Varaždin je velika inspiracija pa mu je s razlogom posvetio čitave cikluse. Svjestan težine zadatka u nadmetanju sa skladom i bogastvom prizora koje grad nudi, zanosom je posvojio njegove prostore i stigao do izuzetno dojmljivog djela.
Varaždinske cikluse radio je u tehnikama pastela, ulja na platnu, akvarela te ugljena. Njegove radove su karakterizirale profinjene tonske pomake, blaga titravost površine s načinom gradnje u kojoj se grafizam poteza povezuje sa zgusnutošću plohe. Različitosti su to načina proizišle iz jedinstvenosti rukopisa odnjegovanog stila, koji je proniknuvši do biti tehnika maksimalno iskoristio njihove mogućnosti, primjenjenih za oblike i boje
Varaždina, a prvenstveno za izražajnost svjetla. Svim scenama dao je prizvuk metafizičnog, likovno građenog čistim plohama, s čistim obrisom i prelaženjem u sfumatornost i unutrašnjim svjetlom, koje je koliko formalni element slike toliko i njena sadržajnost. Raste intenzitet svjetla (koje kao da opisuje napore vremena) od ugašenosti do sjaja, gdje svjetlo i naznačuje i ulazi u detalj činjeničnog.
Odabrao je akcente grada poštujući slikarsku logiku, a ne toliko znamenitost zdanja, ali i ostvarivši vezu između spomeničnog i segmenta urbanog, izbjegavajući upadanje u banalnu formulu razgledničnog. Varaždin je prisutan u punoj svojoj autentičnosti pri čemu slikar ništa nije izgubio od svoje poetičnosti. Razvio se dijalog između dvorišnog zida i veličanstvenog crkvenog zvonika, ponekog stabla i stare fasade, u zanimljivim rakursima kompozicije s mijenama dimenzijskih odnosa, s kojima se donekle relativizira uobičajnost pogleda na grad.
Ali, sve je to Varaždin, blizak njegovim stanovnicima i onima koji su ga makar jednom posjetili. Ljepota grada i ljepota slike prepoznaje se i okom i srcem.
Stanko Špoljarić, 1997.
Slike:
Akademija-Art.hr