Ideja za organiziranjem 1. međunarodne izložbe gluhih umjetnika u Hrvatskoj – Zagrebu, uslijedila je nakon četiri godine postojanja i uspješnog rada Udruge za kulturu osoba oštećena sluha Hrvatske Svijet tišine. Jedna od temeljnih značajki ove izložbe je ukazati likovnoj javnosti, a i drugim ljubiteljima umjetnosti na kulturu gluhih. Isto tako želimo da ova izložaba dodatno potakne komunikaciju i interakciju osoba s oštećenim sluhom i onih koji to nisu.
Vanda Šagovac, predsjednica udruge
Skupne likovne smotre okupljaju umjetnike po različitim kriterijima, po stilskoj ili motivskoj bliskosti, ali i otvorenosti prema brojnim likovnim izrazima. Izložbe većeg broja slikara i kipara mogu biti presjek likovne situacije pojedine sredine, a također svojim odabirom konfrontirati umjetnike različitih koncepcija. Povezne niti sudionika neke izložbe su i likovnog i ne likovnog karaktera, s time da oba razloga okupljanja imaju svoje razloge, pa tako i 1. međunarodna izložba gluhih umjetnika. Razumljivo ostvarenje njih tridesetak umjetnika iz čest zemalja nisu svodiva na neki nazivnik samo zato što se radi o osobama s nedostatkom sluha. Istina, taj hendikep može se u nekoj mjeri reflektirati u djelu, s negativne ali i pozitivne strane. Pomalo je paradoksalna ta krajnost mogućnosti, no likovno djelo iako vizualna činjenica zbir je svih osjeta, primjerice; koloristička raskoš ima i elemente zvučnosti. Ali valja i napomenuti da uronjenost u svijet tišine pogoduje punoj kreativnoj koncentraciji, svojevrsnoj disciplini u tvorbi djela. Ipak pravila ne postoje, jer odnos prema slici je individualan, ovisan o senzibilitetu pojedinca u preobrazbi odabranog motiva.
Potanke analize dale bi bar naznaku što u nekom opusu prevladava. A to mogu biti zemljopisne značajke zemlje iz koje umjetnik dolazi, ugođajnost odabranih ambijenata ili jednostavno kontinuitet s umjetničkom tradicijom šireg ili užeg zavičajnog prostora. Vrlo je važna i razina likovne naobrazbe, nužne u formiranju i silnicama stvaralačkog luka, čije je ozračje utkano u kasnija djela. Očito tišina kao barijera i obrana od bučne orkestracije zvukova prisutnih u životu u najraznovrsnijim situacijama može biti i poticajna. S praktične strane svakodnevice je nedostatak, ali u rastu umjetničkog nadahnuća, djelo njome dobiva novu dimenziju. Najčešće u formi intimističkog, gotovo ispovjednog slikarstva. Većina je vezana uz načela klasične estetike i etike slike, njegujući varijante realistične potke. Mimetičko u interpretaciji motiva biva praćeno marnošću obrade svakog detalja, alije i činjenično građeno slobodnom gestualnošću, te pulsiranje oblika prizoru daje veću autonomnost likovnog.
Opet s poštivanjem izuzetaka moguće je uočiti namjerne ili nenamjerne dodire poput svojevrsnog straha od praznine, potrebe za ispunjenjem svakog zadatka slike, i intenziviranja palete u svim planovima djela. Mrtva priroda ili krajolik zahvaćeni su u intrigantnosti kadra, sa zanimljivim kadiranjem predmeta i pojaseva, središtima sadržajne upućenosti. Gosti iz Italije ponajviše u običnim stvarima otkrivaju smisao ispod doslovnosti epiderme. Krajolik je i prozračnost, treptaj promjenjivih oblika, koje u datosti slike definiraju naši predstavnici. No opet valja reći bez generalizacija, jer bitno je prožimanje umjetnosti osoba koje se tek u manjoj mjeri poznaju. S posvojenjem ljepote koju baš svi uzimaju vodiljom u dijalogu s temom i onih zahtjevnih s figurativnom tematikom, u kojima strašću ekspresionistička pokrenutost diže emocionalnu temperaturu uprizorenja.
Stanko Špoljarić, prof.
POPIS AUTORA / ARTISTS
Akademija-Art.net