bogatoga niza pjesnika grada Zagreba. Zagreb koji upravo slavi 900-tu obljetnicu, koji je od XVI. stoljeća stalno sjedište Hrvatskoga sabora, a od XVII. sjedište hrvatskoga bana.
Glavni grad Hrvata nadahnuo je mnoga književna, likovna i glazbena djela: stvarao je svoje pjesnike tijekom dugih devet stoljeća kao što su oni stvarali njega. Ali ti pjesnici nisu samo pjesnici riječju, poput Šenoe ili Matoša, nego i graditelji, kao Felbinger, Bollé ili Kovačić, fotografi kao Hühn ili Dabac, te slikari, crtači i grafičari poput M. Cl. Crnčića, B. Šenoe, T. Krizmana, V. Kirina, sve do V. Jakelića, da spomenemo samo one najpoznatije, one kojima je Zagreb bio ili jest jedna od središnjih zaokupljenosti.
Svojom zagrebačkom motivikom pridružuju se potonjima brojni stvaratelji u prošlosti i sadašnjici, a jedan je među njima Stjepan Katić. Bilo da je pred nama romantični Lotršćak ili pak negdašnja i današnja vrata Gornjega Grada, bilo da je pred nama raslinstvo Maksimira i Botaničkoga vrta ili kamen Gornjega Grada. Bilo da je pred nama svjetlucanje snijega ili treperenje mladog proljetnog lišća, autor ih preobražava u vlastito viđenje kojem je u osnovi potka u cjelosti toga složenoga pastelnoga tkanja.
Pronalazeći i u poznatim vidicima stanovite novine pri njihovu kadriranju, predočujući ne samo njihovu vanjštinu, nego putem njezine materijalizacije na plohi i njihov duh, daje nam dojmljive slike Zagreba, i svojega i općehrvatskoga, dojmljive slike devestogodišnjega grada kojemu predstoji plodna budućnost. Dubravko Horvatić, 1993.
