U karlovačkoj galeriji Zilik, 18. siječnja 2010. godine, 37. ZILIK otvoren je izložbom fotografija "Filmske fotografije ZILIK-a" čiji su glavni motiv djeca, sudionici ranijih ZILIK-a. Autor izložbe je Karlovčanin Zdenko Barjaković
Koji likovi – ovi ZILIKovi!
Svojim trajanjem, transformacijama kroz koja prolazi, dok istodobno ostaje konstantom – ZILIK je postao institucija, pojam sasvim specifične vrijednosti. O njegovu doprinosu kulturi grada Karlovca već se u mnogo navrata pisalo, a taj udjel svakom godinom biva sve veći, sve bremenitiji. Zato i ne čudi što postoje brojni dokumenti o ZILIKu; povjesničar koji će se baviti njegovom poviješću neće oskudijevati u izvorima za povijesnu građu. Posao koji je u tom smislu obavio svestrani Zdenko Barjaković od posebne je važnosti. Prateći ZILIK već mnogih ljeta (pardon, zima), a intenzivno i uzastopce zadnjih nekoliko godina – što konkretno znači: snimajući sve događaje i sve sudionike tijekom Zilikova tjedna – stvorio je izniman vizualni materijal. Već smo se navikli da u petak, prigodom zatvaranja kolonije, pogledamo ekspresno dovršeni uradak: montaža materijala je obavljena, zvuk je ugrađen – ‘filmić’ je pred nama. „Pa kud prije?" – čude se novopridošli, a mi iskusni sliježemo ramenima: „Ah, pa znate Zdenka!"
Izabirući sada kadrove (u žargonu: ekstrahirajući video stillove) iz video snimaka (po potrebi uradivši i dodatne izreze), učinio je Zdenko Barjaković medijski pomak s pokretnih na nepokretne slike (od filma na filmsku fotografiju). Ali ne samo to. Ovim je odabirom iz neprokrčene šume materijala izrežirao nove, za promatrače prohodne putove sagledavanja ZILIKa i ZILIKovaca. Usredotočivši se na lica sudionika, ponajviše na djecu, Zdenko je ostvario jedan veliki, skupni portret. Bez namještanja, bez poziranja. (Tek je za potrebe izložbe proveo i određeno tematsko grupiranje likova.) Pred nama je isključivo fiksirana spontanost i/li pozornost koju zahtijeva likovni rad dok se predano njime bavimo.
U Domu „Vladimir Nazor" rasponi osjećaja i doživljaja su kao i u svakome životu – ljudski cjeloviti. Na ZILIKu pak, od čitavoga tog spektra s rasponima od ugode do boli, sve je, čini se, na radosnoj strani – tu je sama koncentracija živosti i životnosti. I dok je to tamo (na ZILIKu, naravno) prisutno, netko (Zdenko i njegova ekipa) se brine da to što je moguće potpunije zabilježi, a zatim nam i posreduje. Pa iako smo zbivanja i sami vidjeli, odnosno doživjeli (dakako, oni koji su bili prisutni), čim gledamo snimku i/li fotografiju istog trenutka dobivamo novo viđenje, novi doživljaj. To je čarolija koju stvara čovjekova kreativnost. Bez obzira kojom se tehnikom pritom služio.
Osvijestimo: Zdenkovi ZILIKovi od sada započinju – u orbiti najdraže im zimske likovne kolonije – vlastito povijesno trajanje.
Nikola Albaneže
Suzana Rupčić
domvladimirnazor@gmail.com
Akademija-Art.net
