Od 1. siječnja vrijede rigoroznija pravila za podnošenje tužbe Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu
Dok je dosad tužba mogla biti podnesena gotovo napisana samo rukom na listu papira, sada će osoba koja tuži morati imati odvjetnika. To poskupljenje i otežavanje procedure trebalo bi smanjiti broj tužbi. Hrvatska je jedna od zemalja koje će zbog toga odahnuti, samo u 2012. za odštete je plaćeno 325.950 eura.
Zanimljivo je kako bi broj tužbi za dugotrajnost postupka u ovoj godini gotovo sigurno pao i da su ostala stara pravila za podnošenje. Naime, samo domaće Ministarstvo pravosuđa donijelo je nove zakonske odredbe prema kojima se strankama u sudskim postupcima u slučaju prekoračenja određenih rokova dodjeljuje novčana naknada. Odnosno, tužbi prema Strasbourgu ne bi bilo manje jer se pravosuđe ubrzalo, već zato jer je domaćim zakonima određena naknada za sporost.
No, u ovih 20 godina vjerojatno najvažnija presuda Europskog suda za ljudska prava u odnosu na Hrvatsku zapravo se ne tiče brzine i sporosti suđenja. Iako je tituliranje neke presude zapravo nezahvalan posao u kojem je po logici stvari uključeno i mnogo subjektivizma, jedan slučaj ipak je uvjerljivo najrazglašeniji, čak i izvan granica Lijepe Naše, a bio je i povod za brojne pravničke znanstvene radove. Radi se o slučaju Maresti protiv Hrvatske, koji je pokrenuo Istranin Armando Maresti. Sud u Strasbourgu donio je bitnu presudu za hrvatsko pravosuđe prema kojem nitko ne može biti suđen i prekršajno i kazneno za jedan te isti događaj. Kod Marestija je u pitanju bilo posjedovanje marihuane, za koje mu se kazneno sudilo, iako je prekršajno već bio osuđen i kažnjen. Radi se o situaciji već poznatoj iz rimskog prava, »ne bis in idem«, koju je tek sud u Strasbourgu doveo u Hrvatskoj na pristojnu razinu. Tek nakon toga su se sudovi u Hrvatskoj počeli voditi ovim načelom.
Zanimljivo je kako je kritički o ponašanju hrvatskog sudstva i pravosuđa po ovom pitanju nakon odluke iz Strasbourga govorio i Davor Krapac, danas ustavni sudac, a već desetljećima jedan od vodećih kaznenopravnih stručnjaka u državi, pogotovo u procesnom djelu. Na jednoj tribini 2010. godine govorio je kako je zapravo nevjerojatno da je mogućnost dvostrukog suđenja na kaznenim i prekršajnim sudovima na ovim prostorima bila praksom desetljećima i da se nitko nije zapitao je li to u redu. Razloge za takvu praksu, za koju je danas jasno da je bila krajnje pogrešna, vidio je u dva problema. Prvi je velika distinkcija koju pravni stručnjaci iz ne baš objektivnih razloga rade između prekršajnog i kaznenog prava, a drugi je zapravo loša obrazovna praksa pravnih fakulteta u Hrvatskoj. Naime, kod nas se na fakultetima više cijeni automatsko poznavanje propisa od propitkivanja i kritičkog razmišljanja. Baš to nekritičko razmišljanje dovelo je do toga da jedan mladić iz Istre uz suradnju Europskog suda za ljudska prava natjera hrvatske pravnike da implementiraju dio prava koji je bio poznat još starim Rimljanima. (Foto: Index, Novi list)
