46. zagrebački salon / primijenjene umjetnosti i dizajn
„Rukopisi novog doba“
14. svibnja – 3. lipnja 2011. godine
Press konferencija za novinare:
petak, 13. svibnja u 12 sati, Gliptoteka HAZU (Dvorana I), govoriti će: dr.sc. Ana Perajica (kustosica), Ivana Bakal (ravnateljica), Darko Fritz (likovni postav), Ivan Klis (vizualni identitet)
Otvorenje Salona:
u subotu, 14. svibnja 2011.
u 12 sati, Gliptoteka HAZU, Medvedgradska 2, Zagreb (dvorana I)
u 14 sati, Izložbeni prostor Hrvatske pošte, Jurišićeva 13, Zagreb
Zagrebački salon, jedna od najstarijih domaćih izložbi recentnog vizualnog izričaja, ove se godine održava 46. put. Godišnji pregled najboljih radova iz čitave Hrvatske posvećen je ove godine primijenjenim umjetnostima i dizajnu a organizira ga ULUPUH – Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti.
Salon će se održati od 14. svibnja do 3. lipnja u tri izložbena prostora: središnja izložba
RUKUPISI NOVOG DOBA bit će postavljena u prostorima Gliptoteke HAZU (Medvedgradska 2) i Izložbenom prostoru Hrvatske pošte (Jurišićeva 13). Tu će se predstaviti
42 rada 39 autora ili grupa autora koji reprezentiraju područje primijenjenih umjetnosti u širokom rasponu od grafičkog i produkt dizajna, preko fotografije i videa, do dizajna tekstila i metala, kaligrafije i aranžerstva. Uz ovu izložbu, u
Galeriji ULUPUH (Tkalčićeva 14) moći će se pogledati izložba radova pozvanih eminentnih hrvatskih umjetnica pod nazivom ŽENSKO PISMO, na kojoj će sudjelovati Lala Raščić (Put u kutiji), Renata Poljak (Sjećanja (Tito, tata)), Tina Gverović (Pustjerna) i Neli Ružić (Materinji jezik).
Svečano otvorenje Salona održat će se u subotu, 14. svibnja u 12 sati u Gliptoteci HAZU (dvorana I), te potom, u 14 sati, u Izložbenom prostoru Hrvatske pošte (Jurišićeva 13). Tu će se održati i razgovor s kustosicama i članicama ocjenjivačkog suda (dr. sc. Ana Peraica, dr.sc. Suzana Milevska, dr. sc. Asja Mandić, Nataša Petrešin – Bachelez, Ivana Bago) te objaviti nagrade Salona: Velika nagrada, tri jednakovrijedne nagrade te nagrada za najboljeg mladog autora do 35 godina. Ocjenjivački sud Hrvatske sekcije AICA-e dodijelit će svoje priznanje.
Blanka Petrinec, Poruke
RUKOPISI NOVOG DOBA
IDOLATRIJA I TEKSTOLATRIJA
(Uvodni tekst u katalogu Salona: kustosica i selektorica dr.sc. Ana Peraica
Kako je i sama tema Salona bila pismo, trudila sam se dobro pročitati svu poštu, s namjerom da ulovim dublju poruku Salona. Između ostalih pisama, sjetnih i vedrih, optužujućih i laskavih, jedan autor je tvrdio kako je upravo tema sasvim irelevantna za suvremeno doba, napose za Hrvatsku, zemlju koja je počela duboko roniti po (ne samo vlastitome) dnu. Komentirao je kako se radi o bijegu, eskapizmu u sasvim nebitne teme i naveo čitav niz još blesavijih primjedbi. Nije da me kao aktivistkinju taj komentar nije dotakao. Uistinu, negdje u mom uvodnom tekstu koncepta moglo se pronaći poprilično tema koje reverberiraju retro-estetikom, konotiraju melankoliju svijeta, u kojem jedna sasvim obična, gotovo banalna vještina koju ovlada i dijete, nestaje. Nestaje dakle nešto banalno i uistinu se postavlja pitanje da li se banalnome može posvetiti najveća godišnja selekcionirana izložba u Hrvatskoj?
Danijel Srdarev, Umjetnost za djecu
No već u samom početku definicije te banalnosti, nisam bila svjesna da li nestankom rukopisnog nestaje i nešto što je idealan dio odrastanja, dio nasljeđa, dio kulture ili cijele civilizacije, ili pak tek puki dio prakse samoga čovjeka, koji više ima veze s nekom mehanikom ruke – slično hodanju – u kojem je krajnji rezultat kržljanje ruke… No, kako je Zagrebački salon ove godine dopao umjetnike primijenjenih umjetnosti u kojima je rukopis imao sasvim drugačije značenje nego u praksi distribucije teksta, nadala sam se sasvim drugačijim odgovorima, onima koji govore o opstanku, adaptaciji, modifikaciji… banalne vještine u neke nove kulturalne i civilizacijske matrice.
Davorka Tumpić, Uhvaćeni plijen
I u samoj postavci natječaja direktno se sugeriralo kako alternativno i sasvim suprotno od vizualne kulture, u koju spadaju i primjenjene umjetnosti, postoji i neki drugi svijet, onaj teksta i literacije. Tome nas uči i povijest umjetnosti, koja kao disciplina nadgrađuje svijet slika meta-tekstovima, bilo u smislu povijesnih prijemosnica ili komentara i interpretacija. No, upravo ta gradnja sustava vrijednosti formirala je dugoročno hijerarhiju u odnosu teksta i slike. Naime, svaka je interpretacija tek parazitska poruka, koja ne bi ni postojala da nije vizualnih artefakata. I štoviše, postoje dublje, čak i filozofijske pretpostavke kako vizualno služi kulturalno zaostalijima, nepismenima, dok u tekst mogu proniknuti rijetki, kroz dugo vrijeme razvoja civilizacije. Povijest urbane skulpture tako se veže upravo uz nepismene mase koji ne mogu čitati svete tekstove, a slične teze daju se naći i u suvremenim interpretacijama utjecaja fotomontaže u 2. svjetskom ratu u velikoj i većinski nepismenoj Rusiji. I medijske teorije rado će prigrliti ove interpretacije i postaviti vizualnu kulturu kao osnovu popularne kulture, dok će tekstove proglasiti elitnima.
Eta Linčir, Uglata ogrlica
No, primjenjene umjetnosti oduvijek su baratale tekstom, bilo na način ispisa imena umjetnika, njihovih gildi ili kao dekoraciju, a nešto kasnije i sami vizualni umjetnici počinju koristiti tekst kao vizualni element. Tako još od doba Moderne tekst emancipirano ulazi u vizualnu kulturu, kroz kolaže i fotomontaže, ali i slikarske i skulpturalne radove. Ipak, kultura i dan danas teži razdvojiti tekst od slike, najčešće superimponirajući tekst samoj slici, u vidu anotacije, razjašnjenja, interpretacije.
Kuna Zlatica, Glazbeni zombiji
Ipak, ono što ćemo vidjeti na ovoodišnjem Salonu nisu tekstovi, već uistinu – slike, vizualni artefakti, koji ovaj put progovaraju o slovima i riječima. U tom pogledu Salon je, osim što je po prvi puta i sam tekstolatrijski, to jest – on se izražava radije kroz tekst nego slike, dok istodobno funkcionira u medijima slika, te tako opet djeluje i – idolatrijski. Unatoč teorijskom razdvajanju i pokušajima tekstualne povijesti da se odmakne od vizualne, koristeći se temeljima antičke filozofije, i ovaj Salon opet će pokazati preplete teksta i slike i to na nekoliko nivoa; kada tekst postaje slikom no i kada slike postaju tekstom, a zaći će i u mnogo dublje razlike.
TEKST ILI SLIKA?
Tema Salona, dakle, postavljena je u vidu formalnog pitanja primjene aplikacija rukopisne matrice, u smislu nesavršene mehaničke replikacije, rukotvorine koja u sebi neminovno sadrži i grešku, obzirom je djelo čovjeka koji i sam postaje greška u svijetu savršenih replika. Na ovo metodsko, radije nego stilsko pitanje, umjetnici su odgovorili uistinu širokim spektrom primjena i mogućnosti korištenja rukopisa u društvu koje je odavna nadišlo i mehaničku reprodukciju i zašlo u doba još prefektnijih replika, klonova, i u društvo stereotipa. No, upravo ta stereotipizacija teksta, njegovo pretvaranje u čitke i jasne fontove, izbacila je u prvi plan problem ne rukopisnoga, već radije greške ponavljanja. Izumljivanjem novih i novih strojeva, i rukopis se mijenjao, postajao brži i neuredniji, no i počeo mimicirati mašinske ili digitalne fontove.
Lydia Patafta, Odol
RUKOPISI
I sam Salon postavljen je na način da progovara o tekstu u doba stereotipa no i u doba hipertekstualnosti. On je izgrađen oko vlastite narativne linije koja nije povijesno kronološka, već radije konceptualno dekonstrukcijska. Njene teme vidljive su, osim u samom postavu, i u ovom katalogu, koji nije složen abecednim slijedom imena izlagača. No čitatelj kataloga daleko od toga da će moći doživjeti cjeloviti tekstualni univerzum izložbe, iskustvo ulaska u svijet teksta odnosno hiperteksta, s ozbirom da će ponekad i giganteskni tekstovi biti smanjeni u format knjige. No krenimo redom na ovu virtualnu turu kroz slova, tekst i pisma u primjenjenim umjetnostima danas.
Na samome početku Salona, pa i ove knjige naći će se jedna skulptura, koja je jednu članicu žirija podsjetila na grčku vazu. Iako antička Grčka nije izvorom pisane kulture, već radije spada u visok stupanj njenoga razvoja, ova će vaza simbollički naznačiti pred-tekstualne civilizacije. Prije društva teksta postojalo je društvo slika, društvo hijeroglifa. Na izložbi potom slijedi nekoliko osnovnih abecedarija, koji ne markiraju povijesno već osobno vrijeme upoznavanja vizualnoga identiteta slova. Iz tih kompendija mogu se sročiti osnovne kombinacije, kao u dječjim igrama; iz tih u osnovi vizualnih oblika mogu se slagati križaljke no i mnogo kompleksnije stvari, u njih se da preslikati cijela naša kultura u svim multiplicitetima jezika.
Druga cjelina su tipografije, one korisne i neke sasvim beskorisne, no u oba slučaja inventivne. Tako su neki fontovi zabavni, poput tipografije koja progovara o samoj povijesti umjetnosti kao izvorištu stila, nanovno izumljujući slovne tipove na način Archimbolda. Drugima je izvorište upravo u rukopisnom, a koji zajedno s veselim fontovima od povrća i voća postaju anakronizmom, svojevrsnim nonsenseom McLuhanskih teza. Slijedi tema ikoničkih pisama, među kojima (iako nema onog klinastog) sama fotografija zauzima mjesto predikoničkoga, a tekst se koristi na način slike, stvarajući kompozite rečenica. Suprotstavljeno je Brailleovo pismo, kao jedino pismo koje iako jest vizualno u primarnom načinju recepcije spada u nevizualna pisma.
Naredna je tema procesualnosti i pisanja kao geste. U ovom odjeljku možemo vidjeti i klasične vještine kaligrafije, one istočne i one zapadne. Kao i u starim skriptorijima, svaki rukom pisani artefakt je neponovljiv, različit, svaki je pojedinačan. Iako tekst eventualno može biti isti, ljudska greška, no i sam stil kao greška (u smislu specifičnosti) odaje vlastitoga tvorca. Rukopis je autentičan, pojedinačan, neponovljiv. Na jedan sasvim drugačiji način to će pokazati i Hommage Editi Shubert, koji je pastiš i citat, vrlo svojstven postmoderni, i koji jasno definira ikonički rukopis na nivou prepoznatljivoga stila, kojega opet sasvim površno tumači kao uzorak. Iako ovakve intervencije nisu nove u arhitekturi, ono što je specifično i novo je prepoznavanje autohtonih zagrebačkih grafita na ulici između dva kolodvora, a među kojima se nalazio, svojedobno i sam Julije Knifer. Ti grafiti, zapravo oslikani zidovi, vjerojatno su bili prvi u nizu rukopisnih intervencija u arhitekturi, a koje prethode čak i korištenju grafita.
Martin Josipović, Ubetonirane teme
PISMA UMJETNIKA
I nakon procesa, preći ćemo na intimne i socijalne komentare, ono čemu rukopis i služi, odnosno na prijenos poruke. Zadnji radovi dijela izložbe koji se nalazi u prostoru Gliptoteke, privatni i socijalni komentari u modi, premostiti će prijenos osobnog i privatnog do druge izložbe, one Pisama umjetnika koja se sastoji od direktnih poruka onih koji pišu. Privatno pismo uistinu je privatno dok jednoga dana ne izgubi primatelja, završi na ‘Britancu’ kao otvoreni relikt vremena a ne osobe, te nastavi lutati svijetom tražeći vlastiti smisao. Na ovoj izložbi naći će se kako intimnih tako i socijalno angažiranih pisama. Neka su bila upućena i samoj organizaciji ove izložbe te su stoga i vrijedan meta-tekst. Drugi redefiniraju demokraciju kroz zbirnu različitosti potpisa pojedinaca u nekoj masi. No, poput prethodne cjeline, ni ovaj segment izložbe neće biti isključivo tekstualan. Fotografija kao svjetlopis kojega kontrolira fotograf, na način vlastitoga autentičnog pisma, progovarati će o mediju slike.
U istom, zadnjem poglavlju sva ta pisma ispisana rukopisom, bio on tekstualan ili ikonički, dovest će nas do ključne teme. Što se događa s arhivama u dobu post-mehaničke replikacije? Odnosno, tko će to jednom čitati i da li će znati dekodirati naše rukopise ili ćemo biti suočeni s efektom i nama bliske Bašćanske ploće? Što će se dogoditi ako sva ta naša pisma, upravo zbog kôda rukopisa više ne nađu vlastitoga recipijenta?
Patrizia Dona, Indigo body
ŽENSKO PISMO
U zadnjem dijelu ovoga Salona, u temi koja je jedina povijesna i stilska, a to je tema ženskog pisma, proučava se osnova definicije ove kovanice koja već dugo vremena putuje raznim teorijama, izložbama i ostalim kulturalnim produkcijama. Što je to žensko pismo pokušat ćemo definirati upravo radovima u kojima su se autorice bavile pisanjem kao procesom ili slanjem pisma. Ti se rukopisi pišu i brišu, odnosno nestaju sami od sebe. Poneki su i ikonički znaci per se koji nas vraćaju na početak jedne neobične priče o potpisu kao vlastitome logu, trenutku kada sam tekst postaje slika, sasvim suprotno od početne teme ovoga Salona, upravo one kada je slika postala tekstom, vremena prije one naše “Grčke vaze”.
Siniša Reberski, Dijagram
TEKSTUALNE SLIKE I SLIKOVITI TEKST
I naposljetku, može se povući zaključak kako rukopis u osnovi nije vezan uz sam tekst, već, kao što naši primjenjeni umjetnici pokazuju, ne mora uopće biti vezan uz tekstualno, čak niti ikoničko pismo. Čak i kada je vezan uz samu tekstualnost, vizualni identitet rukopisa u vidu stilskoga, bitan je koliko i sam sadržaj poruke. Rukopis, bio on uistinu pisan rukom, mašinski ili digitalnom replikacijom, funkcionira i kao slika, jer u osnovi on i jest niz sličica.
Stoga, unatoč činjenici da se rukopisno u samom početku luči unutar teme tekstolatrije, kao substancijano različite od idolatrije, može se zaključiti kako upravo korištenje rukopisa u vizualnoj kulturi, napose primjenjenim umjetnostima, premošćuje veliki kulturalni antagonizam između nečega što smatramo Zapadnim, kao primjerice slike, odnosno Istočnim, a što je radije tekst, linija; te jednako tako i između nečega što smatramo kompleksnim i onoga što moguće vidimo i kao banalno, što je opet jedna od teza odnosa teksta i slike. Svijet koji je teorijski raspolučen na dvoje, na banalnu binarnost. Na kraju, hodajući tekstualnim svemirom ove izložbe opet vidimo samo slike.
dr.sc. Ana Peraica
Renata Svetić , Modni rukopis 2011
Izložbe:
Gliptoteka HAZU, Medvedgradska 2, Zagreb (dvorana I i IV)
izložba Rukopisi novog doba
14.5. – 3.6.2011. (otvorenje u subotu, 14.5. u podne)
Radno vrijeme: od utorka do petka od 11 do 19 sati, subotom i nedjeljom od 10 do 14 sati
Cijene ulaznica
: Odrasli: 20 kn
Đaci, studenti, grupe: 10 kn
Besplatan ulaz: studenti povijesti umjetnosti i srodnih fakulteta, nezaposleni, umirovljenici, članovi ICOM-a, HMD-a i sl. udruženja
Izložbeni prostor Hrvatske pošte, Jurišićeva 13, Zagreb
Izložba Pisma umjetnika
14.5. – 3.6.2011. (otvorenje u subotu, 14.5. u 14.00)
Radno vrijeme:
pon-pet 8-20, sub 8-13, ned zatvoreno
Galerija ULUPUH, Tkalčićeva 14, Zagreb
Izložba Žensko pismo
17.5. – 24.5.2011. (otvorenje u utorak, 17.5. u 19.00)
Radno vrijeme: radnim danom od 10 do 17 sati (četvrtkom od 10 do 13 i od 17 do 20 sati), subotom od 10 do 13 sati
Ulaz slobodan
Saša Martinović Kunović, Scrabble
Iz programa 46. zagrebačkog salona:
14. svibnja –– 14.30 sati
Izložbeni prostor Hrvatske pošte, Jurišićeva 13
Objava nagrada 46. zagrebačkog salona i razgovor s kustosicom i članicama ocjenjivačkog suda(dr.sc. Ana Peraica, dr.sc. Suzana Milevska, dr.sc. Asja Mandić, Nataša Petrešin–Bachelez, Ivana Bago)
17. svibnja –– 19.00 sati
Galerija ULUPUH, Tkalčićeva 14
Otvorenje izložbe Žensko pismo
18. svibnja –– 17.00 sati
ULUPUH, Preradovićeva 44/I
SINIŠA REBERSKI — Zapadna kaligrafija,predavanje
20. svibnja –– 17.00 sati
ULUPUH, Preradovićeva 44/I
IVA VALENTIĆ — Kratki uvod u kinesku kaligrafiju, predavanje
25. svibnja –– 18.00 sati
ULUPUH, Preradovićeva 44/I
ROBERT SOLANOVIĆ i MARKO ŠUNJIĆ — Lettering u stripu, predavanje
27. svibnja –– 17.00 sati
ULUPUH, Preradovićeva 44/I
TIFLOLOŠKI MUZEJ — Brajica u kontekstu baštinskih institucija, predavanje
2. lipnja –– 17.00 sati
ULUPUH, Preradovićeva 44/I
ŽELJKA TKALAC, dipl.ing. (voditeljica Odsjeka vještačenja novčanica,
dokumenata i rukopisa MUP RH) — Vještačenje rukopisa i potpisa
u forenzici, predavanje
IMPRESSUM:
Ravnateljica Salona: Ivana Bakal
Selektorica i kustosica: dr.sc. Ana Perajica
Tajnik: Igor Marković
PR: Maša Štrbac
Ocjenjivački sud za izbor radova i dodjelu nagrada:
dr. sc. Ana Peraica (Split), predsjednica, dr. sc. Asja Mandić (Sarajevo), Nataša Petrešin – Bachelez (Ljubljana/Pariz), Ivana Bago (Zagreb), Sabina Salamon (Rijeka)
Ocjenjivački sud Hrvatske sekcije AICA-e: Silva Kalčić, Maroje Mrduljaš i Feđa Vukić
Vizualni identitet: Ivan Klis
Likovni postav: Darko Fritz
Tehnička izvedba: Sven Stilinović
Dizajn svjetla: Saša Fistrić
Web dizajn: Green Studio d.o.o.
Akademija-Art.hr
12.05.2011.
