Sramoćenje Hrvatske, obmane pravnika, nametnici i vitalne funkcije

perkovic-i-mustac

perkovic-i-mustac

Sudac Ivan Turudić pokazao je zdrav razum, a to je u jednoj teško bolesnoj i duboko korumpiranoj zemlji neprihvatljivo, nepristojno

U svojoj knjizi “Spašavanje zločinačke budućnosti”, Josip Jurčević, profesor povijesti na Hrvatskim studijima, dao je uznemirujući pregled poslova obitelji Zorana Milanovića i obitelji Vesne Pusić, predvodnika vladajuće koalicije Kukuriku. Dokazuje da je ubojstvo Stjepana Đurekovića neraskidivo isprepleteno sa kriminalom u strukturama Jugoslavije, i da se ista mreža održala u RH. Navodno Josip Leko i Sabor namjeravaju pokrenuti “autentično tumačenje Zakona o pravosudnoj suradnji članica EU”. Hrvati su izigrani – protivnici hrvatske samostalnosti došli su na čelo “samostalne” Hrvatske i sustavno ismijavaju elementarnu ljudsku pravdu. Ostaje trilema: boje li se vladajuće stranke razotkrivanja zločinačke prošlosti, ili je direktno ugrožen tajni kapo jugoslavenskog podzemlja, koji je proveo ovakvu lopovsku tranziciju, ili se komunističko-udbaška oligarhija RH uključila u neku tajnu protunjemačku asocijaciju? Slučaj Perković nije niti za dlaku prikrio nesposobnost koalicije glede gospodarstvenog i drugog vođenja zemlje. Zapravo je ekonomskoj katastrofi pridodana i ona civilizacijska, koja je osramotila naciju i potpuno srušila ugled Hrvatske u EU, kao i dostojanstvo hrvatske nacije u cijelom svijetu. Kako bilo kome objasniti da u formalno samostalnoj Hrvatskoj vlada ona ista totalitarna jugoslavenska klika?

Prvo, pravni instrument zastare ubojstva je civilizacijska sramota. Drugo, izručivanje osobe optužene za sudjelovanje u ubojstvu u nekoj zemlji je civilizacijska obveza, a neizručivanje je praktično objava rata. Treće, kakve veze ima zastara po našem zakonu za ubojstvo koje nije počinjeno na našem tlu. Davor Krapec, profesor kazneno-procesnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu i sudac Ustavnog suda, profesionalno pošteno kaže “da zastara u RH ne smije biti razlog za odbijanje izručenja ako je isto djelo kažnjivo u drugoj članici EU”. Josip Jurčević objavio je u svojoj knjizi jako zanimljivu biografiju Antoa Nobila, odvjetnika i prijatelja Josipa Perkovića, kako sam Nobilo kaže. Nobilo je pripadao tužiteljstvu u nekim značajnim procesima: Andrija Artuković, Pakračka Poljana, Željko Ražnjatović Arkan i Goran Hadžić. Nobilo je zastupao Željka Meseca i Jadranka Smoljana Sukija, šefove “financijskog inženjeringa”. Neko je vrijeme poslovno i pred sudovima zastupao Miroslava Kutlu, koji je razotkrio Nobilovu povezanost s Ninoslavom Pavićem. Ovdje govorimo o vremenu “ortačkih ugovora”, koji su ozbiljno potkopali pravne i civilizacijske temelje zemlje. Prema Jurčeviću, najveći odvjetnički, tajnopolicijski i politički posao Nobila bilo je zastupanje Tihomira Blaškića – u knjizi “Urota” Jasna Babić spominje Nobila u svezi “zavjereničke skupine iz Sesvetskog Kraljevca”. Nobilo je najavio da će u slučaju da Vrhovni sud potvrdi Tururdićevu presudu, na Ustavnom sudu podnijeti ustavnu tužbu protiv izručenja.

Jugoslavenski nametnici kontroliraju vitalne funkcije Hrvatske. Stvorili su “civilizacijsko” ozračje da ih ne možemo potjerati, a sve je davno pokvarilo lažno Tuđmanovo pomirenje. Mi smo im oprostili, ali na tome nije ostalo – oni vladaju! Stavljanje tih i takvih nametnika u karantenu moguće je samo kroz konkretne sudske procese za konkretne zločine i konkretan kriminal. I još moramo imati sreću da postupak dopadne ruku i znanja nekog časnog suca. Stoga autonomni segmenti sudstva postaju naša nada, na nivou političkog značaja referenduma, odnosno direktne demokracije. Nadajmo se da će Vrhovni sud potvrditi svoju ustavnu autonomiju, a Ustavni sud ignorirati Nobilovo osobno tumačenje zakona. Perkovićev odvjetnik ima pravo pozvati se na neku zakonsku odredbu, a tumačenje te odredbe mora prepustiti sudu. (Tvrtko Dolić/Dnevno.hr)