Retrospektivna izložba “Akademik Dinko Kovačić arhitekt“

kovacic dalma

kovacic dalma

NAJAVA IZLOŽBE u Gliptoteci HAZU:

  • četvrtak 6.11.2014. u 19 sati retrospektivna izložba „akademik Dinko Kovačić arhitekt”
  • izložba je suradnja Gliptoteke HAZU i Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU
  • na otvorenju će govoriti: akademik Andrija Mutnjaković, dekan Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu Boris Koružnjak, a otvara predsjednik HAZU-a – akademik Zvonko Kusić
  • izložba se postavlja od utorka 4.11. ujutro.

Akademik Dinko Kovačić je dobitnik niza uglednih nagrada za svoj arhitektonski opus kao što je i Nagrada grada Splita i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.

Tražio sam dogovor i mjeru,
dogovor između suvremenosti i tradicije
i mjeru između zadovoljstva i sreće

O ARHITEKTURI

U svakoj konačnici cilj je sreća. Na putu do sreće arhitektura odrađuje važnu dionicu. Od nje se očekuje da stvori predispozicije za sretan život. Arhitektura ne služi da se šepuri svojom ljepotom, već da sudjeluje, podržava i potiče. Očekuje se događanje.

O UMJETNOSTI

Umjetnost nije programirana proizvodnja, ona se dogodi, poput aure se napne tek iznad postignutog sklada i prestaje tamo gdje zavlada vještina.

O PROJEKTIRANJU

Proces projektiranja, svaki put ispočetka, doživljavam kao putovanje u nepoznato. Baš uzbudljivo.
Radost iščekivanja. Značilo bi to u najkraćem prebiranja po tisuću pitanja, iznalaženje što boljih odgovora te uspostavljanje niza dogovora među njima.
Podijelio bih ja taj proces u tri dijela. Najprije znanje, pa uvjerenje, koje transformira u oduševljenje. Oduševljenje, to jedino stanje iz kojega smijemo djelovati. Prečacem se do cilja ne stiže.

O SPECIJALIZACIJI

Specijalizaciju u arhitekturi ne priznajem. To je vještina, nagomilano znanje, koje priječi uzlet u onaj čudesni svijet oduševljenja.

Ne idi putom koji je utrt
već idi tamo gdje puta nema
i ostavi svoj trag.

Jure Franičević Pločar

kovacic ekonomski

O PRISTOJNOSTI

I opet, kuće su kao i ljudi, pristojnost je naša zajednička nezaobilazna obveza, baš kao što se od ljudi očekuje da se prilagode došavši u novo društvo, pristojnost nalaže prostoru – arhitekturi da poštuje, da se uklopi, i tako stvori nov, skladan ambijent. U takozvano uklapanje kontrastom sumnjam, ima tu nešto narcisoidno ili drsko.
I kuće, baš kao i ljudi, mogu biti stranci.

O LJEPOTI

Ista riječ za dva potpuno različita značenja.
Osamostaljena ljepota, taj hladni isprogramirani glanc, prepun dizajna (a dizajn u arhitekturi samo je kao začin u hrani i ništa više). Linija lakšeg otpora i sama sebi svrha postaje agresivna besmislica –privid, ona služi samo lakomoj, ishitrenoj promociji. Znam, ta osamostaljena ljepota ubija dugoročno.
Kuće su kao i ljudi, i one mogu biti samo lijepe.
Prava ljepota odsjaj je istine, proizašla iz dobrote. Kao djevojka.

O ZAŠTITI

Izuzetan i odgovoran zadatak. I opet mjeriti mjeru. Da li naguravati neprimjerene, prostoru nepoznate, sadržaje u ime očuvanja, zar i to nije oblik nasilja? Treba biti selektivan i mudar, jer ako su kuće kao i ljudi, zajednički su im životi i zajedničke su im sudbine, pa zar i one nemaju pravo na dostojanstvenu smrt?
Ni svaki čovjek ni svaka kuća nisu povijest.
Očuvanje baštine ne podrazumijeva konzervirati. Pitam se: ˝Je li punjeni golub ptica?˝
Mislim i znam – punjeni golub nije ptica. Samo dosljednom pristojnošću, dosljednom suvremenošću i nadasve poštovanjem, može se odgovoriti čak najsuptilnijim zahtjevima i mjesta i vremena.

O VREMENU

Vrijeme je ovo profita. Vrijeme je uznapredovalog otuđenja, izblijedjelih odnosa među ljudima. Danas žive surogati, a izglancana će površina lako zamijeniti suštinu.
Vrijeme je kad pohlepna svijest zanemaruje potrebe suptilne podsvijesti. Vrijeme je oporih činjenica, rekao bih, život je to bez iluzija, vila i patuljaka, kad jeftino zadovoljstvo može nadomjestiti sreću.

O INVESTITORIMA

Ovo vrijeme zateklo je neke ljude etički i moralno nespremne. Funkcioniraju po rubu pravnih i moralnih normi. Njihove nabujale financijske mogućnosti nadilaze kvalitetu njihovih želja. Život im postaje parada, a kuća pozornica. Sfera je to obijesti. „Žuti” ljudi. Gledam ih i katkad ne znam jesu li oni uistinu ljudi ili su samo zabilježeno vrijeme.
Za takve su sve naše kulturne, povijesne ili ambijentalne vrijednosti samo sirovina.

O STUDENTIMA

Trag mene u njima najvrjednije je što sam napravio u životu, a poštovanjem i tako prisutnom zahvalnošću oni to potvrđuju.
Prigodom neke moje nagrade primio sam puno telegrama. Jednoga sam izdvojio. Pisalo je: ˝Iskrene čestitke. Vaši ponosi i produžeci.˝ Tako su se potpisali moji bivši studenti i to mi je najveća nagrada. Puno im hvala.
Upozorio sam ih da u ime osobne promocije ne rasipaju tuđi novac, nadasve da se ne poigravaju tuđim sudbinama.
Upozorio sam ih:˝Ne crtaj blagovaonicu, crtaj ručak˝, jer kuća mora biti sama po sebi uputa za korištenje.
Upozorio sam ih da je svjesna koruptivnost savjesti pogubna za arhitekturu.
I još, da je proizvodnja radosti najvažnija proizvodnja na svijetu.

A što bih jedino
potomcima htio
namrijeti u baštinu
bila bi VEDRINA
kristalna kocka vedrine.

Tin Ujević

O STAMBENOJ ARHITEKTURI

Prepoznato je fatalno otuđenje. Otuđenje kao posljedica izblijedjelih odnosa među ljudima. U poštanskim sandučićima jednoga nebodera osvanulo je pismo: ˝Živim na šesnaestom katu, star sam, molim vas dođite me posjetiti. (Split 3).˝ Taj vapaj bio je alarm i upozorenje arhitektima da im je zadaća prostorom poticati odnose među ljudima. One u obitelji, u susjedstvu, pa i one u gradu. Ne zaboravimo da su sve naše ljudske vrijednosti čak i mjerljive samo količinom i kakvoćom naših odnosa i da vrijedimo onoliko koliko nas ima u drugim ljudima.

O TURISTIČKOJ ARHITEKTURI

I opet isti pojam za potpuno različite namjene.
– Potreba za istinskim odmorom (kako reče Neruda: ˝…Hoću odmor od kamena i vune˝
– Potreba za pokazivanjem, nastupom i paradom
Zavičajnost ili univerzalnost, materijalno ili duhovno.
Kako naći dogovor i mjeru?
Dogovor i pomirenje između suvremenosti i tradicije. Dakle točno odmjerenu mjeru između prostog internacionalizma i patetičnog regionalizma. Internacionalizam vodi k prostoj bezličnosti, a regionalizam nas lako zavede, pa onda odvede u arhitektonski kič. Taj fatalni kič, koji svojom razgradbenom ulogom stoji spram nadgradbene uloge istinske umjetnosti.
Dogovor između inzistirane ljepote, koju nalaže pet zvjezdica, sa skladnim šarmom dobroga starog zavičaja.
Dogovor ili kako uvjeriti maslinu da će zajedno s ljepoticama i betonom (moto mojega projekta za hotel Bretanide u Bolu bio je: ˝Maslina je betonu obećala da će rasti ravno.˝).
Dogovor ili kako uskladiti otmjenost prostora najviše kategorije s lakoćom toplog, ludog, okruglog ljeta.
Dogovor između suštine odmora i glamura pozornice.
Dogovor između zadovoljstva i sreće.

O ARHITEKTURI ŠKOLA

Jedna djevojčica u zadaći na temu˝Moja škola˝ napisala je: ˝Napišite na ulazu sretno, kao rudarima kad ulaze u rudnik.˝
Kakva teška optužba i upozorenje.
Na jednom mojem predavanju, dok je na platnu bio moj Ekonomski fakultet, jedan čovjek zapita: ˝Od čega su napravljene Vaše kuće?˝. Odgovorio sam:˝Od kamena, betona, stakla˝, i nastavio sam, ˝od mladića, od djevojaka, i osmijeh je materijal kojim ja gradim kuću.˝
Kao definicija. Tada mi je postalo jasno čime sam se bavio čitav život.

O GROBLJU

Ceremonija pogreba. Rastanak ili pozdrav? Prostoru za tugu zadaća je podržati svečanost trenutka i dostojanstvo događanja. Od ceremonijalnih prostora na groblju baš to očekujemo, podršku tom suptilnom raspoloženju trenutka, kada će se raslojiti čovjek. Kada će bezvrijedno tijelo zemlji, duša će, vjerujemo, nebu, a Čovjek? Čovjek se nastavlja u ljudima, u ljubavima, u prijateljstvu i u svima koji su prisutnošću sagradili raskoš ceremonije.

Znam da se ne može arhitekturom mijenjati svijet, ali jednako tako znam da na putu prema sreći arhitektura odrađuje važnu dionicu. I još znam da ljudi, družeći se s prostorom, postaju bolji. Na nama, arhitektima je, da htijenjem, znanjem i savješću podržavamo to prijateljstvo.
Jedna studentica mi je pričala o klaviru i reče: ¨Klavir stoji crn i nijem u kutu sobe sve dok mu ne priđe kvalitetno pripremljen čovjek. U tom trenutku nastaje glazba.˝
Pomislio sam: ˝Ne stanuje glazba u klaviru, kao što ni pjesma nije u odštampanim slovima knjige.˝ Sada znam da su glazba i pjesma, a dodat ću još, i arhitektura, čuda koja nastaju tek u trenutku kvalitetnoga spoja.
Baš to zajedništvo čovjeka i prostora nadilazi sve potrebe i funkcije i forme. Postaje život. Pa je to zajedništvo jedini program za svaku arhitekturu.

MALA KUĆA ISPOD DRVEĆA NA JEZERU,
OD KROVA SE DIŽE DIM.
NEMA LI DIMA,
KAKO BI TUŽNE BILE
KUĆA, DRVEĆE I JEZERO.
Bertolt Brecht

U Splitu, listopad 2014., akademik Dinko Kovačić