Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
subota, 19. VII. 2014. u 20.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Izložbu će, u prisustvu autorice, predstaviti Eugen Borkovsky
Predgovor katalogu:
Sandra Masato: Prostori ritualne igre
Svako je likovno oblikovanje igra za umjetnika i za promatrača. Instalacija Sandre Masato izaziva zanimanje u prvom čitanju. Nove konotacije javljaju se pažljivijim promatranjem, a sasvim nove bivaju asocirane temeljem postava. U ovoj igri se sve neprestano mijenja, ne samo prelazeći od jednog do drugog elementa rada, već i pri svakom sljedećem pogledu uperenom na cijelu instalaciju. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: pogled na cijeli rad u nizu, grupama i pojedinog segmenta bez obzira na pozicioniranje u prostoru. Ovaj projekt ujedno problematizira zbirku, galeriju, muzej. Nudi nam se postav kao instalacija.
Rad je inspiriran umjetničinim doživljajem oblaganja, zamatanja mumificiranog tijela. Kako sama kaže, snažno je doživjela prezentaciju afričke mumije u jednom muzeju pa je i sama krenula u istraživanje znakovitog oblika ovoja, svitka. Ovaj neuobičajeni oblik ona uzima kao slikarsku podlogu. Tako slijedom ostvaruje respektabilan niz crteža na izduženim formatima od kojih su neki dugački i po šest metara. Ove duguljaste role predviđene su za rastezanje, postavljanje prema gabaritima prostora i maštovitosti postavljača.
Autorica se u postupku služi slikarskim postupcima, nanošenjem slojeva pigmentiranog medija. Materijal je tretiran kao nosilac oblika, a odnos autorice prema obama krajnje je intimistički. Na površinama nalazimo intervencije: premazivanje, ispisivanje, iscrtavanje učinjeno kistovima ili drugim načinima. Autorica koristi nekvalitetne, nesofisticirane podloge. Ona papirnate role kolorira tonovima trudeći se upotrebljavati prirodne pigmente. Raspon intenziteta podloge, osnove svitka, dodiruje osnovne boje spektra zamaknute u tonalitete. Oni su ponekad samo s jedne, a ponekad s obje strane. Asortiman šara u rasponu je od spontanog gestualnog poteza do koloriranih zapisa sličnih kineskom pismu. Ponekad se ponavljaju većom dužinom poput šare, a ponekad se segmenti izmjenjuju različitim energijama pristupa podlozi. Tu nalazimo linearne zapise bojom ili grafove povezane tonom izdužene pozadine. Slikarski motiv autorica preskače prepuštajući se instinktivnoj gesti. Tu nije dosljedna već područja likovno zaposjeda najrazličitijim maštovitim intervencijama. Čini nam se načas da su oko nas dezeni tekstilne metraže no, spontanost i sloboda izbora zapisa vraća nas u kreativne vode.
Projekt Sandre Masato pripada kategoriji ambijentalne instalacije. Ideja „bijele kocke” kao idealnog miljea za prezentiranje umjetničkih radova, potječe iz faze modernizma. Sandra Masato ovaj neutralni prostor, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, problematizira ispunjavanjem papirnatim trakama postavljajući ih u prostor. Mogućnosti serijala beskonačne su. Osmišljena prezentacija nudi nadrealni ambijent. Kompozicija interijera, postava raspršena je fragmentima. Nakupine sličnih segmenata sačinjavaju dojam. Nemamo oslonac za pogled. Mi moramo fizički ući u prostor i kretati se mimo ili kroz raspršene segmente rada. Postavom ovi predmeti uvjetno postaju mobili. Pojedini dijelovi nemaju samopokretljivost, ali dah vjetra ili dodir posjetioca čini ih pokretljivim. Ovime umjetnica izaziva promatrača, nudi mu mogućnost intervencije u rad.
Ovaj obredni pristup radu problematizira ritualne funkcije umjetnosti. Igra započinje impresijom, nastavlja se oblikovanjem elemenata i kombiniranjem boja, a završava plasmanom koji se poigrava promatračevom percepcijom. Iz područja ljudskog izdvaja kategoriju igre kao osnovnog fenomena ljudskog postojanja. Iako premisa dodiruje pitanje tanatosa, rezultatom vizualnog istraživanja pojam igre bliske erosu, biva naglašen. Igra je primjetna u fazi oblikovanja i u fazi prezentacije. Elementi ove prostorne instalacije postavljaju se u grupe koje nekim načinom komuniciraju međusobno. To mogu biti kolorističke karakteristike ili dezeni grupiranih segmenata. Nalazimo se pred već razvijenim nizom koji ima početak, ali ne znamo mu kraj. Poput stilskih vježbi. Radovi pred nama samo su dio serijala koji može trajati još samo jedan svitak ili su začetak niza koji će dalje slijediti autoričinu moć imaginacije. No, cijelu situaciju ujedinjuje obli predmet ujednačene crvene boje. Umjetnica osjeća da beskonačnom nizu u jednom trenutku ponestaje daha i da oblikovanje treba prekinuti i završiti ga dramatičnim oblikom. Tako formira nepravilnu kuglu koja, kasnije u postavi može označavati ishodište ili završetak cijele vizualne situacije.
Ponuđena je ideja eksperimenta. Čini se da umjetnica zazire od standardnog, građanskog tretmana umjetničkog djela. Artističkim činjenjem problematizira poziciju umjetnosti unutar njenog uvriježenog konteksta, ali i ostalih građanskih uobičajenosti koje nas tište. Poslije nekoliko tisućljeća dogmatskih religijskih prisila i prikrivanja znanstvenih istraživanja, pojavljuje se kvantna fizika. Kao što u povijesti nismo vjerovali da je Zemlja okrugla tako danas sporo prihvaćamo misao da je materija energija koja titra na sporoj frekvenciji. Brže vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencije koje pet ljudskih osjetila mogu opaziti. Druge sfere pripadaju energijama koje vibriraju prebrzo da bismo ih mogli percipirati. Danas univerzum u našim shvaćanjima više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same.
U postavi izložbe, autorica prezentira seriju svitaka koji, bez obzira na polazište, mogu simbolizirati sakupljeno znanje. Od predmeta na kojem očekujemo objelodanjivanje neke istine ili tajne urađena je drska manipulacija. Ovaj postupak našu pažnju usmjeruje ka značenju. Prisiljeni smo promisliti, a ne pročitati. Umjetnica nudi ideju slabosti gledanja, a uvodi doživljaj. Ona komentira površnost suvremene komunikacije. Konglomerat nepročišćenih informacija i cyber iluzija dostupni su u svakom trenutku. No, oni ne doprinose edukaciji već konfuziji. Očita je nebriga o posljedicama manipulacije ljudskim resursima.
Jednostavna motivika i instrumentacija traga kolorirane vodene otopine ostavlja mjesto za dojam. Autorica nas podsjeća da su razumijevanje i spoznaja uvijek provizorni procesi koji zahtijevaju stalno razmatranje i koji nemaju svršetka. Ideja o stalnom tijeku i promjenjivosti svega i činjenica artističkog artefakta percipiranje radova postavlja na područje evokacije energija. Sklad nalaze u činjenici da je materija samo jedan vid energije. Igranje mogućnostima pretvoreno je u krhku sigurnost trenutka: Ovdje i sad.
Eugen Borkovsky, VII. 2014.
Sandra Masato rođena je 1949. godine. Radi s djecom i odraslima kao art – terapeut u studiju, Mestre, Venecija. Surađuje s mnogim udrugama. Bavi se grafikom, slikarstvom i skulpturom. 2012. godine imala je samostalnu izložbu „Intrama” u Muggia / TS, Italija.
