Izložba ostaje otvorena do 04. prosinca 2008. godine u 20.00 sati.
(FUCKING LIFE, NATURE, GEOMETRY, ANAMORPHOSIS, FRACTURES OF LOVE, FRACTALS & TRADE)
Za Boticcellija
Odluka da izložbu novih radova (mahom kombinacija anamorfotički preobraženih referencija na povijest umjetnosti – od Boticcellija do Warhola i tradicije film noira, trilera, Pulp Fiction’s – iskorištenih kao art sirovine u printevima na platnu, uz slikarske intervencije) nazove «Fraktali» ide na dušu autorice Sanje Švrljuge. Zašto baš Fraktali, kad se nećemo striktno držati pravila teorije kaosa, fraktalne geometrije prirode, čudnih atraktora?
Autoreferencija, iteracija ( ponavljanje postupka, kao kad mijesimo tijesto, miješamo karte, «vodimo ljubav» etc, etc, itd…), uz sitne smetnje, otklone, te nagle katastrofalne promjene) stvara uzorak u kojem se cjelina prepoznaje u svakom dijelu.
Dio sustava sliči cjelini, cjelina se potvrdjuje, reproducira kroz sve segmente, flagrantni, katastrofalni «lomovi» u povijesti odnosa potvrđuju se, do u beskraj, u savršeno harmoničnom «pattern of behavior». Svijet zla, užasa poklapa se sa univerzumom prestabilirane harmonije. Zločin iz strasti, pošto je sol strasti same, nije zločin, ne ruši sistem Ljubavi.
Od kraja «Boogi Nights» desetljeća (70-ih) zbio se famozni povratak slici, užitku u slikanju, ponavljanju do «dekorativnog uzorka». No to se već manifestiralo kao masmedijski producirani / posredovani fenomen (senzibilitet) u Nabokovljevoj, Warholovoj, Pinchonovoj Americi 60-ih («simulacionizam», «popizam», metodična entropija / paranoja, «Velvet Underground»). To je formativno razdoblje Sanje Švrljuge kao umjetnice. No Sanjina priroda ne ravna se po matematičkim jednadžbama – bile one jednostavne, linearne (attractor tipa Točke, Spirala) bile nelinearne (neobični, čudnovati atraktori determinističkog kaosa). Njeni radovi su uvijek puni afekta, žaoke, opasnosti, organskog odbacivanja svakog pravila igre, ukratko: opasni, sablažnjivi, ekscesni, nepodobni za racionalizaciju.
Njena ljubav prema ANAMORFOZI, «iščašenosti», pogledu iz kosa (iskosa) omogućuje joj (nama) da vlastito lice otkrije u Boticceliju, kao što Arcimboldo otkriva / sastavlja lica elemenata. U stvari, umjetnica se u mediju i idiomu slike veoma strasno hvata u koštac sa repetitivnim elementima «života» koji teži nultoj točki odnosa, dakle ka toplinskoj smrti.
Oružje, revolver, istodobno je i ekstremno hladan simbol tog mehanizma repeticije, za razliku od erotskog ili melodramatičnog (romanesknog, filmskog) poljupca, i opet – pošto je nemimoilazni ingredijent istih tih romansi, a jednako presudno i nepovratno odlučuje o stvarima koje život / smrt znače! Umjetnica metodično križa vizualne i tekstualne referencije (tisak, fotografija, film, TV …) i ekspresionističke slikarske geste koje «kulerskoj» hladnoći monokromije, akromatskih polja crno – bijelo – sive ne dopušta zapadanje u mir larpurlartističke estetizacije egzistencijalne, duboko emocionalno iskustvene drame, ma koliko da se ona oduvijek ponavlja – u iskustvu «vrste» i u individualnim, intimnim odnosima! Dramatski zapleti, kontrasti, kontrapunkti fragmenata «prirode», erotske intime (crvenilo ruža, krvi, usana, šminke; poljubac, lizanje…) i naizgled ciničnih tekstualnih «komentara» otisnutih unutar slikovnog polja ( SLUT FOR SALE, etc ) potencirani su slikarskom akcijom koja akcentuira atmosferu, dinamičnu pozadinu svih dešavanja na slici. Tako da se ti mixevi fotografije, printa i geste otkrivaju i kao potresni imaginarni krajolik nutarnjih prostora u kojima se lirski subjekt ne miri s mehanikom odnosa. Nisu tek simboli indiferentne, bezosjećajne «stvarnosti».
Tako se u Sanjinim slikama bolno sustiču renesansna posvećenost ljepoti i erotskom užitku, ekspresionistički nemir i patos s «cool» postupcima baštinjenim od Pop Arta (Warhol), konceptualista i postkonceptualista («medijalizirane» slike od 70-ih do danas), te punk -a s kojim je umjetnica odrastala u Rijeci 70-ih.
Za razliku od uobičajene, mahom dekorativne artističke i estradno – novomedijske eksploatacije «fraktalne geometrije prirode» ispražnjene od svake upitanosti o eventualnim društvenim uzrocima ili posljedicama (efektima) svega toga, Sanji je misao o fraktalima samo podstrek, polazište za kritičku refleksiju o društvenim okolnostima i, prije svega, za najdublje zainteresiranu autorefleksiju. Naime, iteracija u političkoj ekonomiji društvenih interakcija (teatra društvene okrutnosti) nije nimalo bezazlena praksa već nerijetko strogo kodificirani obred autoreprodukcije kanibalskog poretka (u suvremenoj New Order prefiguraciji), a ne ljupki prirodni fenomen u formi «ljepote kaosa». Povijest, ideologija, politički život (BLAH Blah blah …) jeste ritual čije ponavljanje nije «smetnja» već temeljna metoda samoodržanja Sustava. Fuck the System!
Branko Cerovac
Sanja Švrljuga
rođena je 1959. godine u Zagrebu. Diplomirala je 1985. godine likovnu umjetnost, odjel grafike na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, u klasi prof. Josipa Butkovića. Godine 1988. stručno se usavršavala na École Nationale Supérieure des Beaux-Arts u Parizu u klasi mozaika prof. Ricarda Licate. Izlagala je na više od trideset samostalnih i na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a za svoj rad višestruko je nagrađivana.
Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Mladen Milotić, viditelj Galerije
www.gallerymilotic.hr
Akademija-Art.net
