IZLOŽBA UZ SJEĆANJE NA POGINULE I UMRLE HRVATSKE BRANITELJE I CIVILE, NESTALE I ZATOČENE U DOMOVINSKOM RATU, TE RAZARANJE NAŠEG GRADA U RUJNU 1991.
Predgovor u katalogu
Pojam osobnog i društvenog sjećanja, kao i zaborava, snažan je i neizostavan dio čovjekovog životnog hoda. Ako pojam zaborava shvatimo kao prijetnju, a sjećanje kao izvor uvijek novih sadržaja koji obogaćuju našu svijest, lako je uočiti kako je "obogaćivanje sjećanjem" izuzetno važno. Bez obzira bilo ono sretno ili bolno. Uostalom, bol se ipak ne može izbrisati brisanjem sjećanja na nju. Dijelom smo društva koje svoje kolektivno sjećanje velikim dijelom temelji na vizualnim slikama. Sve su one međusobno različite, jer su njihovi autori brojne individualne sudbine.
Nesumnjiv je osjećaj nedoumice kad pred očima ugledate slike na temu orkestra. Što je tim brojnim sviračima i anonimnim licima zajedničko sa sjećanjem na rat i ratna stradanja?
Nastojat ću čin istraživanja i nepredvidljivosti gledanja i shvaćanja umjetničkog djela, stavljen ovdje, pred vas, kao promatrače, učiniti što jasnijim, ili mu bar dati oblik vlastite interpretacije.
Započet ću s onim, oku vidljivim. Izmjenjuju se radovi s masovnim scenama i oni koji prikazuju jednog svirača. U prvom slučaju se isprepliću dvojaki, heraklitovski osjećaji reda i uskomešanog nereda, usklađivanja i istovremenog opiranja ritmičkom skladu. Gledajući te grupne kompozicije nešto nas tjera da osjećamo uzbuđenje, ali i nesigurnost, hrabrost, ali i strah. U drugom slučaju, sva je pažnja na intenzitetu kretnje, te uživljenosti i predanosti činu sviranja. Sve nam na tim prizorima svirača govori o tome: boja, potez, nemirne i isprekidane silnice autorovog rukopisa. Boja vjerno prati potez, podupire ga u njegovom nemiru. Djelujući zajedno, oslobađaju površinu slike od njene, unaprijed joj zadane, plošnosti. Brojnost "uhvaćenih" kretnji svirača definiraju snažne konturne linije. Začudni ritam dodatno je pojačan stalnim izmjenjivanjem kadrova. Autor igra dvoznačnu igru izražajnosti i nekontrolirane ekspresivnosti. Mjestimično se pojavljuju praznine. Jesu li to praznine ili pak punine? Čiste plohe bijelog platna ostavljene su kako bi bile autorova konstatacija da se ipak radi o slici…
No, osim onog vidljivog i deskriptivnog, ove slike posjeduju i drugi vid vlastitog postojanja. One su tu kao interaktivni i metaforični iskaz dočaran magijom slikarskog postupka. Orkestar nije tu da ga samo gledamo, već da vođeni naglašenim ritmom likovnih elemenata, prizovemo u svijesti zvuk glazbe. Orkestar je tu kako bi prenio intenzitet osjećaja zajedništva i kolektivnog djelovanja koje je prožeto interakcijom i međusobnom ovisnošću. Samostalni prizori svirača govore o kontroliranoj strasti, gestama prouzrokovanim jakim osjećanjima. Bjelina platna je zaustavljena ili prekinuta radnja. Ona je praznina u sjećanju ili pak njeno ishodište. Potrebno je samo malo mašte da se svatko od nas prepozna u barem jednoj od tih, slikom dočaranih, metafora.
Alma Trauber, prof.
Stjepko Rupčić je rođen 1958. godine u Sisku. Godine 1976. završio je gimnaziju i srednju muzičku školu u Sisku. Godine 1985. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Kulmera. Ilustrirao je više knjiga i slikovnica. Radio je plakete, instalacije, razna likovna rješenja. Od 1992. do 2005. godine aktivan je u politici grada Siska i SMŽ. Godine 2005. otvara Likovni centar Rupčić. Radi kao profesor na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu – Podružnica u Petrinji.
