Naslovnica hrvatskog izdanja Nevidljive pobjede
Mujë Buçpapaj: Nevidljiva pobjeda, 3000 GODINA ZA DAR, Zadar, 2013.
Piše: Dr.sc. Igor Šipić
Nevidljiva pobjeda nikad nije na bojištu! Morali bismo ovako započeti prikaz zbirke pjesama, izvorno objavljene na albanskom, a nakon engleskog, i u hrvatskom izdanju u prijevodu pjesnika Pabla Bilosnića, da bismo razumjeli veličinu ljudskog bića i spriječili samoizdaju riječi u njezinoj paradoksalnosti: „Draga Majko / Izišao sam iz riječi / Kao iz crnoga lijesa…”. Nevidljiva pobjeda nikad nije na bojištu, u tili čas se prenese u polje samoće; sunce palo u močvaru; sunčevu hrđavu odjeću; drugu stranu života između kiša i polja; na lijevu stranu seoskog tužnog lica; sumrak pao s drveća; novu zelenu travu, koja će prekrit smrznutu zemlju mira kako bi uljepšala našu mrtvu braću neosvojive temelje naše domovine…; sve je to uklesao u stijenu Mujë Buçpapaj, poznati albanski pjesnik postmoderne generacije (1962.).
I zbog same komunikativnosti, povezanosti sa svijetom, zemlje koje imaju izlaz na more sklonije su borbi za slobodu, njezinu očuvanju i veličanju („O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”, Ivan Gundulić, Dubravka, 1682.), one koje to nemaju, u posvojenjima ideja velikih država, sklone su osvajanjima tuđih teritorija. Tu je misao ugradio u svoju nevidljivu pobjedu ovaj pjesnik, suvremenik ostvarenja cjelovitosti slobode albanskog naroda s konca 20. stoljeća na rubnim prostorima zapadnog Balkana. Ovdje se ona, međutim, dodatno multiplicira krajobraznom datosti spram činjenice da se Albanija doslovno iz visokih planinskih lanaca urušava, strmoglavljuje u more na istočnoj strani Otrantskog ulaza. I premda je čitava njena zapadna granica morska, more, kao „sumajka” albanskoj zemlji („Moja majka / Poput bakrenoga sutona svijeta / Na divljem polju trave”), stidljivo se javlja u čitavoj zbirci u samo nekoliko stihova te u označiteljskoj pjesmi „Motorni čamci”, vjerojatno pod snažnim pritiskom lokalne topografije Buçpapajeva Tropoja, ošinuto nevjerojatnom količinom i kakvoćom boli u režiji nevidljive ruke planina, „u uzburkanoj tmini”, u kojoj „smo se trebali pomiriti s bezdanom”. Kao „subraća” se iz istih pobuda, u dva navrata, u stihovima javljaju slobode Alpa.
Pjesnik Pablo Bilosnić, prevoditelj
U razvikivanju s planinama, u raskopavanju tmine, u kojoj dominiraju „crne zime” s poljima u „željeznim cipelama”, kao da stihovima odjekuju čežnja i bol fada, što bi kazao kolega J. Čelan, „kao potpuno predavanje, toliko da se prelijeva svuda uokolo: po drvlju i kamenju, snijegu vjetru i suncu – sve i do samog Tvorca.” Respektabilna Laura Bowers, u predgovoru knjige, to je prenijela na područje trusi: „Buçpapaj nastoji uzdrmati čvrsto tlo pod našim nogama […] koristi sve što voli i sve što mrzi kako bi naslikao točan portret vlastita slomljena srca.” Laura jest u pravu, ali ne kroz time naglašenu autorovu svjesnost postizanja cilja, nego kantovski življeno iskustvo, osjete, kao jedine izvore našeg znanja, gotovo ideale, senzualizam sunčevih zalazaka, planina, kukuruznih polja, također i „napuštenih ruševina, egzodusa obuhvaćenog tamom, blatnjavih, smrznutih dječjih ruku i smrti pod zapetljajem spaljenih, labirintskih cesta opustošene zemlje”. Izmirenje idealizma s materijalizmom događa se tako u kolonama kojima putuju mali narodi, a vraćaju se nevidljivi pobjednici, nešto izvan nas, nekakva stvar po sebi, nespoznatljiva, transcedentna, onostrana.
Krenuti u rat iz ljudske boli najstrašnije je svjedočenje stajanju planina. Možemo kazati, da poslije čitanja aktualne knjige, taj osjećaj preuzima i čitava hibernantska zbilja. Zamrzava nas, smrzava, zaleđuje i sleđuje u svojoj promrzlosti. „Večer će / Poslati planinu da odjene / Smrznute ruke / Nevine kosovske djece u snijeg…”. Stihovi ekstremne boli ne trguju samo s visokom umjetnosti, u njih se uvukla topla tišina koja će prisiliti moćni svijet da zaviri u pokret noći. Albanska poezija inače je takva, iz noći će krenuti dalje „zbog tuge sumraka”. Ciklika „prvo bješe vatra”, a potom „crni strah”.
Mujë Buçpapaj, poznati albanski pjesnik
Možda i najljepši stihovi čitave zbirke: „Drvo ne može oplakivati drugo drvo / Kao čovjek čovjeka / Umjesto toga s njega opada lišće / Na kraju svake jeseni” – međutim, stoje kao epigram stoicizmu, što je za zatvaranje cjeline, putanje kruga, poglavito bitno. Pjesnik spoznaje razumnu vezu i zakonitost stvari, čvrst i postojan u životnim kušnjama i nesrećama, nepokolebljivo živi po uzoru na prirodu oslobađajući se od pritiska strasti. Ovoj poeziji niza antologijskih pjesama, po sadržaju mitsko-epskoj, doista pristaje filozofija kao lirski sugovornik u nevidljivoj pobjedi nad klisurama surih orlova. Čovjek je konačno ustao i pobijedio, i svoju vlastitu bol, i onog koji je „beskrajna istovjetnost”.
Kako i stoji u ogledu nam na albanski zapis putopisa velikog hrvatskog umjetnika, književnika Tomislava Marijana Bilosnića (Mediteranski putopis, Zadar, 2013.): „Prignimo se baš tu uzeti šaku zemlje, čini se, nigdje više nismo dostojniji svoje domovine. Ima li ta ljepota igdje svoju mjeru, igra li ičim do nizinom?” – Mujë Buçpapaj se nastavio na tu infiltrantnu misao. Ili, možda, još bolje kazano, iz nje je pročišćen izišao: defiltrirao je nedostupnost tako da su na mreži sita ostali još samo gradovi sa svojim nejasnim značenjima javne svjetlosti. Doskora su ih zamijenili antologijski stihovi:
Otići ću u rat
Noseći mračan izgled drveća
U vrtu naše stare majke
Koja promatra
Slijepo nebo
Znakova slobode
Nad Ilirijom
(„Mračan izgled drveća”)
