Izložbom uljenih slika, akvarela i laviranih crteža tušem željelo se predstaviti dugogodišnje likovno stvaranje Tihomira Maroevića, najstarijeg člana osječkog ogranka Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
Izložba, ipak, ne pretendira sveobuhvatnom, cjelovitom prikazu Maroevićeva djela pa stoga i ne nosi težinu i značenje retrospektivnog pregleda. Ona tek obuhvaća, izborom iz umjetnikova atelijera, djela koja možemo smatrati reprezentnim primjerima Maroevićeva dugogodišnjeg slikarskog djelovanja.
Opseg materije iz koje je izložba formirana impozantan je. Razmjerno manji broj ulja i na stotine akvarela i laviranih crteža, uredno arhiviranih i kronološki klasificiranih, nastalih u posljednjih tridesetak godina u gotovo opsesivnom, kontinuiranom likovnom bilježenju tema i motiva koje Maroević pronalazi uglavnom u zavičaju – Našicama ili Rabu, u svojim čestim, naizgled svakodnevnim slikarskim izlascima.
Motivi i sižeji gotovo uvijek su isti, i Maroević im se iznova i iznova vraća, stvarajući opsežne serije slika. To su motivi zavičajnog krajolika ili svakodnevnog života trga ili ulice, grada, parka, tržnice, ceste, kolodvora, sa slučajnim prolaznicima kao njihovim uobičajenim popratnim akcesorijem. U zasebnu sadržajnu skupinu, ikonografski specifičnu, pripadaju ciklusi s temama procesija, maškara ili grupa ljudi.
Koristeći specifičan način konstrukcije kompozicije, ponekad s gotovo stripovskim kadriranjem scene – izrezivanjem, gdje pojedini elementi kompozicije izlaze iz svog okvira, Maroević neprestano ponavlja svoje ekspresivnim rukopisom pisane likovne zabilješke.
Daniel Zec
Tihomir Maroević je rođen 1937. godine u Rijeci. Djetinjstvo je proveo na Rabu. Osnovnu školu pohađao je u Rabu, a gimnaziju u Senju. Slikarstvo je studirao na Pedagoškoj akademiji u Rijeci, gdje je diplomirao u klasi profesora Ive Kaline i Josipa Diminića 1966. godine. Na istoj je akademiji 1988. godine diplomirao na studiju likovne kulture stekavši stručni naslov profesora likovne kulture. Cijeli radni vijek posvetio je pedagoškom radu, kao profesor likovne kulture u Našicama od 1967. godine do mirovine u 2002. Nakon umirovljenja bavi se slikarstvom u svojim dvama atelijerima – u Rabu i u Našicama. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi - samostalne na Rabu, u Našicama, Slatini, Zagrebu, Belišću, Bizovcu i Osijeku, a u skupne u Našicama, Vinkovcima, Vukovaru, Požegi, Orahovici, Osijeku, Zagrebu, Dubrovniku i dalje. Izlagao je i izvan granica Hrvatske, u Geislingenu i Steinbronu u Njemačkoj te u Pečuhu u Mađarskoj. Redovito je izlagao na Slavonskom biennalu u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku. Sudionik je brojnih likovnih kolonija i humanitarnih akcija. Radio je kao restaurator 1972. godine u Münchenu te 1972. i 1988. godine u radionici restauratora Alberta Fromma u Parsgbergu, u Njemačkoj. Dobitnik je nagrade Waldingerova salona 1997. godine. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek.
Iz predgovora katalogu izložbe:
(…) Svoju neutaživu strast za hvatanjem nemirnog, uzavrelog života u grčevitu šaku crteža – koji i djeluje na njegovim laviranim krokijima, na njegovim akvarelima (često monokromatskim tako da djeluju kao da su lavirani crteži, tek crtani vrhom vlažnoga kista umjesto olovkom), pa onda na njegovim uljima na kojima se pastozni namazi tek skupljaju u oblike… Odnos oblika i pokreta stalan je izazov njegovu istraživačkom nemiru. Dobivamo dojam da smo sliku zatekli u onoj ustreptaloj dinamici prstiju koji upravo nagonski prerastaju u kist ili olovku, pa urastaju u papir i platno, u pokret i pohlepu za hvatanjem one elementarne dinamike koja jedina život čini životnim… Stvorit će ti ustreptali prsti sliku – no mi smo ih nenadano zatekli u tom još nedefiniranom oblikovanju pa tako u slici vidimo, istovremeno, dvije uzastopne faze procesa preoblikovanja motiva u prizor slike. Preoblikovanje se u slici nastavlja te slika i sama postaje medijem kretanja.
