U suvremenoj likovnoj sceni na samom kraju 20. i početkom 21. stoljeća javili su se umjetnici koji skulpturi pristupaju na nov i svjež način. Oni su oslobođeni okova tradicije i tradicionalnog poimanja skulpture. Razmišljaju o skulpturi kao o konceptu uz uvažavanje promatrača i predviđanja njegove moguće reakcije na konačni rad. Pojam volumena relativiziran je, a time i skulptura u svom klasičnom obliku — volumen u prostoru. Materijalnost i fizička prisutnost njihova rada postaju sekundarni. Naglasak stavljaju na ambijent u kojem rade i proces, odnosno moguću promjenu stanja (nekad i agregatnog) same skulpture. Temporalnost je važna karakteristika kipara nove generacije.Upravo poigravanje i kombiniranje različitih medija najviše pridonose toj novoj slobodi.
