ali mu i pokazati zahvalnost. Dio je to umjetničkog poštenja. U zbunjujućem obilju treba osjetiti onaj oblik koji je koncentrat, pa kao takav vraćen autoru, gledatelju, svijetu (prirodi).
Ovaj pejsaž nije jednoznačan, istina šumarak je šumarak, skupina kuća čini arhitektonski sklop, nebo se kreće ka beskraju, ali isto ili slično u likovnoj skladbi može se u ugođajnosti doticati i melankoličnoga smiraja, uljuljanosti u redu do blage raspojasanosti ditirambske polifonije i to ne od slike do slike, već često isto djelo u svojoj slojevitosti skriva i drugi ton za razliku od onoga koji prvi krikne. No krik je ipak umiren. Ne dozvoljavaju se nikakve disonantnosti, pa se slikar zato, vjerojatno, odlučio za potez koji je bliži postupku tkanja, od onog razmahane geste. U toj njegovanosti plohe svjetlo provodi svoja iznenađenja, negdje u slici, negdje proviruje iz nekog zakutka, onog intenziteta potrebnog da oplemeni mase i da sve, i raspršene dijelove, privede cjelini.
Ove slike nemaju gluhih partija, pažnjom ruke svuda je prisutna napetost, ostvarena bilo nijansom boje ili ocrtavanjem obrisa predmetnoga. Interpret je prirode koji i kroz dosta prisutnu sličnost s predloškom, sposobnošću likovnog sažimanja, pretvorbom s naslućivanjem mijena pejsaža (tu nije potrebna preciznost bilježnika), stvara sliku kojom uvjerljivo, likovno razložno, svoje iskre dojma prenaša na nas. Bez nametljivosti, već umjetničkom iskrenošću. Stanko Špoljarić, 1994.
akademija-art.hr
