Novije „morsko" razdoblje Ratka Janjića-Jobe
Opredjeljujući se za naglašenu dominantu plavetnila, slikar mora posebnu pažnju posvetiti tonskim vrijednostima, blagom stupnjevanju od goljublje plavoga do indiga, do prozračnog modro-zelenog do gustoga ultramarina. Naravno, tu se nađe i nužda gradiranje svjetlosnih preljeva; uklapanje neophodne količine blistavijega ili pak zagasitog bjelila. Ali plava boja svakako prevladava, bilo da se pogled zadržava na uzbibanoj, namreškanoj epidermi pučine, bilo da se vizura podiže od obzorja prema nebesima, uklapajući i krda oblaka. I u nebeskom azuru tonovi bijelih prodora ili bjelkastih klupka oblačnih nakupina podvrgavaju se prevlasti plavetnila.
Plavo je boja beskraja, a Janjićevo kadriranje gotovo svih slika nudi nam sekvence inače neprekinutoga ili nedovršivoga niza variranja u kontinuitetu. S malo pretjerivanja njegove ćemo namjere približiti ne samo apstrahiranju od predmetnosti nego i gotovo suprematističkom nadmašivanju zbilje apsolutiziranjem odabranoga oblika i ekskluzivom korištene uske kromatike (recimo: „plava amplituda na plavom polju"), a ni moguća asocijacija s infinitezimalnim gibanjem Kniferova „Meandra" ne mora biti sasvim neumjesna.
Slikareva plovidba kadrovima podrazumijeva stalno izbjegavanje monotonije i stereotipije: umjesto sirenskoga pjeva i oštrih hridi na pomolu najveća prijetnja u likovnoj navigaciji dolazi od vizualnog skorbuta. Ne praveći ustupke naglašenijim izdvajanjem pojedinih parcela, kloneći se izvanjskih efekata ilustracije ili naracije, odustajući od kolorističke razuđenosti, Ratko Janjić-Jobo, uspjeva ipak svaku svoju površinu ispuniti karakterističnim, specifičnim naponom. Ne plaši ga ni izazov simetrije, centričnosti, jer vjeruje u imanentni dijalog dijelova, u logiku i metriku standardnih ritmova, u poticajnu vrijednosti „malih razlika".
Janjićeva neravnodušnost na motivske svojstvenosti zamjetljiva je u sposobnosti suptilnog variranja, u stvaranju inačica i nalaženju odgovarajućih verbalnih korelativa. Naime, on se uglavnom ne zadovoljava zbirnim naslovima, kao što su „Kompozicija", „Studija" ili „Pejzaž", nego većinu svojih radova prepoznaje po problemsko-atmosferskim stimulusima i imenuje ih što je moguće adekvatnije: „Dvostruka zona" se prikladno razlijuje od „Duboke avanture", a „Kupačica duga" od „Kvadranta vjetra". Simptomatično je distingviranje po naravi vjetra, jer slika „Bura" rezultira površinom koja isijava, zrači kako se more bjelasa, dok slika nazvana „Južina" ima prijeteću mračnost a samo se kresta valova talasa.
To je svakako vidljivije u ciklusu zvanom „Etide", gdje je morska površina zapravo „ekstrahirana", izdvojena od svoje podloge i konstituirana kao samostalni blok neke prozirne, diafane plavkaste tvari. Umjesto panoramske vizure imamo okomitu elevaciju gdje je samo pri vrhu ondulatorno gibanje i izbrazdani „reljef" svjetlijih i tamnijih tonova. Konačno, posljednji u nizu slikarev ciklus „Svjedoci" otišao je još dalje u autonomiji oblika i redukciji znakova. Asocijacija na more svedena je na plavetnilo podloge i amblematsku vrijednost odabranoga motiva, smještenoga obavezno u strogo središte kadra. Ali svaka od pozadina-podloga tretirana je u različitom tonalitetu, što ide od sasvim blijedih, preko zelenkastovodnih pa do dugokih modrih tonova. Znakovi koji „svjedoče" maritimnu orijentaciju obilježeni su tankim, krajnje posnim nanosima bjeline, poput daha otisnuti na plohu. Njihov je inventar elementaran poput samog postupka, a predstavljaju školjku, čvor (mornarski), jedro, ribu, obris broda i tome slično. Reducirani do geometričnosti ili dani kao mrlja, „Svjedoci" Ratka Janića-Jobe još jednom dolaze do elementarnosti i prvotnosti (gotovo „altamirskih" zapisa), do kušnje nekog novog početka. Ali i čitav opus ovoga slikara ima nemale morfološke raspone. Kreće se, naime, također, poput vala, dodirujući povremeno obale određene i čvrste ikoničnosti, da se potom prepušta lutanju, slutnji nedohvata.
Ratko Janjić Jobo je rođen 1941. godine u Splitu, gdje je završio srednju Tehničku školu – arhitektonski odjel, a diplomirao je 1965. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Vjekoslava Paraća, dobivši i Nagradu slikarskoga odsjeka ALU. Poslijediplomski studij završio je u Majstorskoj radionici profesora Krste Hegedušića (1966. – 1971.) Od 1971. do 1974. godine surađivao je s profesorom Hegedušićem na razradi idejnog rješenja i izradi fresaka u Memorijalnom muzeju Bitke na Sutjesci na Tjentištu. Za cijelo to vrijeme naizmjence je po šest mjeseci boravio u Kini, u Zagrebu, na Tjentištu i u Italiji.Od 1975. do 1994. godine radio je u izdavačkom poduzeću „Naprijed" kao likovni urednik, te urednik dječjih izdanja. Isto tako, djelovao je kao grafički urednik u listu „Paradoks", a radio je i za izdavače „Školska knjiga", „Mladost", „Naša djeca" i časopis „Smib". Uz to, radio je scenografije i ilustrirao TV priče na školskoj TV-Zagreb, ali i scenografije i kostime u kazalištu i na filmu, grafički oblikujući isto tako knjige, plakate i propagandne publikacije, za što je dobivao više nagrada i priznanja. Godine 1986. postaje honorarnim predavačem na Tekstilno-tehnološkom fakultetu – Zavod za dizajn, u Zagrebu, za predmete Slikanje i Crtanje, te Akt, slikanje i crtanje. Od 1993. godine na istom fakultetu postaje izvanrednim profesorom, godine 2000. izabran je za redovnog profesora, a 2005. godine za redovnog profesora u trajnom zvanju. Samostalno izlaže od 1967. godine i do sada je održao 65 samostalnih izložbi, te sudjelovao na brojnim skupnim izložbama u zemlji i svijetu. Dobitnik je mnogih nagrada za slikarstvo (crtež – Rijeka, akvarel – Karlovac, na „Ex tempore" Grožnjan i na „Ex tempore" Volosko), kao i za grafički dizajn (za rješenja plakata i za brojna rješenja maraka). Autor je član HDLU-a Zagreb od 1965. godine. Živi i radi u Zagrebu.
Ratko Janjić Jobo
Adresa atelijer:
Bjankinijeva 12b, 10000 Zagreb
Duje Mrduljaš
Akademija-Art.net
