Zbunjujući mir intelektualne elite
Piše: Damir GREGOROVIĆ/Glas Slavonije
Nažalost, dominira intelektualna inertnost izazvana konformizmom, sinekurama, ideologijom, svjetonazorom
Budimo precizni, da ne bi bilo zabune – 12. rujna ove godine, u 14.05 sati, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, za mnoge uspavani HAZU, oglasio se priopćenjem za javnost i to pisanim putem.
HAZU se, naime, izjasnio o Bunjevcima, o čijoj se nacionalnoj pripadnosti pokrenula rasprava nakon što im je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić darovao udžbenike na ćirilici i poručio da oni nisu ni Srbi ni Hrvati nego – svoji. Ali, iz HAZU su poručili da su Bunjevci hrvatska etnička skupina i pojasnili: “Hrvatska etnička skupina Bunjevaca dijeli se u tri ogranka: dalmatinsko-hercegovački, primorsko-lički i podunavski. Ne zadirući u pravo pojedinaca da se izjašnjavaju o svojoj nacionalnoj pripadnosti, po podrijetlu, povijesti, tradicijskoj kulturi, običajima i jeziku – zapadno novoštokavskom i ikavskom – Bunjevci pripadaju hrvatskom nacionalnom korpusu”, stajalo je u priopćenju. Pa dobro, nešto od toga, uglavnom u Hrvatskoj zna i “svaka baba s kolačima”, ali neka. Dobro je da imamo vrsne profesore povijesti pa nešto i više saznamo, a ne samo nastavnike za koje i ministar obrazovanja Vedran Mornar kaže da nije nužno imati diplomu da bi se radilo u školi.
Bilo kako god, hrvatska intelektualna elita konačno se oglasila – o Bunjevcima. I to je O.K., ali njihov glas o nečemu drugom ne pamtimo, odnosno nismo ništa pronašli ni opsežnom pretragom na sveznajućem internetu. Doduše, iako mnogi misle da u toj krovnoj udruzi intelektualne kreme sjede samo nekakvi izhlapljeli starčeki, koji su, nakon neospornog doprinosa hrvatskoj znanosti i umjetnosti, malo prispali u udobnim foteljama, pa iz te svoje udobnosti možda niti ne vide što se na dnu događa, u situaciji u kojoj im ljubljena domovina jest, morali bi bar s vremana na vrijeme progovoriti, pa i s rizikom da im ispadne gebis. No, čini se da ćemo se do tog “proloma pameti” još načekati. Jer mnoge u HAZU i druge vrle hrvatske intelektualce kriza u kojoj je Hrvatska očito ne zanima mnogo. Ne zanimaju ih ni patnje naroda, kao ni štetočine od stranačkih poslanika (ponajprije onih iz vlasti), u Hrvatskom saboru koji poslušnički, kao za Khuena Hedervarya, dižu ruke za sve i svašta, ili opet preciznije – ništa. Ništa… zato što im kao zakodonavnom tijelu ono što predloži Vlada na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem, ali i prijašnjim predsjednicima vlada, i jest jedno veliko ništa, što zna i na svojoj koži osjeća većina građana.
ZABORAVLJENO DOBRO DOMOVINE
I tako tu uspavanu intelektualnu grupicu s oltara u Mariji Bistrici nedavno je morao prozvati i uzoriti kardinal, nadbiskup zagrebački Josip Bozanić. On je, predvodeći hodočašće mladih iz grada Zagreba, govoreći o svim strahotama koje su nas pogodile, između ostaloga, naglasio da “smo pozvani da svatko prema odgovornosti koju ima učini ono što je moguće kako bi se promijenilo ovo teško stanje”, dodavši:
– Prilike ne dopuštaju odgađanja, jer u pitanju je opće dobro. A da bi se promicalo opće dobro potrebno je i neprestano obnavljati vlastiti politički i društveni poredak… Žao nam je što se u lutanjima, poigravanjima najvećim vrijednostima naroda snažnije ne čuje glas hrvatskih intelektualaca, ljudi kojima bi prvima trebalo biti stalo do dobra domovine. Teško je reći je li u pitanju popuštanje pred mentalitetom koji se širi u našoj javnosti snagom nadziranih i neslobodnih medija, ili pak bojazan da se ne bude izvrgnut ruglu; ili je posrijedi puka nebriga, odnosno prihvaćanje prostrtoga stola u zemlji ropstva – poručio je kardinal Bozanić.
Nije Bozanić tu vjerojatno isključivo mislio samo na članove HAZU, perjanice intelektualstva, nego uopće na intelektualce. Ali zadržimo se mi malo više na HAZU-u, jer ipak su oni vrh piramide intelektualizma pa da se ne bi našli još i povrijeđnima, ako ih se kojim slučajem izostavi. A kako je već u jednom često citiranom osvrtu u medijima apostrofirano – “HAZU je paradigma ‘hrvatske šutnje’ – jalov, ali vrlo skup, starački dom u kojemu subformativni senilci glumataju znanost, a učinak kojih se mjeri izostankom makar jednoga jedinog načelno-strateškog dokumenta o bilo kojem aspektu nacionalnoga političkog, socijalnog, ekonomskog, kulturnog razvoja! A po liku s fotografije ‘otvorenost’ je pokazati rijetkim posjetiteljima staračkog doma na Strossmayerovom trgu Balokovićevu violinu! Da znaju da svako glazbalo umire ako se na njemu ne svira, pa da bi ‘King’ trebao biti stalno u rukama Gorana Končara, npr., znali bi i ponešto još… Vrli se đakovačko-srijemski biskup i Iso Kršnjavi okreću u grobovima!”.
I CRKVA JE KRITIČNIJA
Gledajući iz današnje perspektive “glavni problem HAZU nije strah od Radmana i Đikića (taj strah je samo simptom glavnog problema), nego – šutnja o svemu o čemu je trebalo i treba govoriti. Čini se da je čak i Katolička Crkva u tim društvenim stvarima bila marnija od Akademije. Koliko god je u ovih 20 godina Crkva šutjela o stvarnim problemima hrvatskog društva, trošeći svoju energiju i naše živce na bizarne obračune s nepostojećom aveti komunizma, iz njedara Matere Crkve ipak je krajem 90-ih izišla ona Bozanićeva javna dijagnoza o ‘grijehu struktura’, nakon koje u Hrvatskoj ipak više ništa nije bilo isto. A Akademija se ne može pohvaliti čak ni tako skromnim doprinosom razvoju društva. Ne mislimo pritom da u ovih 20 godina u redovima Akademije nije bilo istaknutih intelektualaca koji su otvoreno i kritički progovarali o važnim društvenim pitanjima – od pokojnog Ivana Supeka nadalje – ali se u cjelini slabo pamti da je ova institucija digla svoj glas protiv brojnih društvenih nepravdi, sustavno ugrađenih u društvo. Akademija je prešutjela i lopovsku pretvorbu i masovno gaženje ljudskih i radničkih prava te neviđenu društvenu korupciju, kao i brojne druge stvari i fenomene o kojima je javnost očekivala njezin sud”, komentirao je kolumnist Renato Baretić, zdvajajući nad nedostatkom inicijativa i intelektualnih provokacija “tih hramova hrvatske pameti i domoljublja”. Baretić se još zapitao: “Koju vražju mater zapravo rade svi ti ogranci i razredi?”.
Naravno, ne može se reći da Akademija ne radi baš ništa. Tako su, primjerice, svojevremeno akademici priredili okrugli stol na temu “Kriza i okviri ekonomske politike”, na kojem je govorilo 15-ak znanstvenika i stručnjaka s ekonomskog područja, i kojim je HAZU želio ponuditi određena rješenja u cilju što bržeg ublažavanja i rješavanja teške ekonomske problematike. A još prije nekoliko godina radna skupina HAZU predala je državnom vrhu “Plavu knjigu”, zbirku povijesnih i znanstvenih činjenica koje odbacuju interpretacije o graničnoj crti u Savudrijskoj vali navedene u “Bijeloj knjizi” Republike Slovenije.
NIJE DA BAŠ NE RADE NIŠTA
HAZU je bila i vrlo aktivna u isticanju tobožnje ugroženosti hrvatskog jezika nakon ulaska naše zemlje u Europsku uniju. Već početkom 2013. godine HAZU se obratila javnosti tekstom “Hrvatski jezik”, da bi se u svibnju ponovno oglasila novim tekstom “Položaj hrvatskoga u europskim integracijama”, koji naglašava kako se treba odlučno usprotiviti pokušaju da se Hrvatima u ime “europske slobode za sve narode” opet nametne jaram nekog “zajedničkog i jedinstvenog jezika”. Oba spomenuta teksta iscrpno je u “Književnoj republici” analizirala i lingvistkinja dr. Snježana Kordić, koja u eseju “Kako HAZU pravi jezičnu paniku” zaključuje da “čitav tekst HAZU počiva na neistinitim postavkama, a cilj mu je praviti neutemeljenu paniku, širiti odbojnost prema Europi i jačati nacionalizam. Bez navođenja dokaza predsjedništvo HAZU prikazuje EU kao neprijatelja koji će Hrvatima oduzeti jezik i slobodu. Možemo se složiti da za huškanje na EU nije uopće nužno biti akademik – za takvo što čovjek čak ne mora završiti ni osnovnu školu. Od besmrtnika se ipak očekuje više”.
U jednom od intervjua u obranu intelektualaca dijelom je stao admiral Davor Domazet Lošo te konstatirao: “Nemam pravo suditi tko je manje ili više svjestan, ali iz svega što se očituje u djelovanju intelektualna elita ne prepoznaje opasnosti. Jer je prihvatila konformizam, jer se ne želi izložiti militantnom liberalizmu, jer ne želi prihvatiti kako je ponekad bolje da vam glavu skinu nego da živite kao suvišni, kao zombiji. To ne znači da nema intelektualaca koji se bore, ali mediji, koji manipuliraju javnošću, ne daju da ih se čuje. Primjerice, ja sam na HRT-u bio kada su oslobođeni generali, i to u trećem Dnevniku, i prije mjesec dana kada je na vidjelo izišla afera o američkom prisluškivanju. Ne žele da se čuje ovo o čemu govorimo. Tako je vjerojatno i s drugim intelektualcima koji bi govorili… Posebno smeta šutnja HAZU, koja bi trebala biti najviša umna, umjetnička i znanstvena institucija hrvatskoga naroda. HAZU ne želim uspoređivati sa SANU, ali ako su hrvatski akademici misleći ljudi Hrvatske u svim područjima ljudske djelatnosti i ako se ova zemlja programirano nalazi u kaosu i propada, onda bi se HAZU morala očitovati kojim putem treba krenuti. Nažalost, danas u Hrvatskoj dominira intelektualna inertnost izazvana konformizmom, sinekurama, ideologijom, svjetonazorom, itd. Zar nije porazno za HAZU da njezinim akademicima Stjepan Mesić govori o gospodarskom oporavku Hrvatske? Zar to nije sramota nad sramotama? Nije stvar u Mesiću, nego u njima, jer su dopustili da se to dogodi”, slikovito je detektirao problem Domazet Lošo.
DR. IVICA RAGUŽ:
Svojstva hrvatskog intelektualca
Evo nekoliko svojstava toga tipičnog hrvatskog intelektualca:
kozmopolit, ugrožen vlastitom kulturom: boji se vlastite kulture, boji se svoje povijesti, svoje religije, svojega jezika, svojega pravopisa;
univerzalist, ugrožen svojom nacijom;
pluralist, ugrožen svojim identitetom;
tolerantni relativist, ugrožen istinom;
čovjek činjenica, ugrožen idejama
– rekao je o hrvatskim intelektualcima profesor fundamentalne teologije na đakovačkom Kršćansko-bogoslovnom fakultetu u Đakovu.
ZVONIMIR HODAK:
HAZU “nažalost” nije SANU
Je li itko ikada primijetio da se HAZU odredio i o jednom gorućem problemu Lijepe Naše? Je li se HAZU oglasila o golemom broju nezaposlenih, o referendumima koji niču kao izraz narodnog nezadovoljstva politikom ove zemlje, o proglašavanju fašistima onih koji su branili Vukovar?… HAZU je očito predaleko od toga da reagira na primitivizam svakog jugonostalgičara. U pravu su da je to ispod razine jedne nacionalne Akademije. Ipak, kad takva elitna institucija preferira Mesićeve nepročešljane misli o ekonomiji u odnosu na faktografski vrijednu knjigu svog kolege akademika Pečarića, onda pokazuje sav svoj smisao za humor. Ostaje nam, na žalost, SANU, koja iz Francuske 2, u Begradu, redovito reagira i utječe na kreiranje mišljenja i stavova o svim srpskim problemima… Možda je naš problem u tome što je najveći dio naših akademika izabran u tu časnu instituciju još davno, davno, još u doba Juge. A tko te primi u “kuću besmrtnih” taj te zaduži do smrti! Možda otuda i takva skromnost i nezainteresiranost naših akademika za probleme Hrvatske, a možda pritajena tuga za prošlim vremenima, napisao je na jednom portalu, između ostaloga, osvrćući se na aktualni hrvatski trenutak, ugledni zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak.
DR. ZVONKO KUSIĆ:
Mi se ne javljamo na estradni način, nego ozbiljno promišljamo
Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dr. Zvonko Kusić za medije je istaknuo da se vrlo često stječe dojam da je Akademija neaktivna. Akademija se, objašnjava, nikada ne izjašnjava o dnevnopolitičkim problemima. Smatra da bi to bilo kontraproduktivno ne samo za Akademiju nego i za društvo. S ponosom ističe da se Akademija izjašnjavala o bitnim pitanjima kao što su ulazak Hrvatske u EU, presude generalima te o prijeporima oko Bunjevaca u Vojvodini. “Očekuje se od nas da bombastično nekoga napadamo, ali mi smatramo da se ne može nekoga napadati a da se ne nude rješenja. Mi se ne javljamo na huškački i estradni način. Mi ozbiljno promišljamo”, odgovara Kusić na prozivku da intelektualaci šute.
160 je članova HAZU
5370 kuna naknada je svakog HAZU-ovca
3326 kuna na naknadu još dobije svaki umirovljenik
400 tisuća kuna godišnje stoji svaki član
66 milijuna kuna akademija je iz proračuna ugrabila 2010.
399 događaja održano je u HAZU-u tijekom 2013.
Foto: FAH
