Ostavljajući po strani slikarski izraz i izvedbeni doseg, (to je područje istraživanja i rada i vječnog nezadovoljstva koje me tjera dalje), pričat ću rascjepkanu PRIČU O NASTANKU PIJETLOVA:
PRVOG PIJETLA sam, nespretno našepurenog, naslikala za čovjeka po prezimenu OROZ.
Tražeći po netu fotografije pijetlova, sjetila sam se (opet) djetinjstva i bakinih kokica. Moja kokoš-ljubimica zvala se Priča, spasila sam ju kao malo i zakržljalo pile, a onda još puno puta da ne završi u juhi. To je jedina kokoš koju znam da je umrla prirodnom smrću – od starosti. Sjećate se Malog princa i pripitomljavanja lisice i ruže – kad nekog zavoliš, počneš ga gledati drugačije. Tako sam ja gledala svoje pse i mačke… i jednu gicu… oni su mene gledali i u njihovim oèima sam vidjela iskru života, istu onu koja je i u meni. Zar može jedan život biti vrijedniji od drugog?
Kiklopova dilema: debilni kolporter ili vrhunsko umjetničko djelo, koga bi trebalo spasiti.
Svijet oko mene ima čudne i meni neshvatljive dileme i mjerila vrijednosti, a hijerarhija samo pitanje uspostavljanja moći.
UVEĆAVAM JEDNO MINORNO BIĆE na "HUMAN-SIZE" – veličinu čovjeka, jedinu koju
čovjek može percipirati. Zapravo, radi se o homocentrizmu, promatranju svih stvari iz
jedine nama vidljive perspektive – SVOJE. Postavljanjem kaveza od žice za kokošinjac
u središte izložbe, želim na trenutak
POGLED IZ KAVEZA, UMJESTO UOBIČAJENOG POGLEDA U KAVEZ. Promjenu perspektive, obrat. Bio bi to trenutak kad bi umjesto konzumacije drugog bića, nastupilo… nešto drugo… priznavanje drugog bića. Razumijevanje, osjećanje… to bi bilo nemoguće, ali samo priznavanje postojanja i važnosti drugih bića osim mog… Ne vjerujem da čovjek može izaći iz JA-stva, ali spoznaja samog sebe ne obavezuje nas da se postavimo na vrh hijerarhije. Ovo je pitanje priznavanja i jednake vrijednosti života u svim njegovim oblicima. Ovo je pitanje priznavanja svega i svih koji su drugačiji od nas.
KAVEZ JE PRAZAN, ali ako bi samo jedna osoba ušla u taj kavez, svi moji pijetlovi bi bili vani – na slobodi.
ČOVJEK nije MJERA SVIH STVARI, JA NISAM MJERA SVIH STVARI. Hijerarhija koju stvaramo ne može biti univerzalna, opet je HOMO-fobično-centrična. Slova razbacana oko pijetlova ne znače ništa ili su samo pokušaj komuniciranja izmeðu poznatog i nepoznatog. Zaglušujuća buka u komunikacijskom kanalu, ali totalno neartikulirana.
KOMUNIKACIJA, govor koji ne dopire do nikoga, govor koji je nerazumljiv, govor
koji ne želimočuti, buka u komunikacijskom kanalu, šifrirana komunikacija, značaj govornika
govornik je pijetao, minorno biće od kojeg ne očekujemo da govori… kokošinjac, kavez…
MASKULIN/FEMININ – kokošinjac muško-ženskih odnosa, pijetao u kokošinjcu, zapravo je samo ON među sebi sličnima. Igra u kojoj sam komično spojila dva svoja ciklusa: OROZE koji žele komunicirati i BINARNE DAME KOJE se ponavljaju u beskonačnom recikliranju.
BESTIARIJ… BINARIJ… PTICE KOJE SU ZABORAVILE LETJETI
Bijeli pijetao dominira, a u kokošinjcu pjetlova dominacija više je komična, nego stvarna.
Kokošinjac je alegorija ljudskog društva. Cijela muško/ženska priča je slučajna, poigravanje s dva svoja ciklusa: BINARNE FACE I KAVEZ.
MASKULIN – Pijetlovi – priča o hijerarhiji i nemoći/moći.
FEMININ – moja potraga za izgubljenim vremenom, ponavljanje, recikliranje same
sebe… face su slučajno ili neslučajno ženske, jer su moje…
KAVEZ…
Snježana Mekić Delić
Snježana Mekić Delić
smekicdelic@gmail.com
Akademija-Art.net
