Petar Đakulović: BEZ PERSPEKTIVE
HDLU Rijeka, Galerija Juraj Klović
Otvorenje izložbe je u petak, 14.03. u 19 sati
Petar Đakulović, akademski riječki slikar venecijanskog obrazovanja, predstaviti će svoja likovna ostvarenja u Galeriji Juraj Klović u Rijeci, ciklusom radova u tehnici ulja na platnu, pod nazivom „Bez perspektive”. Osim zajedničkim nazivom, odabrani radovi se od ostalih radova njegova opusa posebice ističu koloritom, temom i ugođajem. Nasumično odabranim prizorima – poput ulice, košarkaškog igrališta, pčelinjaka,mjestima za razonodu, prisustvuju ljudi ili su ta mjesta pak potpuno prazna. Tri platna koja se tematski izdvajaju od opisanih jesu prikazi – Edipa (Edipovog kompleksa), komunizma, i luke (industrije). Naizgled sasvim obične situacije – poput dječje igre ili svakodnevne šetnje gradom, odjednom postaju nepoznanica. Iako se ljudi susreću, njihova lica ne progovaraju, niti međusobno, niti nama kao promatračima. Na koncu, mjesta susreta postaju prazna. Svjetlost ako i postoji, dolazi iz nedefiniranog izvora. Osjećaj distanciranosti i apatije potenciran je akromatskim bojama koje kao da zatomljuju svaki dječji krik. Sve što od svega ostaje je muk. Vječna tišina.
Što iz netom opisane situacije možemo isčitati?
U svom stilski heterogenom opusu, Đakulović se nadovezuje na likovna rješenja i idejnu konstrukciju postmoderne.Eklekticizam, kao i ironija koji dominiraju u njegovim radovima, drugi su način obračunavanja sa zatrovanim sustavom i inertnim društvom u kojem živimo. Odabrani radovi ciklusa „Bez perspektive” svojim su nazivom, atmosferom, tehničkim rješenjima i koloritom, upravoodraz takvog klonulog društva. Na svojim platnima on nudi kritiku društvenih anomalija – poput Edipovog kompleksa (mita koji se učestalo prikazivao kroz povijest umjetnosti, a kao preuzimanje motiva savršeno se uklapa u postmodernizam), luke (odnosno industrije kao oznake ali i svojevrsne kritike tehnološkog napretka) te komunizma (kritike njegove ideologije i sistema).Napredak u tehnologiji omogućio je globalno povezivanje, ali konzumerističko potrošačko društvo, upijanjemneistina koje dobiva od medija,koji stvaraju iluzornu sliku svijeta, gubi vezu sa stvarnim svijetom. Informacije među pojedincima su u protoku ali one nemaju nikakvo značenje. Posljedica prikazanih zbivanja, prema pesimističnom stavu Baudrillarda, radikalnog teoretičara postmodernizma, je zapadanje u stanje alijenacije, potpunog otuđenja pojedinca sa društvom koje ga okružuje. Analogiju možemo povući na primjeru Đakulovićeve slike koja uprizoruje prazno igralište, promatrano iz ptičje perspektive. Ne možemo se oteti dojmu da se sami ne zapitamo – postajemo li umjesto subjekata, samo objekti koji u općem stanju apatije svoj život promatraju iz druge pespektive, bez želje i snage za promjenom, za aktivnim angažmanom, u očekivanju Godota koji ne dolazi? Imamo li utjecaja na vlastiti život i društvo u kojem živimo? Naziv izložbe i njenih djela „Bez perspektive” stoga ocrtava stanje svijesti i prilike indiferentnog i duhovno osiromašenog društva kojemu pripadamo. S druge strane, ove nas slike mogu retrogradno reminiscencijom vratiti u prošlost, u nostalgiji za minulim, možda boljim vremenima. Možemo se pitati postoji li perspektiva današnjeg društva? Može libesperspektivno društvo sa obrnutim mjerilima vrijednosti opstati ili će naposlijetku uništiti samo sebe?
A gdje je umjetnost u cijeloj priči? Postaju li umjetnička djela neperspektivna kao i sam život?
Sve su to samo neka od pitanja kojima ovaizložba može potaknuti na razmišljanje. Iako se ponekad gube u bespućima, perspektive su na njegovim platnima ipak vidljive, stoga simbolično možda sugerirajumogućnost izlaska iz krize, i ponovno pronalaženje perspektive u životu.Kako bilo, u ciklusu prikazanih radova svatko može pronaći značajza sebe, stoga Đakulović svojim angažmanom k socijalim tematikama, ostaje involviran u vrevu svakodnevnog života.
Petra Jalšovec
