Piše: Anita Peričić
Program Srijeda u Muzeju u studenome započinje otvorenjem izložbe slika varaždinskoga autora Nedjeljka Krčara, 5. studenoga, u 19 sati, u Salonu palače Sermage (Trg M. Stančića 3). Premda iza sebe ima podosta izlagačkoga predstavljanja, među kojima su sudjelovanja na Bijenalu akvarela Jugoslavije 1985. godine, izložbe umjetnika Hrvatskog zagorja i Međimurja te Svjetska izložba umjetnosti na papiru održana u Kranju 2000. godine, Nedjeljku Krčaru (r. 1950. g.) ovo je prva samostalna izložba u Gradskom muzeju Varaždin.
Izbor od 40-ak radova obuhvaća nekoliko ciklusa kao što su stabla, žuti cvjetovi, prostor i grad, brodice, realiziranih u tehnikama pastela, akvarela, ulja i akrila, dajući presjek umjetnikova stvaralaštva u posljednjih deset godina. Autorica stručne koncepcije i likovnog postava izložbe je Dina Missoni, povjesničarka umjetnosti trenutno na stručnom osposobljavanju za zvanje kustosa u varaždinskome muzeju.
Izložba je postavljena za razgled do 30. studenoga ove godine.
U sklopu narednih Srijeda u Muzeju u studenome održava se predavanje uz 95 godina postojanja Planinarskog društva Ravna gora Varaždin (12. 11.), zatim predstavljanje povijesnih postrojbi Varaždinske županije (19. 11.) te predavanje posvećeno Franji Košćecu i 60. obljetnici djelovanja Entomološkoga odjela GMV-a (26. 11.).
Nedjeljko Krčar rođen je 1950. godine u Vinkovcima, a već od ranog djetinjstva živi u Varaždinu. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji, upisuje i diplomira novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Svoje prvo likovno obrazovanje i poticaje dobio je od Đure Mihinjača i Borke Stolfa, a prvi put javno izlaže na Salonu mladih u Varaždinu 1976. godine, gdje mu radovi „Večer u malom stanu” i „Akt” stoje uz bok akademskih slikara. Do sada je izlagao na više od trideset samostalnih izložbi, od toga: 1981. Izložbeni salon Gradske knjižnice i čitaonice Varaždin; 1982. Aula Arhitektonskog centra Coning Varaždin; 1982. Izložbeni salon HNK Osijek; 1983. Galerija Moše Pijade Zagreb; 1984. Galerija VAMA Varaždin; 1985. Goethe Galerie Frankfurt; 1987. Gradska knjižnica i čitaonica Varaždin; 1977. Dvorac Maruševec; 2000. Galerija Zlati ajngel Varaždin; 2004. Galerija Garestin Varaždin, i još u alternativnim prostorima. Izlagao je i na više od četrdeset skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, od kojih je jedan dio žiriranih po natječajima. Svakako treba spomenuti Biennale akvarela Jugoslavije 1985. godine, zatim izložbe umjetnika Hrvatskog zagorja i Međimurja, pa Svjetsku izložbu umjetnosti na papiru 2000. godine u Kranju te III. međunarodni biennale kazališnog plakata 2011. godine u Varaždinu. Također valja istaknuti njegovo humanističko djelovanje kroz donatorske akcije i radionice.
I nakon četrdeset zajedničkih i više od trideset samostalnih izložbi, Nedjeljko Krčar po prvi put samostalno izlaže u prostoru Gradskog muzeja Varaždin, objedinjujući ponajprije djela nastala unazad deset godina. Ovogodišnjom izložbom sabrana su djela različite tematike u nekoliko ciklusa, u kojima prevladava autorova preokupacija, odnosno pokušaj sjedinjenja čovjeka i prirode, pa se tako često može naići na poneko drvo ili cvijet zarobljeno u osami. Ciklusom stabala, između kojih se jedva razabiru krošnje drveta ili silueta čovjeka ili pak cijele skupine, ostavlja se dojam otuđenoga i napuštenoga. I da, to je ta Krčarova unutarnja borba s općim nezadovoljstvom ljudskog stanja, što je ujedno rezultat kritičkog osvrta prema masi. Svojevrsno nezadovoljstvo utjelovljeno je kroz ciklus žutih cvjetova, nazvanih Skriveni pogled 1, 2, 3 i 4, djela na kojima u vrhu dominiraju žuti cvjetovi, dok se prema dnu munjevito spuštaju vertikalne linije, ostavljajući dojam horror vacui. Stremljenje u visinu i ispreplitanje stvarnoga i podsvjesnoga zabilježeno je u djelima Put k Suncu 1 i Put k Suncu 2, na kojima se poput refleksije zrcali slikareva emocija. Od ciklusa objedinjenih na ovoj izložbi valja istaknuti i ciklus prostora i grada, od kojih svakako dolazi do izražaja djelo Jako otvoren prostor, gdje autor gradi gotovo metafizički prostor kojim se kreću zarobljene duše. S obzirom na to da je njegov unutarnji nemir prožet kroz sva izložena djela, on ujedno postaje i njegov lajtmotiv, pa tako i ciklus brodica ima posebno značenje – poruku ili kritiku društva. Oprečno tome, Krčar odabirom tople i vesele palete stvara suprotnost, kao da želi izvući i ono malo, iskonsko i vrijedno što je ostalo u čovjeku. Karakteristično za Krčarovo slikarstvo je mekana i paperjasta tekstura, prekrivena lazurnim nanosima koji su mjestimice gotovo prozirni. Lakoća i lepršavost, dobivena akvarelom i pastelom kao primarnom tehnikom, osnova je od koje polazi svako njegovo djelo. Time je postignut svojevrsni dualizam u kojem se autorovo unutarnje nezadovoljstvo i nemir suprotstavlja vedroj, toploj i mirnoj paleti, koju na pojedinim mjestima prekida čvrsta, crna linija. To se možda najbolje uočava na slici Zarobljeno cvijeće, gdje je ekspresija prožeta toplinom, a nemirna linija predstavlja opozit stabilnim i jednostavnim plohama. Iako su prisutni reducirani oblici motiva, što, naravno, ne umanjuje vrijednost, do izražaja dolazi promišljeno građen prostor, dobiven obojenim plohama koje obično zauzimaju jednu trećinu slike.
Krčarov već prepoznatljiv likovni rukopis, njegova emocija i stalna zaokupljenost društvenim i prirodnim vrijednostima ponovno je objedinjena na jednom mjestu, čime je iznova omogućeno da publika zaviri u njegov svijet zbilje i, možda, u nekom od djela pronađe samu sebe. I kako sam autor kaže: „Takva je priča moja inspiracija”.
Dina Missoni
