Slikar je uspio biblijsko događanje Kristove muke pretočiti u umjetničku uvjerljivost osobnog iskaza, krećući od postaje i zrenjem slikarskog načina i udubljivanjem u značenje i tajnu spasenja, povezujući likovnu i teološku dimenziju djela. Dajući zemnom događanju ozračje transcedentalnog. Poštujući sliku i kao mjesto molitve, predanje vjerničkog puka – jer pobožnost križnog puta duboko je ukorjenjena u vjerničku tradiciju.
Razvijajući slikarski scenarij stvorio je ravnotežu između scena u kojima prevladava grupa, narod ili rulja koja je pratila kalvarijski hod, situacija prisnih odnosa, susreta s Marijom, Veronikom, jeruzalemskim ženama i gdje se tri pada pod križem pojavljuju kao znakovitost patnje pred konačnim prizorom raspeća. Izražavanje je to i emocionalnih stanja, dakako različitih predznaka, supatnje onih bliskih i mržnje promatrača i sudaca.
Katić je sažeo svaku postaju do bitnog, težeći da ona bude čitka i u prvom sloju promatranja, ali i da nosi sadržajno bogatstvo, potku vjerničkoj meditaciji. Našao je pravu mjeru između opisnog i naznačenog, realističke deskriptivnosti i slobode slikarskog pristupa u interpretaciji likova, tako da svi sudionici zbivanja nose potrebnu ekspresivnost.
U ovom djelu (ne u smislu likovne doslovnosti), prisutna je i silna raznolikost brojnih križnih puteva, pučkih i reprezentativnih koji su nastajali stoljećima, jer je umjetnik to iskustvo prenio u svoj repertoar oblika, postajući dio neiscrpnog htijenja da muka Gospodinova i kroz umjetnost bude dio ljudskog življenja.
Praćenje je to znanog traga i otkrivanja osobne umjetničke istine prepoznatljive i u upotrebi boje, reduciranoj paleti i majstorskom nijansiranju vrijednosti, prvenstveno one toplih tonova posvećenih bljeskovima svjetla.
Odabrao je slikarsku tehniku podatnu i za sitne, odmjerene pomake boje, ali i iskrenje svjetla, često mjesto sadržajne koncentracije, datih u formi križa, kojeg tumači i kao dio stvarnog događaja ali dosljednom geometričnošću, oduzimanjem tvarnosti dovodi ga do simbola, konstante sakralnog, znaka čovjekovog smisla.
Stjepan Katić je umjetnik koji se svojim djelom priključio autorima koji grade bogato tkivo suvremene hrvatske sakralne umjetnosti i to s istinskim dojmljivim dosegom. Stanko Špoljarić, 1997.
Pogled na patnju kroz slike Stjepana Katića! Ima li patnja smisla? Ne, ako je patnja zatvorena u samu sebe! Smisao patnje Bog nam je ponudio u Kristovoj muci do smrti na križu i novom životu nakon uskrsnuća. Patnja, dakle nije znak Božje odsutnosti. Patnja je put k Bogu!
Bog je dokinuo patnju dajući joj smisao. Patnja s kojom nas je Bog ostavio same, postaje mjesto susreta s Bogom. To znači da je Bog tu, iako nam se to nešto čini besmislenim, očajnim ili punim patnje. Ovako razumjeti patnju znači imati povjerenja u Onoga koji je upravo u patnji prisutan. Ako vjerujemo u Krista, onda to povjerenje ne bi trebalo biti upitno. Jer, Krist ne poznaje puta mimo patnje. On poznaje samo put kroz patnju. I čini se da drugih putova nema! A put što ga čovjek mora proći kako bi svoju patnju mogao shvatiti i prihvatiti dug je i trnovit!
U ovih četrnaest teološki intoniranih rečenica moguće je proći kroz četrnaest postaja Križnoga puta koji je uvijek bio i ostao sublimacija smisla patnje. Kao takav, križni put je i umjetnički izazov kojemu se posebno slikari vraćaju i uvijek daju neku novu dimenziju našoj patnji i njezinu smislu. Kako je Katić odgovorio na taj izazov? Identitet ovoga ciklusa najbolje opisuju misli Sv. Franje Saleškoga:
Čvrsta i jasna arhitektura križa na ovim slikama čini sve relativnim osim križa samog! Zato je vidljivo kako je moguće samo po kompoziciji križa, apstrahirajući sve ono i sve one oko njega, znati i o kojoj se postaji Križnoga puta radi.
Zbog ovakvoga pristupa gdje kroz pojedine postaje Kristove muke otkrivamo slojevitost smisla patnje sadržane u simbolu križa, svih četrnaest slika djeluje kao cjelina, ali svaka od njih ujedno funkcionira potpuno samostalno. Pavao Bucić, 2005.
Akademija-Art.hr
){kind=link}