Dijana Iva Sesartić rođena je 1966. godine u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završila je u Zagrebu, studirala na akademijama likovne umjetnosti u Sarajevu, Pragu (Češka) i Zagrebu. Diplomirala je kiparstvo u klasi prof. Stanka Jančića na ALU u Zagrebu 1996. godine. Fakultativno je završila pedagoške predmete kod prof. E. Roberta Tanaya u Zagrebu. Izražava se u svim kiparskim tehnikama, ali modelacije u glini zatim odljevi u bronci su joj primarni i najdraži. Članica je Akademije-Art. Živi i radi u Solinu.
Zaglavni kamen, reljef u kamenu, Pučišća (klesarska kolonija 1995. g.)
Buđenje, drvo,rad ostavljen za bolnicu Sl. Brod, (kolonija Glogovica 1996. g.)
Žena s ribom, kamen, kiparska kolonija Sućuraj, 1997. g., otok Hvar
Anđeo Rafael – bronza, 2,5 m Vranjic – Solin 2001. g.
Poprsje dr. Franje Tuđmana – bronza, Solin 2004. g.
Poprsje dr. Franje Tuđmana – bronza, Tribunj 2005. g.
Sv. Nikola – bronza, 3m, Hvar
Spomenik branitelju domovinskog rata – kamen, Solin 2003. g.
Sv.Liberan – crkva na Mejašima, Split
Sv.Dujam – etnografski muzej
plaketa Luka Kaliterna – Kuća slavnih sportaša, Split 2007. g
Sv. Bernard, Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Josip, Sv. Nikola – kapelice
Bista Marka Marulića – bronza, Sjemenište splitsko – makarske nadbiskupije 2007. g.
Poprsje nadbiskupa Frane Franića – bronza, Nadbiskupija splitsko makarska
Portalne vratnice – bronza, 3,60 – 2,20 m, Bijeli Vir, Metković 2008. g.
Poprsje nadbiskupa Frane Franića darovano u Domus Croata Ivan Mertz u Rimu 2008. g.
Sudjeluje na brojnim skupnim, tematskim, žiriranim izložbama i kiparskim natječajima, te likovnim kolonijama na kojima ostavlja svoje kiparske radove u javnim prostorima… Priznanja i nagrade, zahvalnice vše niti broji niti pamti.
Čežnja za licem Dijane-Ive Sesartić
Zdenko VIDOVIĆ*
»Čežnja za licem« naslov je izložbe akademske kiparice Dijane-Ive Sesartić, koja je bila postavljena u Salonu Galić u Splitu od l8.prosinca 2003. do 4. siječnja 2004. Kao što se iz samog naslova izložbe može naslutiti, autorica se predstavila nizom portreta, u raznim kiparskim materijalima.
Dijana-Iva Sesartić rođena je u Zagrebu 1966. godine. Studirala je na Likovnoj akademiji u Sarajevu i Pragu te diplomirala kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Stanka JanČića. U diplomskom radu tematski je dotaknula problem likovnog uređenja sakralnog prostora. Studijski je boravila u Firenci, Rimu i Stuttgartu. Autorica je niza skulptura u javnim prostorima, od kojih možemo spomenuti zadnju, tri i po metra visoku skulpturu sv. Nikole na najistočnijoj točki otoka Hvara. Kiparica trenutno živi obiteljskim životom u Solinu gdje i umjetnički stvara.
Glava Solinjanke
Tekstovi, izvatci, natpisi, kritike …
Prigodne riječi J. D. Botterija
Na otvaranju izložbe sudionicima se prigodnim riječima obratio Josip Dini Botteri, čija se skulptura lica također nalazila među izlošcima: »Starozavjetni pisac je Stvoritelja u Knjizi Postanka predstavio kao kipara. Takva predodžba, dakle, od pamtivijeka potiče čovjeka da zamijesi glinu i traži u glibu likove, oblikujući likove i lica. I stvori Bog Čovjeka i dade mu moć da i on bude likotvoran. Tako dopusti Stvoritelj da se u igri ljudskih ruku, pod nemirnim prstima kipara neprestano kroz svu ljudsku povijest događa Čudo likovnosti, koju doživljavamo kao umjetničko duhovno uzdignuće prema nadstvarnome. Igrajući se glinom, umjetnik je kao starozavjetna Mudrost koja govori da je bila sa Stvoriteljem i igrala se u njegovoj blizini dok je utvrđivao granice vodama. Likovnost znači mudrost kojom umjetnik odstranjuje nepotrebno i zaobilazi banalno u svojem djelu. Likovno, naravno, uvijek se odnosi na ono oblikovno na vidljivo, ali ne na površno i površinsko. Likovno je uvijek naznaka za ono dublje i ujedno uzvišeno.
Večeras nam iz Salone stižu nove bronce. Novi kipovi, nova figuracija. Stižu nam poznata lica. Pred nama su suvremenici kojima Dijana-Iva posvećuje svoje kiparsko vrijeme i istraživačku energiju. Ovaj niz lica, portreta, na početku trećeg tisućljeća potvrđuje da istinski umjetnik ne pripada nikakvim vremenskim zagradama. Umjetnost ne možemo svesti u naše prolazne okvire. Čovjek je stvaratelj umjetnosti po božanskim darovima u sebi. Ono što može čovjek danas, u umjetnosti, mogao je i davni čovjek u vremenu rimskom i grčkom i još mnogo prije, i moći će i mnogo kasnije dok bude u sebi poštivao Božje naume. Upravo je riječ o moći ljudskoj. Dijana-Iva može. Ona je to dokazala i svojim javnim spomenicima: Anđeo Rafael Vranjíc, sv. Nikola i Žena s ribom Sućuraj. Ona to vrlo uspješno i uvjerljivo i večeras potvrđuje ovom izložbom. Dijana-Iva Sesartić klasičnim likovnim sredstvima stvara kiparstvo u svom vremenu. Ona ne teži biti nužno modernom, a da bi pri tome upala u površna, dopadljiva, dekorativna rješenja. Ona poštuje europske kiparske tradicije i uporno izgrađuje svoj kiparski izraz, koji raspoznajemo u njenom realizmu naglašenih doživljaja likova koje je obradila studiozno. Svaki lik donesen je kiparski cjelovito i psihološki zasebno i karakteristično, profinjenom, blagom modelacijom, istodobno čvrste ukupne kiparske forme. Kiparski je ovo panoptikum jednog imaginarnog kruga likova koji su privukli pozornost kiparice. Ovi likovi otkrivaju modele. Ovi modeli nisu trebali umrijeti da bi živjeli u kipovima, da bi ih po sjećanju ili fotografijama kipar radio, kako je to često slučaj. Kipar ih ovako usred životnog puta lovi u svojoj glinenoj mreži i daruje svojoj kulturi, dok oni još vrludaju svojim životnim brzacima. Poželimo još mnogo sretnih lovina ovoj ribarici ljudskih lica.«
Z. Vidove: Čežnja za licem Dijane-Ive Sesartić Obnov. život (59) 2 (2004) str. 245-251
Kiparica o svom krajobrazu
Na pitanje: »Zašto portret?« autorica je sama dala svoje obrazloženje: »Kada napustiš okrilje Akademije neizbježno se nađeš pred pitanjima za koja u vrijeme studija vjeruješ da su suvišna i imputirana. Kako ogromne naslage povijesnog pretočiti u primarno egzistencijalno, u samu vitalnost kiparskog djela? Kako zaobići zamku ‘već viđenog’, zamku figurativnog kao nesuvremenog? Kako se baviti eshatološkim mislima i promišljanjima unutar odabira teme i kiparske kompozicije, a ne biti ponavljan i ‘davno određen’?
Kako ogoliti stvarnost, pojavnost i u tom procesu svlačenja ostati neposredno životan i potrebno prirodan? Jer upravo je raskoríjenjenost ono što nas stavlja pred ‘ziď mada kako je rekao moj profesor kiparstva Stanko Jančić ‘ostaneš li fi-gurativac nikad se nećeš popeti na ovaj vlak današnje umjetnosti koji tako ludo juri!’ I ne želim rekla sam tada. Pred tim zidom stala sam u trenutku jedne životne odluke, koja je postala zahtjevnija od autonomije. Iskristalizirana misao jednog sveca koji je sudeći o stvarima stalno ponavljao pitanje: ‘Quid hoc ad aeternita-tem’ što to znači za vječnost? srušila je zid. Ugledala sam krajobraz poput nadahnuća ili unutarnjeg poziva. Znala sam za riječi profesora Josipa Bifela: ‘riječ krajobraz kazuje da je jedan kraj izrazit kao obraz, ali i to da je obraz čitav jedan prebogati, neiscrpan kraj’. U svojim promišljanjima tu čežnju za licem osluškujem poput žudnje za neizrecivim, vječnim, Božjim, jer nemali je broj trenutaka unutar analitičkih studija na kojima sam zastala s mišlju ‘to je samo mucanje o božanskim stvarima’. Ipak, imam dovoljno materijala za ostati tu u krajobrazu. Na koncu, iako znam da se umjetničko djelo prosuđuje ne gledajući na nakane i intuiciju stvaraoca izrekla sam par misli ‘pogleda iznutra’. One su možda previše intimističke, ali ih ipak darujern nevidljivoj niti što veže spone svih onih što naslućuju prst Božje milosti u svom stvaralačkom nervu.«1
Z. Vidovć: Čežnja za licem Dijane-Ive Sesartić Obnov. život (59) 2 (2004) str. 245-251
Poprsje prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana
Riječi V. Risomonda ml
U monografiji o umjetničkom djelu i stvaralaštvu Dijane-Ive Sesartić progovorio je i likovni kritičar Vladimir Rismondo: »’Čovjek je mjera svih stvari: koje jesu da jesu, koje nisu da nisu.’ Ova davno izrečena, te nadasve podcijenjena rečenica zapravo nas podsjeća na temelje klasične kulture, a s njima i na nužnost izučavanja ljudskog lika u prostoru i vremenu. Svaka je umjetnost, konačno, na ovaj ili onaj način antropocentrična, a iluzija da tome možda nije tako potječe iz paradoksa prema kojemu pokušavamo odjeliti čovjeka i stvarnost. Zaista, o stvarnosti je moguće suditi tek s pozicije naših mjernih jedinica, fizičkih, pęrceptivnih, pa i duhovnih predodređenja, te tako i stoji pretpostavka, da čovjek stvara svijet barem u onolikoj mjeri u kojoj svijet stvara njega. To je dvostrani proces, bez obzira što mi o njemu mislili. U svjetlu izrečenih hipoteza, kiparstvo je povijesno gledano najdosljednija od svih likovnih umjetnosti. Zbog specifičnih tehnoloških zadanosti, ono je bilo utemeljeno u prikazu ljudskog ili životinjskog obličja, a te se odrednice striktno držalo sve do početka dvadesetog stoljeća. I danas je kiparstvo poduka nezamisliva bez temeljnih disciplina portreta, pulufigure i figure. Kiparica Dijana-Iva Sesartić, pak, svojevoljno ostaje u gabaritima primjenjivosti ovih disciplina, istražujući načine putem, kojih je moguće oblikovati jedan opći prostor na temelju pojedinačnih portretnih fizionomija.
Nesumnjivo, ta dihotomija ‘općeg i pojedinačnog’ trenutno je najvažniji problem naše autorice, jer se ona u osnovi ispravno drži pretpostavke kako svaki pojedinačni tip ljudske fizionomije vodi prema arhetipu cjeline prostora. Tehnički gledano ta pretpostavka nije nemoguća, ali je rekli bismo kiparski gledano teško ostvariva bez onog znamenitog ‘ektipskog međukoraka\ Naime, između pojedinačnog (tipskog) i općeg (arhetipskog) nalazi se jedan jasno artikulirani međuprostor, unutar kojeg kipar uočava elemente zajedníčke svim pojedinačnim primjerima, te upravo putem njih oblikuje neku vrstu ‘poopćene slike’ ljudske fizionomije. Na temelju samo takve slike moguće je sagraditi posve autonomni prostor portreta, lika neovisnog o svojemu modelskom izvoru, koji pojedinačni model opisuje s nadređene i već ostvarene pozicije sinteze. Identitet jedne takve pozicije očitava se kroz artikulaciju i supremaciju određenih elemenata forme, te predstavlja stvar osobnog ali ne i svjesnog izbora samog stvaraoca. Drugim riječima, izbor je posljedica samog vremena provedenog u interferenciji kipara i njegove stvarnosti. Vrijednost portretističkog opusa Dijane-Ive Sesartić leži, opet, u činjenici da možemo zomo posvjedočiti procesu stvaranja tog izbora. Rijetke su, naime, prilike u kojima danas kipari (ali i drugi stvaraoci) pristaju sustavno graditi ‘ektipski međukorak\ On se preskače, izbjegava, autori prebrzo ulaze u istraživanje prostornog arhetipa, dovodeći se u opasnost banali-zacije vlastitoga posla. Stoga se izložba portreta Dijane-Ive Sesartić ponajprije dotiče znalaca, onih koji ne istražuju novosti, već dobro poznaju ‘tehnologiju stvaranja’, Zaista, autorica se poduhvatila teške i danas prilično nepopularne zadaće sustavnog dostizanja opće slike svijeta, koja ne isključuje cjelinu u ime detalja, već cjelinu gradi putem uklapanja detalja u sintezu stvarnosti. Tko misli da takav put u kontekstu suvremenosti nema kritičke vrijednosti, ostavljamo mu je na volju da se i sam uhvati u koštac s istim problemom.«
Djelo kiparice Dijane-Ive Sesartić kreće se na toj liniji, gdje je čovjek uvijek bio najdostojniji likovnog prikaza. Čast mi je što Dijanu poznajem osobno i što sam njezin stvaralački rad mogao pratiti izbliza dok smo zajedno studirali na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U samom stvaralačkom središtu Dijane-Ive Sesartić, kako je to ona sama lijepo izrekla, jest »čežnja za licem«. Već sam govorio o umjetnosti kao najuzvišenijoj čovjekovoj misiji koja ima cilj shvatiti svijet i učiniti ga takvim da ga i drugi shvate. U toj najuzvišenijoj misiji umjetnosti svaki je umjetnik slobodan u izboru likovnog načina izraza. Dijana izabire klasična sredstva izraza, što je po mome skromnom uvjerenju teži put, te ljudsko lice kao prozor kroz koji gleda na život i svijet. U konkretnim licima, koja »usred životnog puta lovi u svoju glinenu mrežu«, ona otkriva neiscrpni izvor inspiracije. Svako njezino djelo odražava ne samo onu vanjsku istinu koja se otkriva klasičnim likovnim izrazom (realizmom) nego još vise pokušaj da se dođe do one unutrašnje istine svakog pojedinog modela.
No, jedno od najtežih pitanja umjetnosti svih vremena po mom sudu jest upravo spomenuto pitanje objektivnosti. Što se tiče izvanjske istine, tj. vjernog predstavljanja modela, tu nema nikakve sumnje. Uvijek je kroz povijest bilo takvih meštara čijim djelima je nedostajao samo jedan udarac čekićem da progovore. To isto vrijedi i za Dijanino djelo! Ali kada je riječ o unutrašnjoj istini, tada se radi o pravom razlikovanju duhova, tj. postavlja se pitanje: čija je to istina, umjetnikova ili modelova? Upravo nam o tome progovara i sama umjetnica u časopisu Gospin otok opisujući nastajanje brončanog poprsja nadbiskupa Franíća povodom njegovog 90. rođendana.
D.-I. Sesartić, Nadbiskupu Franiću za 90. rođendan, Gospin otok, Glasilo HKZ »MI«- Solin, br. 19, Božić 2002., str. 45
Nadbiskup Frane Franić
Koliko li bi Dijani Ivi Sesartić bilo jednostavnije da je predložila Marulićev spomenik u vidu predimenzionirane knjige, ili možda neke gotovo neidentificirane nakupine bronce u prostoru? No, kiparica je možda i ne znajući izabrala slijediti antički put stvaranja metafore. Meta-forein, prenositi preko, odnosno transportirati značenje s jedne pojave na drugu, a i to pod pretpostavkom da su obje pojave istoga porijekla, to je bio način na koji se grčki jezik prema tvrdnjama Olge Frejdenberg dovijao kako od konkretnih, tipskih slika stići do arhetipskih značenja. To je i ključ za kiparski postupak Dijane Ive Sesartić koja je pošla od pretpostavke jednog jedinstvenog lika, te ga kiparskim sredstvima pokušala približiti najprije ektipskom opisu Frane Božičevića, a potom i arhetipskim vrijednostima koje utjelovljuje Marko Marulić u kontekstu hrvatske kulture. Je li u tome uspjela ili nije ostaje vidjeti, ali estetska procjena djela kao takvog i nije bila namjerom ovoga teksta. Pitali smo se može li ova konkretna skulptura biti smatrana dokumentom, te u kakvom odnosu ona stoji spram literarnog opisa. U tom je smislu važno napomenuti kako baš to djelo namjerom autoričinom biva lišeno ikonografijskih atributa, kojima su se tako obilato služili naši majstori od Meštrovića do Drinkovića i Radasa.. Skulptura je, dakle, svedena na lice, lik i njegovu fizionomiju koja za nas ostaje nedohvatnom. Zašto tako? Jednostavno zato jer svaka portretistička vrsnoća stvara most između tipskih karakteristika lica i arhetipskih obilježja čovjekovog značenja. Ta duhovna vezanost svakog konkretnog pojedinca – odredivog položajem u jasno mjerljivom prostoru i vremenu – s onostranim vrijednostima koje se promatraču nameću i bez ektipskih pomagala ostaje i danas samom srži portretistike. Stoga je poduhvat naše kiparice toliko začudniji. Ona se odvažila iskoristiti Božičevićevu literaturu kao skladište metafora, putem kojih je neimenovani lik uzdigla na razinu značenja.
Smatramo li ovakav postupak novotarijom? Bolje nemojmo, jer su majstori naše kulturne prošlosti – a pritom mislim na sve one pred-romantike koji nisu težili novosti zbog nje same – redovito pribjegavali ovakvom postupku. Portretistika je – baš poput danas zaboravljene umjetnosti oslikavanja mrtvih priroda – bila metaforičkom djelatnošću, a upućeni su znalci uživali u združenom djelovanju jezika i vizualnih sredstava. Jer naturalistički arsenal slikarstva i kiparstva koji obilježava već šest stoljeća europskog Moderniteta bio je sve do romantičke revolucije u likovnim umjetnostima sustavno ublažavan potrebom za osiguravanjem značenja. Ona je tipsku raznovrsnost vizualne stvarnosti privodila najprije ektipskom kišobranu govornog i pisanog jezika, a potom i onom općem smislu bez kojega nijedna pojedinačna stvar ne bi pronašla vlastito mjesto. Put koji je prošla Dijana Iva Sesartić – dakle razvoj od pojedinačnih opažanja prema općim vrijednostima koje je autorica pokušala utjeloviti u jednoj sasvim konkretnoj rekonstrukciji Marulićeva lika – podsjeća nas na ove činjenice. U tom je smislu ta skulptura dokumentom, ali manje vezanim uz lik i djelo jednog renesansnoga humanista, a daleko više posvećenom prisjećanju na našu vlastitu kulturnu historiju i njezina postignuća.
Dio recenzije o bisti Marka Marulića, profesora Vladimira Rismonda
²Pred(f)okus², instalacija pred vama, je skulptura baš kao što su to bile i one što smo ih vidjeli na prošloj izložbi Dijane Ive Sesartić u ²Galiću².
Međutim, ovaj najnoviji rad istovremeno je i otklon, odmor i pročišćavanje ideja koje su zaokupljale kiparicu dok je ona, sada je očito, bila, samo naizgled, potpuno zaokupljena portretom.
Pred vama je rad koji se obraća oku a ne ruci, opipu. Vizualno je zamijenilo taktilno.
Već u pripremi sve upućuje da je svrha ovih instalacija vizualizacija grupe ideja, stoga na ovim radovima nema mjesta za ²organsko, karakteristično, individualno ni za vrstu², da se poslužimo Hauserovom klasifikacijom , a koja su po prirodi stvari dominirala na prethodnoj izložbi. Tu duhovnost, jer je o njoj riječ, Dijana Iva će doseći i uobličiti vizualno, isključivo vizualno; oblikom ili njegovom slutnjom pojasniti će pojam. Slutnjom, jer su mnogi ²skulptorski², taktilno izvedeni detalji ostavljeni ²nedovršeni², pa će, primjerice, idiom Uzašašća biti artikuliran kao djelomično nestajanje, kao prelazak, materijalnosti Kristova tijela u slutnju.
Eterično je korak do slutnje ali kao vizualizacija (vjere) mora biti određena. Kad već mora biti takva onda, rezonira kiparica, neka bude što manje određena. Neka samo sugerira ili aludira određenost. Dijana Iva nalazi rješenje u prozračnosti strukture žičane mreže kao mobilnog rastera duhovnosti iz koje će se izdvojiti, oblikovati Kristovo tijelo, duhovnost molitve, ali i ²sfumato² u kojem će biti dematerijalizirani anđeli.
S druge strane, materijalno, zemno, racionalno, kao uobličenje skepse i čovjekove potrebe da u svemu traži racionalan razlog, predočava zahrđalo željezo ograničeno svojim trajanjem, zatvoreno, konkretno poput linije crteža koja slično na slikama određuje oblik (šipke, ploče, pločice), drugi je pol bipola koji slaže priču za naš prvi dojam o ovome pred nama.
To je onaj prvi, plakatni, ali ne i manje vrijedni dio naše recepcije. Njega registriramo umom a neki među nama će mu, poznavajući biblijsku ikonografiju, priključiti i svoju spekulaciju s naslovima sadržaja grozdastih skulptura (raspelo, Getsemani, tron, anđeli…) koje okuplja ova izložba-instalacija.
Sve navedeno dovoljno je da se posloži više-manje lapidarna i prije svega osobna priča. Kao što znamo iz iskustva sa suvremenom likovnošću tu bi se mnogi (i autori i gledatelji) zaustavili, međutim, taj rezon zatvara vrata onome što nude vizualizacije svakog pojedinog ansamblaža udruženog u ovi izložbu.
Fotografija: nadbiskup Barišić blagosljiva vratnice
Snimio: Ivica Luetić
Sadržaj ovdje izloženog vjerno prati biblijsku priču bez iskakanja iz nje, bez revizije, a u uobličenju forme se, ako ćemo vjerovati ne baš uvijek pouzdanom prvom dojmu, drži (skolastičkog) jedinstva o cjelovitosti + razmjeru + jasnoći. Međutim, diskontinuitetom iskaza, kojim ona osuvremenjuje svoj osmišljaj, autorica ga preoblikuje u parafrazu tog jedinstva u kojem je cjelovitost cjelina bez jedinstva a jasnoća, onako uspavana, ne funkcionira bez adrenalina gledateljeve znatiželje. Možda će dogmatik, dijete navike koji čuči u svakom od nas, primijetiti da oslonac na dva tako različita polazišta ne obećava lagodan put do senzibiliteta suvremenog gledatelja, međutim, takav rezon teško ćete naći u našem vremenu. Naime, ovo je doba otvorenih poetika pa je danas najnormalnije da stari recepti postanu vrlo upotrebljive aktualije.
Ako vas vaša navika uputi da ovaj duhovni sklop, da ovu instalaciju pokušate rekogniscirati umom nećete pogriješiti. Međutim, pomaknete li centar recepcije bliže srcu vaš će ‘ulov‘ biti bogatiji, a doživljaj cjelovitiji .Uostalom, Dijana Iva Sesartić se kloni ekskluziviteta, gnostičkih zakučastosti s kojima suvremena umjetnost stavlja Wittgeinsteinovsku bravu "na ulazu u sobu za koju samo ti i tvoji imate ključ".
Gledatelj iz istog predloška izvlači ono što je njemu dostupno, stoga je Dijana Iva ovim svojim vizualizacijama postavila takav zadatak kojeg će, na svoj način, moći apsolvirati gledatelji različita dometa obrazovanja i perceptivnih mogućnosti.
Jezik joj je uvjerljiv, u vidu dijaloga, susreta s drugim, s gledateljem koji obogaćuje ono što Dijana Iva nudi svojim vizualizacijama.
U tom isprekidanom govoru pojam je predstavljen sistemom u grozd okupljenih više – manje sređenih znakova, labavo povezanih u ‘rečenicu’, u kojoj je misao svedena na slutnju koja će ipak biti dovoljno usmjeren mamac gledatelju da on lako zaokruži iskaz. Dijana Iva Sesartić pored sadržaja posuđuje i svoj iskaz od Svetih spisa. Naime, kiparica tu priču o Svetom počovječuje jezikom života. I uvijek baš uvijek pojam će biti uobličen u oblik, koji neće biti samo znak. Spekulativno će uvijek biti odjeven u vizualno.
Andro Filipić
Crkva Gospe Lurdske u B. Viru dobila unikatne vratnice
Crkva Gospe Lurdske u župi Dobranje-Bijeli Vir pokraj Metkovića u subotu 9. veljače dobila je nova brončana vrata koja predstavljaju pečat naše vjere iz ovog vremena u Neretvanskoj dolini i Dubrovačko neretvanskoj županiji koja je blagoslovio Splitsko-makarski nadbiskup dr. mons. Marin Barišić. Vrata je tematski zadao župnik župe Bijeli Vir, don. Marinko Jurišin, a likovni dio je u svom ateljeu u Solinu izradila akademska kiparica mr. Dijana Iva Sesartić koja je ujedno i prva žena u povijesti Rimokatolièke crkve koja je radila portalna vrata da bi ih poslije prebacila u ljevaonicu bronce Stjepana Martinca u Veliku Goricu. Bravarske radove vodio je Dražen Sesartić i tvrtka Legura d.o.o Kaštel Stari . Glavna ulazna brončana vrata su izrađena i postavljena uz pomoć Župljana, a cijena im je 45.000 eura.
Vrata crkve u Bijelom Viru visoka 3,60 m, sastoje se od tri fragmenta ikonografske topografije novog doba s dvije vratnice svaka široka 1,10 m i teška 250-300 kg zajedno s nadvojem i gornjim čvrstim dijelo. Lijeva vratnica prikazuje Gospu Lurdsku i život župe. Desno su motivi 7 sakramenta, dok je na gornjoj ploči predstavljen postanak svijeta. Lijevo iznad Gospe je stara župna crkvica u Dobranjama iz 16/17 stoljeća s grobnim stećcima koji svjedoče o davnim povijesnim ostacima kršćanske kulture na tom tlu. Poviše gospe desno je Vatikanska kupola i grb Pape I. Pavla II., i grb splitsko-makarske nadbiskupije. .Temelje crkve nosi Sv. Petar čiji se kip nalazi u crkvi lijevo od oltara i časti se u Bijelom Viru kao pomoćni svetac. On drži u rukama ključ Crkve…Ispod Sv. Petra je prikaz ribarenja tipičan za neretvansku dolinu…Kiparska forma i smjer donjeg prikaza ribarenja uvlači nas ili prebacuje u desnu vratnicu položajem ležećeg bolesnog ili umirućeg. Središnji dio desne vratnice prikazuje biskupovu prisutnost u sakramentima krizme i svećeničkog ređenja. Sakrament krštenja nosi povijesni prikaz Višeslavove krstionice kao još jedan motiv povijesnog bogatstva kršćanske kulture. Kretanje kiparske dinamike zaustavlja lijeva ruka Raspetog koji razdjeljuje Novi i Stari zavjet. Na Kristovoj ruci počiva usnula Eva ( gornja fiksna ploča)dok joj zmija smišlja zamku i nudi jabuku. U slikovnom prikazu Postanka centralna poveznica je Duh Sveti koji lebdi nad vodama. Vratnice u bronci, posvećene Nebeskoj zaštitnici Bijelog Vira, poslije najstarijih u Europi Andrije Buvine u splitskoj prvostolnici, po umjetničkoj obradi ubrajaju se u unikatna za cijelu Europu i govoreći o modernom vremenu predstavljaju svjedočanstvo i naše evropejnosti. To je sada portal, kazao je nadbiskup Barišić, te istaknuo kako su to vrata naše vjere, našeg domoljublja, ljubavi za crkvu Krista, Gospu…
Mještani Bijelog Vira ponosni su i oduševljeni što njihova brončana vrata postavljena prvi put na ovim prostorima predstavljaju svjedočanstvo naše pripadnosti Europi i govore o modernom vremenu.
Dijana Iva Sesartić i Portal
Trenutno Iva Dijana Sesartić priprema samostalnu izložbu na temu brončanih vratnica koja će biti predstavljena u sklopu Dana kršćanske kulture u Splitu (u ožujku 2009. godine). Samostalnu izložbu na temu baleta priprema za izložbu u Galiću, te nekoliko natječajnih skica za javne spomeničke realizacije ….
Gospođa Iva Dijana Sesartić je najvjerojatnije prva žena u povijesti Rimokatoličke crkve koja je učinila u bronzi portalna vrata.
Dijana Iva Sesartić
Adresa:
Kneza Trpimitra 13
21210 Solin
mob: 0917974348
