Vinko Šerbek u Rumunjskoj

Sample Image
Organizator: Fotoklub Nufărul, Oradea
(Clubul Fotografic "Nufarul" Oradea)
Za organizatora: Stefan Tóth, predsjednik
http://www.fotocluboradea.ro/index.php

Izložba se otvara u subotu 9. kolovoza, točno u podne u galeriji Foto art u rumunjskom gradu Oradea. Izložba sadrži 80 fotografija svrstanih u 7 tematskih cjelina, odnosno sedam ciklusa (nazivi i sadržaji  ciklusa su u privitku). Tekst za izložbu napisao je prof. Zdenko Kuzmić, povjesničar umjetnosti i voditelji Galerije Fotokluba Zagreb. Prigodni esej o izložbi i Šebrekovom fotografskom radu i djelovanju napisao je Kemal Mujičić, poznati publicist iz Zagreba. 

Izložba se priređuje u povodu obilježavanja pedesetgodišnjeg autorovog fotografskog rada i djelovanja, a autor izložbu  posvećuje svojoj obitelji u znak zahvalnosti za potporu i pomoć u njegovom  radu.  

Sample Image
Nedjeljno popodne

Tematske cjeline

1. Iz obiteljskog albuma

(10 fotografija iz života i portreta moje obitelji nastalih u proteklih pedeset godina mog fotografskog rada)

2. Obilježja i trenuci vremena

(10 life i dokumentarnih fotografija iz svakodnevnog života)

3. Zapisi prirode i čovjekovog stvaranja

(20 fotografija krajolika, detalja prirode, umjetničkih djela, urbanih mjesta, mora i arhitekture)

4. Zagrebačke šetnje

(15 fotografija nastalih u posljednjih pet godina u okviru projekta – Zagreb i zagrepčani sa motivima ljudi i događaja koji odražavaju duh i život mog voljenog grada)

5. Žena – ljepota tijela

( 8 fotografija predočavanja  golog ženskog tijela po uzoru starih majstora i moderne akt fotografije)
6. Metamorfoze i nove konstrukcije realnosti
( 7 fotografija apstraktonog značenja i fotografije raznih eksperimenata u fotografiji, a koje nudi suvremena fotografska tehnika i suvremeni fotografski stilovi)
7. Homo volans
(10 fotografija sa motivima iz autorovog profesionalnog života – letenja i zrakoplovstva) 

Iza Vinka Šebreka je 50 godina fotografiranja i fotografskog stvaranja. Početak njegovog fotografskog puta  bio je na tečaju fotografije na Omladinskoj radnoj akciji, na autoputu Zagreb -Ljubljana u kolovozu 1958. , a ozbiljniji rad na fotografiji započinje iste godine učlanjenjem u foto sekciju Fotokluba Karlovac (u drugom razredu Srednje Industrijske škole.)

Međutim, pravi i odlučujući poticaj za bavljenje izlagačkom fotografijom, dobiva iste godine (1958.) osvajanjem Druge nagrade na republičkoj izložbi fotografija u Osijeku u organizaciji Narodne tehnike Hrvatske za fotografiju pod nazivom – Kap. I od tada pa sve do današnjih dana,  Šebrek se ne odvaja od fotoaparata, fotografije i djelovanja u fotografskim amaterskim klubovima i njihovim asocijacijama. Zapravo, nema oblasti života u koju nije prodrla Šebrekova kamera.  Kada je riječ o odabiru i značenju motiva, koje fotografira, uglavnom slijedi svoju intuiciju. Nekad su to prizori iz svakodnevnog života, portreti ljudi, krajolici, arhitektura, urbani pejsaž, ali i ekspermentalna i apstraktna fotografija, kao i dnevnički zapisi iz života i portreti njegove obitelji . U svom fotografskom stvaranju Šebrek se često oslanja i na široku fotografsku literaturu  i  na vizualne poticaje fotografija poznatih i znamenitih majstora fotografija i likovne umjetnosti.
Za Vinka Šebreka fotografija je umjetnost, dokument i medij istodobno, koja pruža velike mogućnosti kreativnog rada. Pritom ostaje vjeran svojim načelima, koje je prihvatio, proučavajući život i djelo slavnog francuskog fotografa Henri Cartier-Bressona: pokazati ono što on, njegovo oko, njegova emocija vide i otkrivaju iza slojeva svakodnevnog, a mnogim prolaznicima i promatračima nedostupnog i neuočljivog. Njegove prve fotografije, kojima je ostao vjeran kroz čitav period svog fotografskog stvaranja  bile su fotografije informativnog i dokumentarističkog značenja. To su fotografije njegove obitelji, njegovih prijatelja, događaja  i zbivanja iz svoje radne i životne sredine. Kasnije se sve više posvećuje umjetničkoj, odnosno kreativnoj fotografiji. Tada, najviše prostora u njegovom stvaralačkom opusu  zauzimaju: life fotografija, portreti, krajobrazi i arhitekura , ali i  apstraktna  i ekspermitalna fotografija.

Suštinska vrijednost njegovih fotografija zapravo leži u simbiozi njegove likovne kulture, stvaralačkog osjećanja (intuicije) i fotografskog znanja, kao i u osjećaju za kompoziciju, za raspored glavnog i sporednog, za koloristički senzibilitet podjednako izražen i u probranom spektru i u tonskim rješenjima.
Zbog svega toga ova izložba zaslužuje puno priznanje Vinku Šebreku za njegov doprinos  razvoju fotografije i fotoamaterskog pokreta, jer je pored fotografskog stvaranja svo ovo vrijeme od pedeset godina umnogome je potrošio i za vođenje fotografskih klubova, za organizaciju i djelovanje tih klubova, te  u djelovanju i radu u  fotografskih saveza Slovenije, Hrvatske i Zagreba.

Vinko Šebrek je rođen 1941. godine u  selu Šebreki pokraj Karlovca. Godine 1965. godine diplomirao je na Vojnoj zrakoplovnoj akademiji u Zadru, te je cijeli svoj radni vijek proveo na zadaćama i visokim dužnostima u ratnom zrakoplovstvu, najprije u jugoslavenskom, a od 1991. godine u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu i Glavnom stožeru Oružanih snaga Republike Hrvatske. Umirovljen je 2005. godine. Fotografijom se bavi od svojih srednjoškolskih dana. Skoro cijelo ovo razdoblje od pedeset godina umnogome se bavi  organizacijom i radom fotografskih klubova i njihovih asocijacija u mjestima u kojima je živio i radio, a najviše u Brežicama, Ljubljani i Zagrebu. Time je dao značajan doprinos fotoamaterskom pokretu. Sada je predsjednik Fotokluba Zagreb, koju dužnost i zadaće obnaša već punih 11 godina, član je Izvršnog odbora Zagrebačkog fotokino saveza i član Skupštine Hrvatskiog fotosaveza, kao i Počasni član više fotografskih klubova: Centra vizualnih umjetnosti Batana iz Rovinja, Fotokluba Maribor i Fotokluba kluba Nufărul iz Oradea u Rumunjskoj.

Prof. Zdenko Kuzmić

Voditelj Galerije Fotokluba Zagreb

Sample Image
Panonska stepa

TEMPUS FUGIT

ESEJ O FOTOGRAFIJI I IZLOŽBI VINKA ŠEBREKA
U starozavjetnoj biblijskoj knjizi, Eklizijast – Propovjednik (3/1-2)., koju kršćanska tradicija pripisuje samom Salamonu, stoji: Sve ima svoje vrijeme. Sve na svijetu pod nebom ima svoje vrijeme. Ima vrijeme kad se rađa i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi i vrijeme da se ubere ono što je posađeno. Tempus fugit – Vrijeme bježi (leti, prolazi) pjevao je veliki Vergilije, nastojeći tu prolaznost koja bježi zaustaviti.
Kad je riječ o Vinku Šebreku onda mogu reći: da, da, vrijeme bježi od nas, bježi i od njega. Naravno, Šebrek će, kao svatko od nas, kao Vergilije, htjeti to vrijeme zaustaviti u onom njegovu optimalnom dijelu. To je ono što piše u Eklizijastu.
Pedeset godina baš i nije neko vrijeme u usporedbi s vječnošću, ali pedeset godina bavljenja jednom umjetnošću, koju nazivamo fotografskom umjetnošću, veći je dio Šebrekova života koje je, kao ptica, odletjelo. Jer ptica je simbol slobode – prosto zrakom ptica leti – pa ta ptica simbolizira i Šebrekovu odluku da svoj profesionalni život posveti nebu i slobodi – zrakoplovstvu. Eto, u tom smislu vrijeme prolazi.
Možda. Možda za svakog, ali ne i za Šebreka kao maštovita umjetnika. On je dio te prolaznosti zaustavio u svojoj umjetnosti. Klik i vrijeme koje bježi zaustavljeno je upravo u trenutku koji je Šebrek, odabravši ga, htio pokazati i prikazati kad dio svoga doživljaja i proživljaja, kao dio svoga života…
I evo tog vremena upravo onakvog kakvog ga je Šebrek doživio i preživio, od onoga dana kad je prije 50 godina, na tečaju fotografije (koji je završio na omladinskoj radnoj akciji, onoga vrućeg kolovoza 1958. godine) shvatio bît fotografske camere obscuro, o kojoj je sanjao, opisavši njen rad još u XI. stoljeću, davni Al-Haitan.
Sve se u našim životima događa samo jednom. Samo se jednom onako nasmiješila Gioconda i to je bilo dovoljno velikom Leonardu da taj smiješak uhvati i zadrži ga za sve nas; da uživamo u njemu; čak i da pomišljamo da se samo nama onako slatko, ugodno, smiješi ta lijepa žena.
U tome je i smisao naslova izložbe Vinka Šebreka: TEMPUS FUGIT. Šebreku jest fizički pobjeglo tih pedeset godina, više nismo onakvi kakvi smo bili, a nigdar ni bilo da ni nekak bilo, kako pjeva pjesnik Balada.
Tih svojih pedeset godina Šebrek nam predočava u osamdeset svojih trenutaka. Osamdeset trenutaka = osamdeset fotografija!
I evo ih ovdje, svih osamdeset, upravo onakve kako su bile kad ih je Šebrek uočio i zaustavio ih prije nego su pobjegle u neko drugo vrijeme, da nam doista pokažu da nigdar ni bilo da nam nekak ni bilo.
U našoj kulturi broj sedam je čaroban broj. Zapravo, svi su brojevi čarobni jer njima možemo sve definirati. Tako brojkom sedam pokušavamo definirati sreću ili takvo što, što barem sliči sreći. Šebrek je svoju izložbu podijelio u sedam cjelina. Možda je to sedam Šebrekovih sreća? Kad gledam ovih sedam cjelina gotovo sam siguran da se tu krije Vinkova sreća. Koju je odlučio na ovakav način podijeliti s nama.
Šebreka doživljavam kao pjesnika s kamerom. U tom smislu kameru doživljavam kao drevnu rijeku, a Šebreka kao kap u toj rijeci. Onu kap bez koje nema rijeke – što u njoj znači moja mala kap, da parafriziram Cesarića. Ako u nečemu tražimo smisao, a tražimo ga, onda vjerojatno nisam daleko od tog smisla, budući da se prva nagrađena fotografija Vinka Šebreka, tamo prije pedesetak godina, zvala – Kap.
I, eto, tako smo uhvatili vrijeme i u tom umjetničkom obliku. Jer ako je nagrada isticanje nečega što je doista vrijedno, onda je Kap Vinka Šebreka, sve kap po kap, dovela do ovih osamdeset kapi podijeljenih u sedam cjelina – sedam većih kapi, možda čak i sedam malih slapova.
Znatiželja je ono što obilježava svakoga umjetnika. U tom smislu možemo promatrati fotografsku umjetnost Vinka Šebreka. A njegova je znatiželja svestrana. Nema oblasti Života u koji nije doprla njegova kamera, obilježila i rastumačila ga upravo onako kako je taj Život vidio i domislio autor. Naravno, umjetnik slijedi uvijek svoju intuiciju, osjećaj, predosjećaj, domišljaj…, pa to čini i Šebrek, bilo da je riječ o prizorima svakodnevnog života, portretima ljudi, krajobrazima, arhitektonskim dostignućima, urbanim pejzažima, najobičnijim dnevničkim fotografskim zapisima ili pak eksperimentiranju.
Kad čovjek ne bi koristio tuđa iskustva, tuđa znanja koja umije pretvoriti u svoja iskustva i svoja znanja, onda uopće ne bi bilo ničega. U radovima Vinka Šebreka možemo prepoznati iskustva velikih likovnih majstora, velikih fotografskih umjetnika, ali samo kao poticaj koji ga je odveo negdje drugdje, u neki njegov svijet kojim se kreću sva ljudska postignuća, a koja on uspijeva povezati u jedinstvenu vizualnu cjelinu, bilo da je riječ o analognoj ili digitalnoj fotografiji.
Šebreku je fotografija umjetnost, dokument i medij. Istodobno. Takav pristup ovoj umjetnosti pruža velike mogućnosti kreativnog rada onima koji svijet doživljavaju i emotivno.  A bez tih emocija, mnogo toga bilo bi nam i nedostupno i neuočljivo.
Njegove su prve fotografije, kojima je ostao vjeran kroz čitavo razdoblje vremena koje bježi, bile fotografije vlastite obitelji, prijatelja, događaja i zbivanja iz radne i životne sredine. Premda najviše prostora u njegovu stvaralačkom opusu zauzima life fotografija, fotografije portreta, pejzaža, arhitekture, kao i eksperimentalna fotografija…, daju Šebrekovim nadahnutim ostvarenjima pjesničku dimenziju i tako nam u potpunosti donose, kao stihovi, svu cjelovitost dimenzija i onih neophodnih dojmova o širokom tematskom i izražajnom registru tog opusa. Kad se odluči za snimanje portreta ili fotografsku bilješku s ulice, krajobraza ili bilo čega drugog, on izborom motiva i njegovom naknadnom modifikacijom, vodi računa o likovnoj integralnosti s porukom koju fotografija nudi. Suštinska vrijednost njegovih fotografija zapravo leži u simbiozi Šebrekove bogate likovne kulture, stvaralačkog osjećaja (intuicije) i fotografskog znanja. I u, često, nenadmašnom osjećaju za kompoziciju, za sklad, za raspored glavnog i sporednog, za koloristički senzibilitet podjednako izražen i u probranom spektru i u tonskim rješenjima.
Zbog svega toga ova izložba zaslužuje da damo najviše priznanje Vinku Šebreku za njegov doprinos fotografiji i uopće foto-amaterskom pokretu, jer je pored stvaranja Šebrek svoje vrijeme volonterski trošio i za vođenje fotografskih klubova i organizaciju rada i djelovanja istih. I da se tom njegovu radu poklonimo. Kao poštovatelji, kao znalci i kao zahvalni suvremenici.
Naravno, ako je sretna brojka sedam opća sreća svakoga od nas, u toj brojki Šebrek ipak odvaja ono što je njemu najvažnije. Najvažniji su mu oni koji ga razumiju, koji su mu svih pedeset godina vremena koje bježi, nesebično darovali i svoju ljubav i svoje razumijevanje. A sve to, i mnogo drugoga, skupljeno je samo na jednom mjestu – u obitelji. Zato nije ni čudo što je ovu vrlo dojmljivu izložbu Šebrek posvetio svojoj obitelji.
Jer, eto, sve plodove svoga rada koje je uporno sijao punih pedeset godina, nesebično nudi svima nama, dajući nam do znanja da su mu u tom umjetničkom sijanju pomogli, svojom ljubavlju i razumijevanjem, članovi njegove obitelji i on im na ovakav način zahvaljuje.
Doista, stara je knjiga opet u pravu: Sve ima svoje vrijeme… vrijeme kad se sadi i vrijeme da se ubere ono što je posađeno.
Na ovoj izložbi mi beremo ono što je Vinko Šebrek sadio punih pedeset godina.
Kemal Mujičić

Sample Image 
Zagonetni Šenoa