Ovim radovima svjesno je prihvaćena figuracija kao likovni govor koji se može doživjeti kao tematski anakronizam u današnjem umjetničkom vremenu no uzima se sloboda indidualne naravi koja čini jedno od mogućih viđenja svijeta.
Slika prirode je racionalna, konkretna slika koja kroz slikarska sredstva postaje nova stvarnost, obojena ploha platna, koloristička ili simbolična, izmišljena. Ono što je materijalno u prirodi i trodimenzionalno kao tekstura slike postaje razlikovanje boja, kontrast, osjećaj za raspored u kompoziciji odnosno, ono što je na površini postaje dubinsko. Vanjska obilježja počinju se prožimati sa imaginarnim svijetom u jedinstvo.
Kao što je materijalni svijet pozornica na kojoj energija poprima oblik tako u slikarstvu izbor motiva postaje koncept za ostvarenje određene atmosfere i raspoloženja.
Slika svijeta, prirode, kopna nasuprot je nebu i zraku. Vegetacija izrasta iz zemlje i prožima se ka nebu kao svom pokrovu. Čvrstoća ide ka svom rasapu, ukorijenjeno kroz koje kolaju sokovi uvis. Kroz materiju se provlači zrak i toplina. Unutar formi se izmjenjuju dualnosti: čvrsto ukorijenjeno – lelujavo, pasivno – aktivno, hladno – toplo, dolje – gore koje jedno bez drugog ne mogu jer su preduvjeti postojanja. Živo razlikujemo od neživog, trajno od prolaznog u vremenu i dobro je što je tako jer da nema takvih odnosa, ništa ne bi bilo usporedivo.
Takve odnose nazivamo kontrastima (i u slučaju boja) i oni čine prividno stanje materije no razgraničenost formi samo je vanjsko očitovanje cjelokupne unutarnje povezanosti čitavog Univerzuma. Prividno je cjelina razdvojena, podijeljena, razložena na ovo i ono, sve se razlikuje i isključuje. No, kako izvan Svemira nema ničega jer on po definiciji obuhvaća sve i uključuje u sebi sve promjene, preobražaje, razvoj, on je i vrijeme i prostor u kojemu se događa svaki rast.
Unutar materijalno poimanog svijeta kao cjeline, kao područja napetosti, sa formama kao opipljivim, nazovimo ih stvarnim kategorijama, žive misaoni oblici kao parovi suprotnosti koji se manifestiraju različitim intenzitetima. Doživljaj tih intenziteta i doživljaj jedinstva stvari jest transcendentalni, metafizički doživljaj bitka i identiteta, i cilj alkemijskog rada.
Definirajmo da je slikarstvo izražavanje slika svijesti koje su pronašle svoj izraz u malom, opet povezanom, dijelom neke veće cjeline.
Doc.dr.art. Vanda Jurković, akademska kiparica
