kojih su ulice i zdanja nijemi, no vjerodostojni svjedoci.
Tu slojevitost vremena, slikar vraća pred nas putem slikarske neposrednosti, crtežima krokijevske lakoće, dodirnuvši stoljeća spletom crtovlja, hvatajući treptaj prošlog, sačuvan u sadašnjosti.
Likovnom igrom i sigurnom gestom Samoboru daje puninu njegove ljepote, zastajući na impresiji. Prvom dojmu iza kojeg se krije slojevitost iskustva doživljaja, prelijepog zagrebačkog susjeda. Crkva Sv. Anastazije, građanske kuće, ploha trga, rječica, motivi su i privlačni i dragi te opisani tek siluetom, naznačavaju trag monumentalnog.
Prisnost je sastavnica reprezentativnog u komornosti prostora, spajanje trenutka i trajanja. Svaki zakutak, Samobor je u malom, kao što i jednostavnost crtačkog sluti i boju i volumen. Katić je u Samoboru i izletnik i domaćin, bilježeći sliku izvanjskog, prodire do biti. Jer šetnja je završila slikarskim ostankom, posvojenjem prostora. Stanko Špoljarić, 2002.
Slike:
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/03/samoborske-vedute/&description=Samoborske%20vedute){kind=link}