Zagreb – i Gradec i Kaptol

se na neki način nameće da ispod epiderme suvremenog osjetimo i prošlo. Slikarsko oko ima tu mogućnost. Dakako, ne u doslovnosti slike, već u prenijetom bljesku neopipljivog.
Autor koji je Zagrebu posvetio veliki dio svoga opusa, preciznošću i slikarskom snagom osmišljava prostore na putu i između dva zagrebačka brežuljka i unosi sjetnost, potku situacija koje su se fizički dosta izmjenile.

Promatra sa začudnošću ljepotu, otkrivajući mjesta kojima smo toliko puta prošli, no i ostajući pomalo neosjetljivi na njihovu izuzetnost. Njegov zanos i talent obnavlja vjerovanje u ljepotu skladanu i po organizaciji povezivanja.

U širini kadrova spajaju se horizontale različitog usmjerenja, urasle u misao  slike. Mekoćom pastela oblikovane, difuznošću svjetla razigrane, no s osnovom jasnog unutrašnjeg reda. I šetališta i trgovi, spomenici i drveće dio su grada u kojem je svaki fragmenat povijest. Slikarskim dosegom Katić to itekako poštuje. Stanko Špoljarić, 1992.
Slikar je to, koji je Zagreb uistinu osjetio i prepoznao njegovu posebnost i shvatio da je to grad koji u svojim vedutama, svojim izgledima ima puno toga i koji taj pristup nosi, ima tu potku te različitosti, ali dakako, pretvoren u jedinstvo stila.

Ovaj Zagreb je i grad čvrste forme, naglašenih volumena, gotovo racionalne gradnje, ali ovaj Zagreb je i treptaj, ovaj Zagreb je i slutnja i naznaka. Uistinu, ono što je posebno karakteristično za njegove slike je da je u tom Zagrebu našao onu pravu mjeru između opisanog i naznačenog, da time dade duh i dah ovoga grada. Naime, Zagreb uistinu treba voljeti da bi ga se moglo slikati. Nijedan se pejsaž inače ne može slikat ako ga se ne posvoji, a pogotovo jedan grad koji pamti slojeve vremena, gdje svaka zgrada, pa čak i svaka, reći ću travka, svako drvo na neki način je stalno obnavljanje tog zagrebačkog duha.

Izabrao je tehniku koja dozvoljava da se pokaže i ta jedna emocionalna povezanost sa motivom, ali zapravo omogućava da se skidaju svi ti slojevi, a da na neki način u ukupnom dojmu slike oni opet budu prisutni. Radi se o slikarstvu smirene palete, tonskoga zapravo odnosa, ali jednoga silnoga bogastva u tim smeđim vrijednostima i o nekoj iskri, bljesku svjetla, nekom akcentu, nekoj uporišnoj točki u kojoj se zapravo zbivanje događa. Tako da taj Zagreb, koliko znan i drag, ima taj svoj prostor kojim se otvara pred motivima, notu metafizičnog… Primjerice ona Ferkornova Marija pred katedralom (Bakačeva ulica), usput rečeno, jedna izuzetno originalno koncipirana slika, nosi jedan bljesak koji gotovo taj grad oslobađa tvarnosti. Povezati stvarnost, a ne negirati tu jednu čvrstu, grubu taktilnost je zapravo moguće samo ako se uistinu shvati grad.

Radi se o rukopisu koji je izgrađen odnjegovanim stilom, koji je prepoznatljiv. Tu se zapravo radi o načinu gradnje kojim se poštuje motiv, odnosno ugođajnosti samoga grada, ali se sve prilagođava kroz slikarsku pretvorbu, vlastitim načinom promišljanja. Radi toga, nije kontradikcija što sam rekao da se ovdje susreće treptaj, naznaka, nešto što je gotovo "neopipljivo", a s druge strane to je jedna čvrsta gradnja jednoga grada. Baš u tome pokazuje se monumentalnost, ali zapravo pokazuje se duh otvorenosti, te svoje lakoće, te svoje suptilnosti, te svoje zapravo kultiviranosti, tako da se u očitavanju ovih slika, i pred motivima koji su nam znani i pred motivima koje je, neću reći, autor otkrio, način kako da ih prikaže, kut kako da im priđe na neki način kako da kadrira sam motiv. Tu je, zapravo, taj Zagreb dobio jednu novu sliku tako da je ono znano dobilo jedan karakterističan i ton i karakterističan način gradnje i karakterističan volumen koji je prepoznatljiv.

Ne znači da je taj Zagreb i ti motivi, jer se radi o neobično velikim formatima za tehniku pastela, morali nužno nastajati u nekom dužem vremenskom razdoblju. Čini se da je ovdje postojalo ono, kako se kaže slikanje bez slikanja, doživljavanje apsorbiranih motiva, jedno jednostavno kumuliranje energije i snage grada  i onda kada se dogodila slikarska pretvorba to je bio samo gotovo rutinski čin, gdje je već osvojeno, posvojeno, doživljeno, dovedeno do onoga što je ovdje pred vama. Stanko Špoljarić, 1996.