Inspirirani pričom o izgubljenim skulpturama koje je Amadeo Modigliani navodno bacio u Fosso Reale 1913. godine, gradski službenici pretražili su kanal nakon 2. svjetskog rata i nisu našli ništa. Godine 1984., sto godina nakon Modiglianijevog rođenja, ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti u Livornu ponovno je podigao novac kako bi još jednom iskopao kanal i tijekom iskapanja tamo je otkrio tri skulpture glava. Uzbuđenje je trajalo mjesec dana, no spektakl je završio kada su tri studenta demonstrirala svoju tehniku na nacionalnoj televiziji. Hrabri krivotvoritelji, motivirani medijskim ludilom oko prijedloga isušivanja Fosso Realea, izjavili su da su glave napravili pomoću čekića, dlijeta, odvijača, te Black and Decker električne bušilice, po uzoru na umjetnikove slike i nekolicinu preživjelih skulptura, te su ih nakon toga potopili u kanalu. (…)
Ovaj (medijski) događaj kapitaliziran od strane pekara i reklamne industrije, na sramotu Muzeja i kustosa koji su ustvrdili da se radi o autentičnom Modiglianiju, potaknuo je pitanja o autentičnosti i umjetničkoj dimenziji artefakta. Na sličan način, ali obrnutim tijekom drugi medijski događaj postavlja pitanja vezana uz poistovjećivanje slike s umjetnošću, utjecaj reklamne industrije na poimanje umjetnosti, te uopće postojanje umjetničke aure odnosno stručnih osoba koje ju mogu prepoznati i utvrditi.
Petra Kriletić i Tamara Galović u Galeriji VN izlažu slike. Radi se o geometrijskoj apstrakciji koju je naručio suvremeni mecena – reklamna industrija kao scenografiju u jednoj reklami za Franck kavu. Ambijent za snimanje reklame je galerijski prostor. U reklami konobar nosi pladanj, trkne posjetitelja izložbe koji prolije kavu po jednom od "umjetničkih djela". Kao što konobar nije pravi konobar već glumac, kao što posjetitelji nisu pravi posjetitelji umjetničke izložbe već statisti, tako ni slike nisu umjetnička djela već glume umjetnička djela. One su naručene u točno određenim dimenzijama, s točno određenim bojama, i iako su fizički izvedene od strane dviju umjetnica, zamišljene su od strane kreatora reklame na temelju kriterija poput "moguća percepcija umjetničkog djela od strane prosječnog gledatelja", ili "fotogeničnost boja i oblika pod okom kamere".
Kroz izložbu u Galeriji VN ti radovi koji, dakle, nisu osmišljeni od strane njihovih realizatorica, već reklamne industrije, streme ka ponovnom osvajanju umjetničkog statusa prelaskom iz imaginarnog (reklamnog zamišljenog svijeta u kojoj geometrijska apstrakcija reprezentira ultimativnu umjetničku vrijednost) u realni svijet. U tom ?realnom? svijetu umjetnosti postaju svojevrsni ready madeovi, suvremena konceptualna djela, postaju objekti politike umjetnosti, polemiziraju sa sustavom vrijednosti i ponovno zadobivaju autorstvo u sasvim jednom novom smislu, u potpunosti van reklamne industrije.
Ovaj zavojit put 30-ak slika doveo nas je do pitanja o predodžbama i stereotipima u umjetnosti (posebice slikarstvu čija se forma automatski doživljava kao umjetnost), umjetničkim standardima, manirizmu u umjetnosti, vrijednostima u umjetnosti, namjerama umjetnika i sredstvima kojima se koristi…
Olga Majcen Linn
Akademija-Art.net
