Zdenko Schonwald izlaze u Crvenom & crnom

pozivnica

Boja, povijest i oblik

U svome je čuvenom tekstu Ritual zmije povijesničar umjetnosti Aby Warburg parafrazirao Goethea pretvarajući njegovu misao o svjetlu koje je sazdano od iste materije kao i ljudsko oko u manifestni uzvik izgovoren sa vrha planine.

Materija boje ne samo da nastaje zbog fizičkog fenomena reflektiranja svijetla već je i u zapadnoj kulturnoj matrici dio metafizičkog koncepta svijeta ali i ideje svijetlosti. Iskustvo slike predstavlja iskustvo boje ili neboje, kako ga to teorija naziva kromatskog i akromatskog. U svome je dosadašnjem radu Zdenka Schonwald preispitivala ne samo vrijednosti boje već i različite inerpretacije koje su se kroz povijest slikarstva hvatale u okvir fenomena kojemu ljudska oko ali i misao pridaje mitsko značenje. Upravo zbog toga je svoje ranije radove realizirala na staklenoj podlozi. Vitraj ali i drugi oblici slikarstva na staklu koriste transparentnost stakla. Okvir je to u kojemu boja i svjetlost interferiraju stvarajući tako novu vrijednost. Za razliku od ranijih radova u svome novome ciklusu Zdenka Schonwald koristi čvrstu i nepropusnu podlogu papir, na kojemu intervenira u tehnici enkaustike. Zdenke Schonwald u ovom radu polazi od iskustva povijesnih avangardi nastalih na početku dvadesetog stoljeća. Izravno se naslanja na modelaciju u takozvanim valjkastim formama kakvu je u svojoj figurativnoj fazi koristio otac bespredmetnog svijeta Kazimir Maljevič. Prisjetimo se njegovih likova radnica u polju, krajobraza, muških figura ili pak čuvene kompozicije Crvena konjica. U svima je njima stilizirao objekte zadane stvarnosti pretvarajući ih u geometrijska tjela. Slikarska modelacija bazira se na konceptu duge koja ujedinjuje valjkastu formu i kružnicu. U svojoj predsupermatističkoj fazi Maljevič dekonstruira figuraciju i objektivnu stvarnost pretvarajući ih u zadane arhetipske oblike. Slične postupke i koncepte nalazimo i kod gruzijskog autodidakta Pirosmanashvilija ali i u slikarstvu talijanskog futurizma. U suvremenoj je hrvatskoj umjetnosti referirajući se na svoje prethodnike s početka stoljeća istovijetne postupke koristio Željko Kipke. Upravo je on primjer umjetnika koji reciklira avangarde, transformirajući ih u složene vizualne koncepte, svojevrsni mentalni dnevnik na rubu svijeta stvarnosti i magli imaginacije. Ovakvi su vizualni znakovi stvarnosti pretvorene u geometrijska tijela poznati i u hrvatskoj popularnoj kulturi. Zlatko Bourek ih je koristio u svojim scenografijama izrađenim za čuveni animirani film Profesor Baltazar. Zdenka Schonwald slici prilazi iskreno, referirajući se ali i istovremeno negirajući sva prošla iskustva. Objekt kojeg ona transformira je krajobraz u njegovim najrazličitijim formama, bilo da se radi o prizorima dugačkih nebodera, stiliziranih gradskih veduta, morskog krajobraza, planina ili običnih detalja visoke trave, tla i cvijeća. Krajobrazi nisu stvarni, oni predstavljaju fragmente slikaričina unutarnjeg iskustva, stilizirani realitet u kojemu sve postaje bajka. Neboderi ne predstavljaju više mravinjake otuđenih ljudi, sive socijalističke mastodonte ili hladne korporativne tornjeve od mramora i stakla već mjesta puna boja i romantiziranog djetinjstva. Autoričini pejzaži smiju se stiliziranom suncu koje uvijek izbija iza oblaka. Kroz simbol sunca Zdenka Schonwald vraća se porijeklu slikarstva i njegovoj vezi sa materijom svijetla i nastankom boja. Jer kako to navodi Goethe svi smo uistinu sazdani od iste materije.

pozivnica