra Vidović

Program:
Voda zvira
Rugalica
Zelena dobrava
Izvodi: Pjevački zbor «Josip Štolcer Slavenski» Čakovec
Dirigentica: Senka Bašek-Šamec

U Centru za kulturu u Čakovcu postavljena je izložba Vuprem oči, čakovečkog umjetnika Roberta Wrane. Izložba je nastala kao studija skladbi Josipa Štolcera Slavenskog korz koju se prepoznaju međimurski motivi okupljeni u snažne cikluse zgusnutih pejzaža i pjesničkih slika. (Zvira voda, Vuprem oči, Sunce i Mesec, Perunike, Mura i Drava, Zima (Megle), Zima (Pepelnica), Zima (Sunce).) Za izložbu su odabrani samo neki ciklusi kako bi se osjetio zanos kojim je umjetnik razrađivao pojedine motive. Glazba je poslužila samo kao inspiracija, kao i Međimurje – u kojem i Slavenski i Wrana pronalaze i početak i kraj – i cijeli jedan život između.

Vuprem oči

Izložbi Vuprem oči, čakovečkog umjetnika Roberta Wrane, dodajemo još jedno važno obilježje – zamišljena je u sklopu Majskog muzičkog meorijala na glazbu Josipa Štolcera Slavenskog. Tako je razmišljanje o izložbi kao cjelini, kao priči koja nije samo skup umjetničkih radova i inspiracija već jedan promišljen svijet u kojem radovi imaju svoju likovnu egzistenciju, prošireno kontekstom izlaganja i percepcijom publike.
Radi se o dva iznimna umjetnika koji su svojim stvaralaštvom zadužili Međimurje. Slavenski, kompozitor koji je odrastao ovdje i radio u Beogradu, često se oslanjajući na glazbenu baštinu rodnog kraja i Wrana, rođen u Zalaegersegu u Madžarskoj, koji je svoj život i stvaralački rad vezao uz Međimurje.
Majski muzički memorijal održava se ove godine 38. put, simbolično, u svibnju oko rođendana Štolcera Slavenskog. Ciklus Pjesme moje majke Slavenski je napisao inspiriran međimurskim napjevima i upravo njih Wrana uzima kao svoje polazište.
Likovno rješavanje glazbene teme zahtjevan je posao. Wrana je u skladbama pronašao zajedničke motive, krajolik i ritam koji su bliski njegovom biću. Upravo taj zajednički prostor u kojem se i Slavenski i Wrana identificiraju – pejzaž, ljudi i emocije – stvorili su inspiriraciju za nove radove. Wrana nije zapao u deskripciju, naprotiv, radeći u ciklusima, skladbe Slavenskog rastvara i razvija u slikama preuzimajući njihovu dinamiku i ekspresivnost; nije zastao na doslovnim i banalnim motivima, nije krenuo portretnom ili narativnom logikom, on je pjesničke slike rascrtavao i raspisivao dok nije došao do čistih likovnih odgovora, koji su slobodni i funkcioniraju samostalno.
Slušajući glazbu Slavenskog, slikao je od ljeta do kasne jeseni. U stvaralačkom zanosu nastalo je sedamdesetak radova koji bi se mogli grupirati u nekoliko tematskih cjelina (Zima, Zvira voda, Sonata, Mura i Drava, Vuprem oči). Iako zamišljene kao predlošci za ulja na platnu, ove slike nisu prešle na velike formate ulja očuvavši time žustrinu i energiju neproračunatog reagiranja. Njihov je potez brz i često nedovoljno gust da prekrije podlogu, koja na mjestima izbija uvodeći prozračnost. Sve su slike nastale u tehnici tiskarske boje na mat ili glanz papiru. Radi na starim plakatima, ali ih ne koristi u popartističkoj ili dadaističkoj maniri, od njih uzima samo boju podloge kao koloristički leit motiv. U pojedinim slikama, gdje gustoća premaza to dopušta, zarezuje površinu boje, tretirajući tako i taj tanki nanos poput plitkog reljefa (Sonata, Zima,Trave, Mura i Drava). Takve zareze koristi paraleno sa širim potezima kista gdje grebanje otkriva podlogu ili sloj boje ispod nje, dajući odabranim plohama drugačiju strukturu. Nekoliko je slika riješeno akvarelno gdje fascinaciju vodama i zrakom pokušava materijalizirati u postupku (Vuprem oči, Zvira voda).
Kako bi izložba imala tečnost i lakoću izvedbe, odabrano je samo nekoliko tema koje su u duhu slikarske. Drugačije od njegovih ulja, monotipija i keramike – postupkom koji ne mari za stiliziranu simboliku kakvu gledamo u njegovoj grafici ili pak zaobljene trbušaste volumene instrumenata, golubica i konja koje prepoznajemo u njegovoj keramici – on bira treperavu slikarsku tehniku s namjerom da slika Muru i Dravu pa čak i na slikama gdje ih nema. Slikarski postupak kao da mu je osigurao da zadrži lebdeće i tekuće stanje naših voda, omogućuje mu da krene u apstraktno, oslobođeno priče iz koje je ostao samo motiv – i to često samo u naslovu. Na slikama kao da nema zemlje, nema čvrstog stanja – oslikane su dvije vode, magla, zrak, nebo, zvijezde i strujanja prirode. Iako ne nalazimo tlo, to ne znači da slike nemaju svoju težinu, ona je sadržana u njihovoj energiji, istoj onoj kojom glasovi u prvim fortissimo taktovima zborske pjesme Voda zvira dramatičnom sjetom osvajaju slušatelje.
Ekspresivan u potezu, očaran glazbom koja ga vodi u mekana mjesta memorije i vizura Međimurja, u gotovo svim ciklusima koristi plavu i zelenu, esencijalne boje ovog umjetnika. Upravo u snažnom ciklusu Zvira voda kao i u Sonatama koje su potezom smirenije i u kojima prepoznaje pentatoniku koja ga nadahnjuje za estetiku blisku dalekoistočnoj, nijansiranjem plave i zelene stvara glazbu.
Različit od njih je ciklus Zima (Pepelnica 1, 2, Zima 1,2 i Zimsko sunce) gdje je voda kristalizirana u zraku i magli i gdje je boja toliko reducirana da se bjelina može udisati. Raslojavanjem glazbe od Pepelnice Zaručnice i fašničkih povorki ostao je samo apstraktni zimski pejzaž. U većim ciklusima može se jasno vidjeti kako se slikarska ideja razvija. U slikama Zima 1,2 i Zimsko sunce od Pepelnice je ostao samo puni krug postavljen u gornji dio slike koji je kadar odrezao. Boja je utrnula i izblijedila, Pepelnica se pretvorila u hladno sunce.
Izložba je nastala u glazbenom okviru koji je otkrio najitimnije prostore zavičaja, toplinu i boje u kojima je Wrana našao lakoću slikanja i to ne onakvog kakvo nudi objašnjenja i koje se zadržava na nebitnom, on je gledatelja pridobio u atmosferi, dopustio mu da se prepozna. Glazba je poslužila samo kao inspiracija, kao i Međimurje – u kojem i Slavenski i Wrana pronalaze i početak i kraj – i cijeli jedan život između. Wrana je ostvario jednu cjelinu, omogućio novim radovima da budu zasebni i potpuni. Naslov izložbe preuzet je iz narodne pjesme Vuprem oči, koju Slavenski nije obradio, ali koju zborovi u dalekim zemljama pjevaju, prenoseći jedan pokret očekivanja i nade međimurskog čovjeka koji čvrsto stoji na zemlji i sanjarski gleda prema nebu. Upravo tako Wrana upire oči u svoje Međimurje, njegovu melediju i zakutke iz sjećanja i, slika, slika.
Petra Vidović, povjesničarka umjetnosti

Robert Wrana rođen je 1943. godine u Zalaegerszegu (Mađarska). Završio je likovni odjel Pedagoške akademije u Čakovcu 1966. godine. Samostalno izlaže od 1978. godine i sudjeluje na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Djela mu se nalaze u mnogim javnim prostorima Međimurja i šire. Radio je kao likovni pedagog u osnovnoj školi. Član je HDLUM-a.

Akademija-Art.hr
05.05.2011.