Štete u istočnoj Slavoniji sitnica su prema onome što bi Hrvatska trebala uložiti u nasipe, akumulacije i retencije na šest kritičnih lokacija duž Save i drugih rijeka
Proći će tjedni, pa i mjeseci, dok se Sava ne povuče iz pitoreskne ravnice jugoistočne Slavonije, no već je jasno da će socio-ekonomske posljedice najveće poplave u novijoj povijesti Hrvatske trajati znatno duže. Kada se voda povuče ostat će devastirane kuće, oranice, nepovratno izmijenjene ljudske sudbine, ali i niz pitanja na koja će trebati naći odgovor.
Nekima od njih – poput razloga za pucanje nasipa u Rajevom Selu – domaća javnost bavi se već danima. Neke – poput razmjera ljudskih i materijalnih troškova sanacije štete – već se procjenjuje. Ipak, na najvažnije pitanje nitko još nije dao nikakav odgovor. Jer, ako će nas sanacija štete koštati barem pola milijarde kuna, koliko će nas koštati da se ovakva poplava opet ne ponovi?
Na to pitanje trenutno nitko ili nema odgovor ili ga se ne usudi iznijeti. A razloga ima. Samo u tri posljednje godine na tri su glavne kontinentalne rijeke zabilježeni povijesno najviši ili gotovo najviši vodostaji. Krajem 2012. Drava je dosegla svoj povijesni maksimum, nasipi su pucali pod dotad nezabilježenim protokom rijeke od 1300 kubika vode u sekundi.
Takva politika, svoj kolaps doživjela je ovih dana u Gunji, Rajevom Selu i ostalim potopljenim slavonskim mjestima, no Hrvatska je ipak, ovu regionalnu nepogodu prošla znatno lakše od susjednih zemalja. Ta činjenica u ovom slučaju može se istovremeno smatrati i dokazom kvalitete našeg sustava zaštite od poplava, ali i alarmantnim upozorenjem kako takav sustav valja nadograditi. Pritom treba biti svjestan kako će ta nadogradnja koštati, no ako smo nešto mogli naučiti proteklih dana, onda je to spoznaja da je nečinjenje gotovo uvijek najskuplja opcija. (Foto: Davor Javorovic/PIXSELL, VL)
